Napunila sam 40 godina, majka sam dvoje djece, radim kao konobarica na otoku Cresu gdje sam se i rodila, te provela 30 godina svog života. O svom djetinjstvu mogla bih napisati knjigu. Bilo je tu svega, ali da moram izabrati jedan simbol – bila bi to hrana, točnije mlijeko, i to kozije. Moji su se bavili kozarstvom na otoku Cresu. Taj biznis je krenuo sasvim slučajno nakon što je moj tata prestao ploviti, a moja mama mu je  kupila živog kozlića koji je trebao biti naš ručak. I sad kad se prisjetim priča mojih roditelja sve ima nekog smisla.


OTAC JE IMAO STRAH OD GLADI


Naime moj je tata kao jako mali ostao bez roditelja i završio u domu. Velik dio djetinjstva bio je gladan. Pamtim ga kao osobu kojem je glavni cilj bio sve dobro nahraniti. Bavljenjem kozarstvom na otoku koji živi od turizma bio je mukotrpan posao, jer su nam svakodnevno dolazile inspekcije  koje bi se potom uvjerile da koze žive lagodnim životom i da je sve  sterilno i čisto. Kozje mlijeko, poznato po svojem ljekovitom učinku protiv asme i dišnih problema, dovelo je u našu kuću ljude iz cijelog svijeta. I tako pamtim stari trošni stol koji bi trebao biti za 6 osoba (dva brata, sestra, mama, tata i ja) rastezao se za stol za 12 osoba. Mama je kuhala velike lonce jer je znala da će tata pri povratku kući sa kozama doći sa bar dvije tri osobe, ako ne i više.


HRANA JE UVEK BILA NA STOLU


Lijepe su to uspomene, a sad shvaćam da je nama taj stol bio jedini način okupljanja. Za ostalo nisu znali i nije bilo vremena. Ja sam jela sve, bila sam veliko bucmasto dijete koje je uvijek izgledalo barem dvije godine starije od svoje generacije. Nikad nisam bila gladna, hrana je uvijek bila na stolu. Puno godina kasnije, kad su moji rasprodali koze i kad sam otišla raditi u Italiju, zaposlila sam se kao kuharica. Bilo mi je nekako logično jer sam znala kuhati, a voljela sam hranu. Varirala sam sa kilama, ne mogu reći da sam se ikad osjećala pretilno, iako po svim brojkama sam to i bila. Ali, uvijek sam bila energična i ništa mi nije bilo teško, pogotovo skuhati nešto, pa i u ponoć.

NAKON TRUDNOĆE SAM IMALA 128 KILOGRAMA


Okupljala sam svoje društvo za stolom, postao je to neki obrazac, stol pun hrane i ljudi, za mene je to predstavljalo sreću. I – kile su se gomilale. Nikad nisam prošla brojku od 96 dok nisam rodila svog sina. 2011. sam se udala nakon povratka iz Italije i ostala trudna. Netom prije sam smršavila 10 kila tako da sam prvih 5 mjeseci trudnoće dobila neka 2kg. No, kad sam prestala raditi kile su se gomilale kao lude i ubrzo sam sa 88 završila trudnoću sa 128 kila.


UVEK SAM SE VRAĆALA HRANI


Ne znam ni sama kako je došlo do toga da imam toliko kilograma. Svaki put kad bih pogledala vagu doživjela bih šok i nevjericu. Na svu sreću rodila sam zdravog dječaka. Krenula sam na dijetu koja nikad nije urodila plodom, jer sam bila totalno neozbiljna. Svi su govorili da moram smršaviti, a meni to nije bilo važno. Ja sam se uvijek nekako vraćala hrani. Bilo je bitno da smo svi siti. Čak sam i muža udebljala nekih 30 kila, a on je pak bio extra mršav. 


I GOJAZNE OSOBE VOLE DA NOSE BOJE

Prve godine rodila sam kćer i tu sam dobila samo 12 kila, ali na već postojećih 116 kila, ja sam bila ogromna. Prijateljice su me stalno opominjale da pripazim jer bi po ljeti smršala bez problema, bez dijeta, nekih 20 kila, ali bi po zimi sve vratila nazad. Zima na Cresu je mirna, nema puno aktivnosti, logično je onda da sve što propuštamo ljeti, dok radimo u turizmu, nadoknadimo po zimi. Tako se gomilaju ručkovi, večere, fešte, nadoknađuju prijateljstva. Gomilaju se kile. Frustrirajuće je što, u nekon trenutku, nisam imala što za obuć osim tajica i širokih tunika crne boje. Ja sam vesela osoba, autoironična i kao većina debelih ljudi razvila sam tu notu crnog humora. Nije me frustriralo to što sam debela nego to što nikad nikome nije palo na pamet da i debeli ljude vole nositi boje bez bapskih cvijetnih uzoraka ili, pak, da debeli ljudi nisu uvijek niski kao što ni mršavi nisu visoki. 


U MENI SE RODIO INAT


Sve je kulminiralo prošle godine u novembru… Spremala se krizma u restoranu u kojem radim. Nisam imala ništa pametno za obuć. Košulja mi je stajala kao mrežica na šunki. Ja sam se okrenula prema svima i samo sam rekla – od danas sam na dijeti. Svi su se nasmijali, a u meni se rodio neko inat. Prijateljica mi je. kao i uvijek, slala linkove sa dijetama i tako sam nabasala na dijetu bez ugljikohidrata by Zrinka.

JELA SAM MESO, RIBU, SALATE, POVRĆE


Prvo sam sve detaljno pročitala, izvrtila objave i shvatila da mi je najveći problem taj što ta prehrana izbacuje mlijeko i mliječne proizvode  koje inače čine 80 % moje prehrane. Glavni problem je bio popiti kavu bez mlijeka, što mi se sada čini smiješno. Imala sam ravno 116 kila, bila sam jako debela. Prvih par dana je prošlo tako da sam non stop u ruci imala nešto što nije dozvoljeno na toj dijeti. Hodajući po restoranu hvatala bi sebe kako nesvjesno hvatam pomfri, kolače, bombone i onda ih ispuštam nazad. Nakon par dana to više nisam radila. Jela sam meso, ribu, salate, povrće. Problem je bio što ne volim doručak, nikad nisam gladna ujutro. Tako sam krenula sa ručkom već u  11 h, pa nakon sat vremena užina, pa večera u 18 h.


KRENULA SAM NA DUGE ŠETNJE


Velika podrška bili su ljudi sa istoimene stranice koji su pisali o svojim uspjesima. Jako brzo su mi se počele topit kile, pa sam odlučila svoje šetnje sa psom dovesti na neki novi level. Sa standardnih 5-6 km šetnje, krenula sam na 7, 8, 12, 17. Hodala sam na poslu, hodala sam sa psom, i to brzim ritmom jer vremena baš nije bilo na bacanje. Divila sam se sama sebi koliko sam izdržljiva, kako se nisam predavala ni kad je po par dana vaga pokazivala iste kile. Nisam odustajala. Podržavali su me muž i klinci, podržavale su me prijateljice, te kolege s posla. Skinula sam nekih 20 kila, energija me pucala, ali vizualno nisam izgledala kao netko tko je u mjesec dana skinuo 20 kila. 


VAŽNO JE DA NE NAŠKODIMO SVOJOJ DUŠI


Hodala sam još više, jela sam često jer sam shvatila da što više unosim dozvoljenih namirnica, to više trošim. Kile su se topile i u 2 mjeseca skinula sam 40 kila. Razlika je bila nevjerojatna,  iako sam se čudila što me ljudi na cesti ne prepoznaju. Tek kad mi je prijateljica poslala par starih slika bila sam u šoku. Ja sebe nikad nisam doživljavala baš debelom, sebi sam bila samo velika. Sad sam napokon dobila priliku da se oblačim u boje. Ako smijem primjetiti, nekako sam zasijala, iako sam taj sjaj u sebi uvijek imala. Valjda se to sad  moglo vidjeti i vani. Da se razumijemo, debeli, mršavi, svi imamo svoje probleme i svi se moramo nositi s njima. Važno je samo da ne naškodimo svojoj duši, kad ugušimo vanjski sjaj.


NAKON ŠTO SAM SMRŠALA, SVI SU NA DOBITKU

Ljudi i dalje ne shvaćaju da se nije dogodilo čudo, da sam jako puno napora uložila da se svaki dan prisilim da je šetnja OK, da je riba bolja od čokolade i da nema veze što vani pada kiša. Moram hodati. Moj je muž na sebe preuzeo puno obaveza da bi ja mogla hodati, moji su šefovi  na poslu svaki dan spremali meni poseban ručak bez ugljikohidrata. Moji su me prijatelji podržavali i bodrili, a moj je pas napokon mogao ispucati svu svoju energiju. Svi smo nešto dobili za uzvrat, a ja sam napokon shvatila da se može slaviti i bez obilja hrane i pića. Danas to pokušavam primjeniti na mojoj djeci koja su bili svjedoci mojih loših navika. Nadam se da ću ih sve uspjeti promjeniti, jer sam naučila da se sve može kad se hoće. Sve!

ZA DVA MESECA SAM SMRŠALA 40 KILOGRAMA – Priča Aleksandre Šmit

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: