Imam 36 godina, po zanimanju sam profesor i radim u struci. Udana sam i imam jedno dijete. Odrasla sam u selu, s mamom i sestrom, a tata je oduvijek bio na terenu, radio. Sestra je bila mršavica, a ja, sad kad se prisjećam toga i imam svoje dijete, mislim da sam bila normalne kilaže, iako je mama stalno vikala da sam predebela, da previše jedem, da sam „prokleta“ za hranu. Mislim da sam bila normalna, a sestra premršava, pa je zapravo u tome bio problem. Što je ona mene više pritiskala, ja sam više i brže hranu trpala u sebe. U pubertetu sam također bila normalna, ne mršava, al se usudim reci zgođušna. Zahvaljujući mojoj aktivnosti nisam nabila kilograme. Čokolada i slatkiši su mi bili doručak, ručak, večera. I to uglavnom se skrivajući, da niko ne vidi i ne kaže da sam „prokleta“.
KOMPLEKS NIŽE VRIJEDNOSTI SAM LIJEČILA HRANOM
Sad, kao odrasla osoba, vidim da sam imala strašno puno emocionalnih problema, problema koji prate tinejdžere, ali nisam imala s kime to podijeliti. Imala sam prijateljice, dapače, jako sam društvena osoba, ali sam uvijek u podsjvesti imala onaj glas „debela si, nisi lijepa“. Ma, tipičan kompleks niže vrijednosti, koje sam liječila kroz hranu. Omiljena hrana su mi bili slatkiši i brza hrana. Uostalom, s time svi mi pretilni imamo problem, ta vrsta hrane je PREFINA i lijek je za sve.
SVE MOJE DIJETE SU BILE KRATKOG VIJEKA I BEZ REZULTATA
Uspjela sam kilograme držati pod kontrolom do svoje 28. godine, kada sam imala jedan manji zahvat na jajnicima i jednu izvanmateričnu trudnoću. Nakon toga su mi konstatirali sterilitet i tad su problemi s prejedanjem zapravo i počeli. Dovoljno sam svjesna da se prežderavam, pa krenem na dijetu: 10 posto, medicinska, keto, izbacim slatkiše i tjesto, trčim, no sve je to bilo kratkog vijeka i uglavnom bez rezultata, jer se sve svodilo, na maksimum, tjedan dana. Počele su me boljeti noge, natekli si mi zglobovi na nogama, nijedan madrac mi nije odgovarao, dok spavam doživljavala sam apneu jer me je vrat gušio.
STRES SAM LIJEČILA ČOKOLADOM
Ne znam ni sama kako, ostala sam trudna, dobila šećer u trudnoći i morala sam strogo paziti što i kad jedem. To sam uspjela i recimo da sam bila OK trudnica, no kad se mala rodila, odmah je završila na operaciji, hvala Bogu sve je dobro prošlo, al ja sam sav stres liječila čokoladom. To više nisu bile male čokoladice, već Milka 300 grama, i to više komada dnevno. Pizza za večeru, hamburger za doručak. Nije mi bilo problem ustati u dva ponoći i napraviti si nešto za pojesti. Iskreno, čudim se kako nisam dobila i više kila. Ja sebe u ogledalu nisam vidjela kao toliku. Ja sam sebi bila OK, bez obzira što nisam uspjela naći garderobu, a da ne izgledam kao ormar.
MOTIVACIJU SAM PRONAŠLA U SVOJOJ KĆERI
Prijelomni trenutak je bio kad je kćer počela hodati, a ja sam gegala za njom. Dijete kao dijete, traži svoje, a ja se ne mogu sagnuti normalno, ne mogu potrčati, ne mogu u šetnju jer me sve boli. Nekako sam u to vrijeme naletila na grupu Dijeta bez ugljenih hidrata na facebooku, vidjela sve te divne žene i njihove uspjehe i dala sam si zadatak. A zadatak je da moja kćer ne bude zakinuta ni na koji način jer sam ja emocionalno nestabilna. S obzirom da radim u školi, neću ju dovest u situaciju da ju sprdaju da joj je mama „krmača“ i „debela svinja“.
SMRŠALA SAM 40 KILOGRAMA
Krenula sam s početkom nove godine, kile su se lagano topile i otopile. Potrebno je strašno puno volje, samokontrole, energije, al sve sam izgurala. Volim kuhati, ali za sebe baš i ne. Svaki dan kuham dva jela, jedno normalno i jedno bez UH. Jako brzo uđe u podsvjest što se smije, a što ne. Moj se je jelovnik svodio na jaja, salatu, kobasicu, pečeno meso. Inače sam ljubitelj svega ovoga, pa mi to nije problem. I u ovoj dijeti možeš jesti kad god, a to je ono što moja emocionalna nestabilnost treba. Tek kad sam krenula na dijetu, otkrila sam kako je povrće fino i kako ga se sve može pripremati. Svi u mom okruženju su šokirani upornošću, nekima sam bila i inspiracija, pa su i oni sad na toj dijeti (uspešno), muža sam uspjela obratiti, pa se i on priključio (malo manje uspješno). S obzirom da se je nastava od trećeg mjeseca odvijala online, kolege me nisu vidjele do kraja osmog mjeseca. Kada sam došla u školu, pojedine kolege su zinuli u čudu, neki me nisu ni prepoznali dok nisam skinula masku. Svi govore da sam mršavica, a budimo realni imam skoro 70 kg, i nije da sam baš toliko mršava.
SLIJEDI NAJTEŽI DIO, ODRŽAVANJE TJELESNE TEŽINE
Sama sebi ja ne izgledam drugačije. Ja sebe u ogledalu i dalje vidim kao nekog ko ima 109 kg. Vidim da mi se je tijelo transformiralo, no ja razliku ne vidim. To je valjda, opet onaj kompleks niže vrijednosti. Svi stalno govore o mojim kilama, a ja ne znam kako bi se postavila. Naravno da sam ponosna na sebe, no neugodno mi je stalno i o tome pričati i hvaliti se. Do cilja mi je ostalo još pet kg. Kad to riješim, slijedi najteži dio, održavanje tih kilograma. Iskreno, bojim se same sebe. Hoću li moći bez slatkog, hoću li znati iskontrolirati želju za brzom hranom? Znam samo da si nikada više neću dopustiti da nosim hlače broj 50-52. Planiran krenuti na zumbu i u malo duže šetnje, sad kada malo zahladi, pa to bude izvodivo s malim djetetom.
PORUČUJEM SVIMA DA MOŽEMO POBIJEDITI SEBE
Svima koji se nećkaju, ne znaju mogu li to, ja poručujem – MOŽETE. Svi mi možemo pobijediti sami sebe i svoje strahove, svoje emocije. I kad pokleknete, dignite se i nastavite dalje, jer osim što ćete izgubiti dio svoje težine, dobit ćete mentalno jaču osobu, osobu koja se zna nositi sama sa sobom.