Za koji ćemo se proces mršavljenja odlučiti, zavisi od našeg zdravstvenog stanja, broja kilograma, ciljeva koje postavimo ispred sebe, jačine motivacije. Ponekad je dovoljno minimalno regulisati ishranu, ponekad pojačati fizičku aktivnost, ali je, u slučajevima kada osoba ima ozbiljan višak kilograma, nužno „pucati iz svih oružja“. Upravo se na takav radikalni pristup mršavljenju odlučio Tomislav Jakovljević (1980.god.), privatni preduzetnik iz Velike Gorice. Njegova najveća težina je iznosila 162,4 kilograma, i imao je sedam različitih zdravstvenih dijagnoza. Nakon što je pristupio svom mršavljenju na sveobuhvatan način, uspeo je da, za osam meseci, smrša više od 60 kilograma. On nije samo smršao, on je sebi obezbedio novu mladost, novu smelost, promenu navika, promenu načina razmišljanja, ostvarenje davno zacrtanih planova, kao i svest o tome šta su njegovi životni prioriteti.
Kada ste, i zbog čega, počeli da imate problema sa suvišnim kilogramima?
Odrastao sam u obitelji u kojoj su svi pretilni, pa sam dugo vjerovao kako imam genetske predispozicije za gojenje. Uvijek sam bio debeljuškast, jer su me svi hranili, i jer su i drugi, po pitanju prehrane, imali loše navike. Moj otac ima problema sa viškom kilograma, a mama ima istoriju mršavljenja. Ipak, sve je to, koliko toliko, bilo pod kontrolom, jer sam se bavio i rukometom, i to vrlo aktivno. Kilogrami su počeli da se skupljaju upravo onda kada sam prestao da se bavim sportom. Uz to mi nije išlo na ruku to što sam neko vrijeme radio kao kuhar, kada sam počeo da uživam u hrani, kao pravi hedonista. Kasnije je, kao i vjećini ljudi, hrana počela da mi pomaže da smanjim nervozu i da pobjegnem od problema.
Da li vas je, i u čemu, višak kilograma sputavao?
Ne mogu reći da sam imao problema sa kompleksima, niti sa skidanjem na plaži, jer sam se ostvarivao na nekim drugim poljima, dok mi je njegovanje kulta tijela bilo strano. Fizički izgled i broj kilograma mi je predstavljalo propratnu stvar, sve dok 2015. godine nisam otišao na operacije slijepog creva. U bolnici sam, za sedam dana, smršavio 25 kilograma! Ništa nisam jeo, a neprekidno sam se oslobađao suvišne tečnosti. Naravno da sam, po izlasku iz bolnice, sve te kilograme brzo vratio. Ono, što mi je predstavljalo veći problem, je to što više nisam mogao da budem aktivan, kao prije. Zbog bruha sam se prestao kretati, a hirurg je odbio da me operira, tražio je da smršavim i budem težak najviše 120 kilograma. Kulminacija problema mi je predstavljalo to što, zbog reza od operacije, više nisam mogao samostalno da održavam ličnu higijenu. Bio sam očajan, ta fizička nemoć me je jako pogodila, shvatio sam da idem u krivom smjeru, da sam došao do zida. Ne samo zbog kilograma, već i zbog toga što sam imao još jedan porok, pušio sam, naime, 3 do 4 kutije cigareta dnevno.
Na koje sve načine ste pokušavali da smršate?
Na pogrešne, rekao bih. Probao sam preko deset dijeta, ali bi se svaki uspjeh pokazao kao kratkotrajan. Uvijek sam u držanje tih dijeta ulazio nepripremljen, bez dovoljno znanja i mentalne snage. Unosio sam, na primer, višak bjelančevina, ali ne i dovoljno masnoća, što se pokazalo kao loš izbor. Skinuo bih desetak kilograma, počeo dobivati mišiće, ali ne i gubiti salo. To me je navelo da se upustim u istraživanja, kako bih otkrio najefikasniji način mršavljenja.
Kako je teklo Vaše mršavljenje? Opišite nam taj proces.
Dvije godine sam proučavao kako naša tijela reagiraju na određenu hranu, što je insulinska rezistencija, koje su prednosti posta, kada gubimo salo, zašto je važno očistiti se od parazita i toksina, kako ojačati mentalno. Čitao sam knjige, gledao savjete sa you tube kanala, uzeo sam u obzir i ono što kao kuhar znam o sustavu namirnica, proučio tablice o kalorijskim vrijednostima. Sakupio sam zavidno znanje, kako iz zvanične, tako i iz alternativne medicine. Posebno me se dojmilo sve ono što sam proučio o autofagiji, periodičkom postu, što je terapija poznata tisućama godina. Međutim, svet je saznao za nju tek kada je Japanac, Yoshinori Ohsumi, 2016. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu, upravo zbog tumačenja procesa autofagije. Ovaj naučnik je objasnio da se autofagija aktivira nakon šesnaest sati posta, odnosno gladovanja. Tada tijelo počinje da sagoreva masnoće i da se čisti od štetnih stvari. Sa povećanjem broja sati gladovanja se povećava i broj dobrih i korisnih efekata i reakcija u organizmu. Odlučio sam da probam ekstremne metode, da čeličim svoju volju, i to potpuno besplatno, sopstvenim znanjem i snagama. Počeo sam proces mršavljenja tako što sam dva tjedna bio na sirovoj, veganskoj pregrani. Smršavio sam, za to vrijeme, 15 kilograma. To smatram ključnim za moj proces mršavljenja. U nastupajućem periodu sam primenjivao autofagiju i izbjegavao ugljikohidrate. Jeo sam šest sati tokom jednog dana, a 18 sati nisam jeo, da bi vrijemenom taj razmak počeo da se povećava. Došao sam do toga da jedem jedan obrok u toku dana, i to onaj sa zdravim, prirodnim masnoćama. Primjenjivao sam i totalno gladovanje, u trajanju od 4 dana. Ni u najluđim snovima nisam vjerovao da ću tako nešto da postavim sebi za cilj, još manje da ću u tome i da uspijem. Ali, krenuo sam, i video da mi gladovanje prija, jer se tada luče hormoni, koji nas uvode u stanje čudnog blaženstva. Tijelo je trošilo svoju masnoću, misli u glavi su postajale čistije, a ja sam dokazao kako mogu da pobijedim sebe. Šećer nisam uzimao ni u jednom obliku, kao ni brašno, a sol sam smanjio na minimum. Nisam pio alkohol, ali jesam ponekad uzimao po čašicu rakije, travarice. Uz to sam čistio svoj organizam, koji je bio pun otrova u jetri, crevima i limfnim čvorovima. Izbacivao sam te otrove čajevima, kretanjem, masažom, tuširanjem naizmenično hladnom i toplom vodom, prao sam se prirodnim sapunom. Vrlo brzo sam osjetio efekte tog čišćenja, kako na fizičkom, tako i na mentalnom planu.
Sigurno ste se susretali sa iskušenjima. Kako ste im odolevali?
Riješenošću i snagom volje. Namerno bih, ponekad, pojeo neku hranu, tek da vidim što je ono što mi smeta, redovito sam mjerio nivo šećera u krvi. Kuvao sam ručak za svoju obitelj svakog dana, a onda bih seo sa njima za sto, gledao ih kako jedu i pio vodu. Nisam bio nervozan, jer sam u čitav taj proces ušao potpuno pripremljen.
Da li ste se bavili fizičkim aktivnostima?
Jesam, iskoristio sam to što sam, zbog epidemije, imao više slobodnog vrijemena. Šetao sam oko 7 kilometara dnevno. Za to mi je, u početku, bilo potrebno oko sat i deset minuta, a sada tu deonicu prelazim za pola sata. Dva puta dnevno sam vozio bicikl, a takođe sam aktivno radio u svom vrtu.
Šta vam je mršavljenje, pored gubitka kilograma, donelo?
Ja sam smršavio više od 60 kilograma, ali sam u svakom smislu napredovao, posebno zdravstveno. Zahvaljujući autofagiji, koja liječi mnoge bolesti, tlak mi se normalizirao, vene na nogama su mi se počele povlačiti, nestala mi je, čak, i perut. Postao sam pun energije, pronašao sam novu životnu radost, izgledam mlađe, svježije. Osjećam da sam postao drugačiji čovjek, kome se promjenila percepcija životnih prioriteta. Ranije mi se događalo da budem mentalno usporen, a sada mi mnoštvo ideja pada na pamet. Apetiti mi rastu, ali ne oni vezano za hranu, već za istraživanje životnih mogućnosti. Počeo sam da razmišljam o letu paraglajderom, što mi do nedavno bilo nezamislivo. Nedavno sam se popeo na krov svoje kuće, čudesno lako. Bio je to sjajan osjećaj!
Koje ste navike trajno usvojili, nakon iskustva gubljenja suvišni kilograma?
Prestao sam da jedem 80 posto hrane koju sam prije jeo. Sve i ako nešto od toga probam, uviđam da ne mogu da progutam. Kada hoću da se počastim, odvedem obitelj na najkvalitetniji sladoled u gradu. To se dogodi jednom u mjesec dana. Više ne trpam i ne gutam hranu kao prije. Kilogrami mi više nisu bitni, već ukupno zdravstveno stanje i fizička forma. Redovito hodam, vozim bicikl i aktivan sam. Nije isključeno da, jednoga dana, sve ono što sam naučio iskoristim za pomaganje onima koji žele smršaviti. Ja sam uspjeo da promjenim sebe, a to znači da mogu biti primjer drugima.
Šta biste poručili onima, koji tek nameravaju da se upuste u proces mršavljenja?
Hrana je mnogima strast i ovisnost, i potrebna je izuzetna disciplina da bi se time ovladalo. Važno je sve pospremiti u glavi, imati veliku volju za mršavljenjem, i naučiti kako tijelo reagira na odrijeđenu hranu. Ja nisam ni sanjao da mogu postići ovakav uspijeh, jer nisam ni bio svjestan šta je naše tijelo sve u stanju učiniti, ako mu mi pomognemo u tome. Tko želi da živi, mora da donese odluku i da sve podrijedi tome. Na kraju sa svima dijelim priču o orlu, koja me je jako motivirala, i za koju vjerujem da je vrlo poučna. Pročitao sam mnoštvo motivacionih knjiga, ali me je posebno inspirirala ova priča. Vjerujem da je vjećini poznata, ali, ako nije, evo ukratko njenog sadržaja: orao je ptica koja ima dugi životni vjek. Može da živi gotovo kao čovjek, 70 godina. Međutim, kada napuni 40 godina, njemu se kljun savije toliko, da ne može da kljuca plijen, odnosno da se hrani. Uz to mu se kandže toliko saviju, a krila postaju preteška da bi letio. Poraženi time, mnogi orlovi se bacaju sa litica i umiru. Ima i onih koji se odluče za radikalnu promjenu, i to vrlo bolnu, ali pritom i onu koja će da im omogući da požive još tridesetak godina. Naime, orao ode na vrh planine, sjedne u gnezdo i onda kljuca kopstveni kljun o kamen, sve dok on ne otpadne. Tada orao čeka da mu kljun naraste, kako bi sa njim počupao svoje kandže. Kada i one narastu, kreće da novim kljunom čupa staro perje. Taj proces traje 150 dana. Ali, po isteku tih dana, orao polijeće u let koji za njega znači ponovno rođenje. Ovo je priča o tome kako su i nama, ljudima, neophodne promjene, ponekad i one radikalne, kako bi izabrali zdravlje i život, a ne bolest i smrt. Da bismo doživjeli starost, nužno je da prođemo kroz proces odbacivanja štetnih navika i formiranja novih, ma koliko taj proces bio bolan i težak. Nagrada je svakako ogromna!