Ja sam Vesna Divković  rođena 14.05.1982 g. u Tuzli, Bosna i Hercegovina.  Živim već 15 godina u Hrvatskoj u Šibeniku, radim za Zagrebačke Pekarne Klara kao poslovođa za Dalmaciju. Kada pogledam taj period koji je iza mene, pored hormona koje nisam mogla uskladiti, jedini krivac za nakupljanje kilograma sam ja sama, sve ostalo su izgovori, za svaki kilogram su moja usta kriva.  Pod tim mislim jako neuredan život,  malo spavanja, noćni provodi, večere, alkohol. Loše dnevne navike,  doručak nisam imala godinama, točnije dok sam živjela s roditeljima doručak je bio svakodnevnica.  Kroz jutro sam pila kavu i neke sokove, bez nekog konkretnog obroka.  Prvi obrok mi je bio u kasnim popodnevnim satima gdje sam i jela veće količine hrane, jer pregladnim. Druženje s prijateljima, što povlači jedenje brze hrane, alkohol do kasno u noćne sate. Kolači, točnije svi slatkiši, to sam uvijek mogla jesti u neograničenim količinama, vodu ne mogu piti i ne volim, tako da sam bila i ovisnik o Coca Coli koju sam minimalno pila 2 l dnevno.  Najlakše mi je bilo pojesti nešto u pekari, u nekom restoranu, Fast food-u nego sebi skuhati ručak i sl.  Moja najveća tjelesna težina iznosila je 164 kg .


KAD KILOGRAMI RASTU, SAMOPOUZDANJE OPADA
 
Kilogrami su itekako utjecali na život, samopouzdanje koje je padalo, ljudi su me osuđivali, pa tu su razna ogovaranja, ruganja, dobacivanja i sl. Odem kupiti robu, majicu, gaće nema brojeva, to što nađem da mi može kupim, a to kako mi stoji nema veze.  Po prirodi sam dosta psihički jaka osoba, ali s rastom kilograma nezadovoljstvo je raslo i samopouzdanje je padalo. Počneš mrziti sam sebe, a odraz u ogledalu… Tko se ogleda sa 164 kg? Ja sam taj prizor izbjegavala,  lice koje je predebelo, ruke koje su ogromne, sise koje su velike, stomak prevelik, sama sebi sam izgledala kao komad nekog mesa, bez ikakve forme, ljepote, bilo čega za moje oči lijepo, a tek za sredinu oko mene. Napominjem da su tu moji prijatelji koji su uvijek bili uz mene bez obzira na moj fizički izgled, koji su me prihvatili takvu i voljeli takvu. Izdvajam Ružica  Lukanović, Vedrana Šimić, Sandra Lalić i Diana Bastić, roditelje i sestru je suvišno spomenuti jer ja sam njihova i vole me kakva god da sam. Sve ove godine je bilo pokušaja raznih dijeta koje su dale vidljive rezultate  ali  kile su se  uvijek poslije vraćale, napominjem mojom greškom i vraćanju starim navikama.
 
ZANEMARIVALA SAM SIGNALE KOJE MI JE TELO SLALO

Posao prije ovoga mi je bio takav da sam većinu vremena provodila na nogama i bez obzira na kilograme tu je bila i kondicija, tako da pored hormonskih problema nikakvih zdravstvenih problema nisam imala. Visoka sam 186 cm tako da sam povećan broj kilograma jako dobro nosila. Promjenom posla i početkom rada u uredu, gdje samo sjedim,  sam dosegla najveći broj kilograma 164 kg,  što ja točno i nisam znala koliko imam,  jer nezadovoljna sobom sam se prestala vagati što je velika greška.  Tijelo je pomalo počelo slati signale da je dosta i da ne može dalje. Disanje je postalo otežano, probudim se noću i jednostavno ne dišem i ne znam narediti tijelu da diše, mislim da je to bio  početak apneje, jako sam puno i glasno hrkala, teško hodala, konstantno bila umorna  ali to i dalje nije bio razlog da poduzmem nešto, sve sam to zanemarivala i dalje nezdravo živjela.


BRIGA ONIH KOJI ME VOLE JE PREDSTAVLJALA OKIDAČ ZA MRŠAVLJENJE
 
Što je bilo presudno da promijenim život iz korijena?  Moji roditelji, moja nećakinja Tina i moja tetka Ivka. Ukratko, s najboljom Prijateljicom Ružicom sam otišla u Tuzlu, u posjet roditeljima, napominjem da moji roditelji nikada mi ništa nisu rekli za kilograme, već su taj strah živjeli svakodnevno, bojeći se za moje zdravlje. Majka, ugledavši me na pragu, onako bojažljivo šapnu „Vesna, mami se čini da si se još udebljala“ dok je tata sa strane bio bez i jedne riječi, sretan što me vidi, ali pun nekog straha. Zanemarila sam majčine riječi i s Ružicom ušla u kuću, gdje smo svi skupa ručali, mama je napravila moj omiljeni kolač, pojela sam kolač i išla malo leći, dok je Ružica ostala pričati sa mojim roditeljima. Pri povratku nazad za Šibenik, Ružica moj najveći kritičar i odan prijatelj, mi kaže kako je moj otac plakao dok sam ja spavala i jednostavno pričao o mojim kilama, o strahu za moje zdravlje, gdje je i mama bila jako zabrinuta. Došle smo u Šibenik, gdje imam tetku Ivku, od mame sestru koju volim neopisivo puno i koja mi puno znači.  Ona  vodi veliku bitku s rakom, milion kemoterapija, borba prevelika, i tako u razgovoru sa mnom plačući mi kaže za što se ona bori kad ja uništavam svoj život s kilama, i tu smo imali neku raspravu koja me jako puno pogodila. Pored svega toga, moju nećakinju Tinu počnu provocirati za moju debljinu što je dijete, koje me jako puno voli, i jako pogodilo. Nazvala me i rekla mi molim te tetka smršavi, ti si meni lijepa i debela, ja te volim, ali molim te smršavi, da bi mi sestra rekla da su je zadirkivali za mene i rugali se.  I to je bio okidač,  to jutro 15.01.2020 stanem na vagu 164 kg, sjela sam ispred ogledala i rekla sama sebi dosta, moji roditelji nisu zaslužili da se brinu, zar moja tetka koja toliku borbu prolazi s opakom bolešću se treba brinuti za  mene, da ona tolike borbe prolazi i bolove, a ja samo jedem i dozvoljavam da me hrana kontrolira, da se moja Tina mene srami. Znala sam da su dijete samo zabluda i laž, da trebam promijeniti život iz korijena.
 
UVELA SAM PRAVILNU ISHRANU I TRENINGE KAO OBAVEZU
 
Uvela sam doručak koji se sastojao od  raznovrsnih omleta s povrćem, sa pancetom, sirom, jogurti, tvrdi sirevi, razne šunke, salate, sve bez kruha.  Počela sam kuhati sebi ručak koji se sastoji uvijek od jako puno povrća i mesa, kruh sam jela integralni ili 100 % raženi, jednu fetu za ručak. Večera je pretežno voće, jogurt. Počela sam šetati svakodnevno, što je bilo jako teško, međutim kondicija je rasla i kile su počele padati. Trening sam stavila kao obavezu svaki dan kao što
moram ići na posao, ili hodam ili vozim bicikl, sada ljeti koristim more jer živim na moru.  Razmišljam što jesti, što skuhati, hranim se što zdravije mogu i to je sada moj način života.  Moram reći da danas vozim bicikl do 50 km i ne umorim se, također brzo hodanje  do 20 km i ne umorim se, a kada sam počela jedva sam hodala 5 km. Zalomim ja i dalje s prijateljima, malo se popije, jede u kasne sate ali to nije svakodnevnica, svakodnevnica je trening i redovni obroci. Trenutno imam 105 kg i još planiram skinuti 15-20 kg i to bi bila moja idealna težina.  Napominjem da svaki mjesec radim pretrage krvi koje su do sada dobre i da me u svemu prati moja doktorica opće prakse.

U SVEMU SE MOŽE UŽIVATI UMERENO 


Svima koji žele skinuti kilograme želim poručiti: prestanite tražiti opravdanja za vašu gojaznost,  život je prelijep, ne dozvolite da hrana kontrolira vas, vi ste ti koji ste krojači svog života, izađite iz komfor zone, pustite sve dijete svijeta, uvedite zdravije obroke,  promijenite način života i  pokrenite se. Ničega se ne morate odreći u svemu možete uživati, umjereno…

SMRŠALA SAM 60 KILOGRAMA, PROMENIVŠI ŽIVOT IZ KORENA – Priča o mršavljenju Vesne Divković

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: