„Već godinama pričam da ću, kada napunim 50-tu, biti kao avion! E, pa, vjerujte mi na riječ, hoću, sigurno!“ Svega dve godine dele Natašu Brnčić iz Rijeke, do toga da realizuje sebi dato obećanje. Čini se da je obezbedila sve uslove, da tako i bude! Ostvarila je, verovatno, najvažniju stvar od svih, prihvatila je i zavolela sebe! Kroz život je naučila mnoge lekcije i sada je u prilici da, kroz iskrenu i nadahnutu ispovest, drugima ukaže na put koji vodi ka uspehu i radosti. Nataša je neko ko voli pozitivne i srećne ljude, komunikaciju, druženja, putovanja i život! Voli i svoj posao i uživa u njemu. Živi u Zagrebu, kome, svim srcem, oseća da pripada. Poseduje nemirni duh i odlučnost da bude najbolja moguća verzija sebe. Smršala je i zavolela svoj odraz u ogledalu. Rado deli svoju priču, u nadi da će ona dopreti do nekoga i pomoći mu da primeni nešto od onoga, što je ona spoznala i ostvarila.
Šta, iz ove perspektive, smatrate svojom nekadašnjom najlošijom navikom, kada je ishrana u pitanju?
Kada se sada osvrnem na svoj način života, prije nekih osam mjeseci, jedino što mogu reći je LOŠE NAVIKE!!! Ne znam zašto, ali često smo robovi loših navika i kada jednom upadnemo u taj začarani krug jako se teško nosimo sa promjenama. Ja sam od malih nogu imala problem sa kilogramima. Bila sam sklona debljanju, valjda djelom i genetski. Sada mi je jasno da je veliki krivac i moja prehrana u djetinjstvu koja nije bila nimalo raznovrsna, već, dapače, jako jednolična. Kamo sreće da su me već tada roditelji naučili da jedem doručak i povrće. Jako sam izbirljiva od malih nogu. Kada nekome kažem da ne jedem paradajz, ljudi ostaju u čudu. Većina jedva čeka sezonu paradajza, a ja ne znam jesam li pojela 3 svježa paradajza u svojih 48 godina života. Odrasla sam u gradu na moru, ali riba je za mene dosta nepoznanica. Lignje, srdele i oslić, sve su vrste ribe koje sam kao mala probala. Da se razumijemo, ne tražim ja krivca za moju prekomjernu težinu u roditeljima, to nikako. Oni su radili onako kako su najbolje znali i umjeli. Kada sam postala zrelija i počela živjeti sama svoj život, imala sam izbor. Ali, ja nisam birala. Nastavila sam po starom. Najčešće su moji obroci bili jednom dnevno i to navečer. Preko dana nebrojene kave i pekara. Pa, svima je to poznata stvar. Kada sam i kuhala, kuhala sam ne po principu što je zdravo, nego što volim. Mmmm… Što će danas mene usrećiti ?! Da, da, ja sam emotivni izjelica i hrana je bila moja utjeha… I za dobro i za loše.
Da li je, i na koji način, višak kilograma uticao na Vaš život?
Naravno da je višak kilograma uticao na moj život. Tu nema uopće dvojbe. U prvom redu po pitanju samopouzdanja. Ja uopće nisam voljela sebe, što je nešto najgore što si netko može priuštiti. Nisam se sviđala sama sebi takva kakva sam bila, ali isto tako nisam ništa ni poduzimala. Dani su samo prolazili, a moj odraz u ogledalu mi je postajao sve manje prijatan. Znate ono kada se pogledate i jednostavno ne želite gledati tu osobu koju vidite. Onda ide faza samosažaljenja, ali nema pomaka, opet sve po starom. Mada, mislim da sam ja sebi u svojoj glavi stvarala veći pritisak nego je zaista postojao. Moja me okolina prihvaćala takvom kakva jesam, ali ja sebe nisam. Sada sam svjesna da sam imala i dobre frajere u životu, ali ja sam toliko samokritična da sam sama sebi bila najveći neprijatelj. Najbolja stvar od svega je što sam ja i tada bila savršeno zdrava. Sve je bilo u nekoj rutini, a ja uljuljana u svoju svakodnevicu. Najgore moguće stanje koje postoji. Status quo… Ni lijevo, ni desno. Ja sam valjda sama sebe uvjerila da je to-to i da sam predodređena da budem debela. Da, jako mi je mrska ta riječ DEBELA ŽENA, ali to je realnost i treba se s time nositi. Nikada neću zaboraviti ljeto 2014 godine kada sam sa prijateljicom otišla u obližnji grad na bazene. Kraj bazena su bile dvije ležaljke, a ja, koje li sreće, sjela na onu koja je bila probušena opuškom. I naravno, za minutu sam sa svojom pozamašnom pozadinom bila na tlu. Ne znam jel mi gori osjećaj bio ustati ili ispričati se vlasniku koji je bio jako ljubazan i tješio me da bi se to desilo bilo kome da je sjeo tu. Ali ne, desilo se meni i htjela sam propasti u zemlju. Sada to naravno prepričavam kao anegdotu.
Smršali ste zahvaljujući ishrani bez ugljenih hidrata. Da li ste, pre to procesa, držali dijete, i sa kakvim uspehom?
Naravno da sam držala dijete, ali moram priznat da to nije bilo tako često. Jednostavno mi nikada nije bilo dovoljno stalo. Najčešće bih pokušavala sa kojekakvim tabletama, ali bez uspjeha, naravno. Kada sam se 90-ih zaposlila, imala sam period u kojem sam jako željela skinuti suvišne kilograme. Upisala sam program mršavljenja i uz prehranu i vježbanje uspjela sam skinuti nekih petnaestak kila. Održavala sam to neko vrijeme, ali utjeha u hrani je bila jača i opet su se kilogrami vratili. I tako sve do sada. Hrana je uvijek bila lijek za sve.
Šta je za Vas predstavljalo prelomni trenutak, nakon koga ste započeti način ishrane sproveli do kraja?
Jedino u što sam milion posto sigurna je da je glava pokretač svega. Od nje sve kreće. Tražila sam onaj toliko željeni klik koji nikako nije dolazio. Zadnjih su me godina kilogrami počeli opterećivati. Nisam se dobro osjećala u svojoj koži. Htjela sam se ijepo obući, lijepo izgledati, a bila sam ograničena u izboru. Nisam u vezi već određeno vrijeme, pa me i to jako opteretilo jer nemam malo godina. Prošla veza u kojoj sam bila osam godina, isto me malo obilježila jer sam bila uljuljana u nekakvu sigurnost i nisu kilogrami bili važni. Partneru sam bila dobra takva kakva jesam. Ali sebi nisam, a to je najvažnije. Sada to jako dobro znam. Ponavljam kako nikako nisam mogla pronaći taj famozni klik da krenem u borbu. I onda se desila jedna jako čudna situacija. Nakon puno godina u život mi se vratila jedna jako draga osoba koja mi puno znači. Ta mi je osoba rekla: „Nataša, imaš lijepi stan, super posao, sve si posložila u životu. Ajde sada malo napravi nešto za sebe. Moraš skinuti kilograme. Zbog sebe, zbog zdravlja.“ I, to je bilo to. Nije to bila slučajnost, sve se dešava s razlogom. To je bio moj okidač, moj klik koji me nosi do cilja. Imam podršku te osobe, imam podršku okoline, ali borba je samo moja i ja sam sebi najveća podrška.
Smršali ste 26 kilograma, zahvaljujući ishrani bez ugljenih hidrata. Opišite nam kako ste se hranili.
Kao prvo, proučila sam smjernice prehrane bez UH, ali da se razumijemo, ja sam prehranu prilagodila sebi. Slušala sam svoj organizam i jela kada sam bila gladna. Izbacila sam iz prehrane žitarice, bijela brašna, suncokretovo ulje i naravno sve slatkiše. U početku uopće nisam radila nikakve zamjenske stvari, kruh, peciva i sl. Pila sam 3-4 litre vode ili limunade dnevno što je za mene abnormalno puno jer sam prije pila samo sokove i gazirana pića. Iz kave sam izbacila šećer, ali ne i malo mlijeka. Što se tiče aktivnosti, hodanje i samo hodanje. Ja sam totalno antisportski tip i kada bi me pitali što najviše mrzim (mada je to teška riječ) ko iz topa bi odgovorila – vježbanje. Od osnovne sam škole tražila izgovor da ne prisustvujem satu tjelesnog odgoja. Posustala sam naravno par puta u svom režimu, ali naučila sam ne kažnjavati sebe nego krenuti sutra dan kao da je sve u najboljem redu. A znate što je najbolji osjećaj od svega? Uopće me nije briga što vaga kaže. Kada vidim da stoji samo si kažem: Nema veze opet će se pokrenuti. I uopće se ne opterećujem.
Navedite nam benefite koje Vam je mršavljenje donelo.
Meni je najveći benefit moj odraz u ogledalu. Kada stanem ispred ogledala i kažem sama sebi na glas: Wooow, pa izgledaš baš dobro! Benefit su mi haljine koje obožavam nositi, a sada stanem u broj 44. Broj 50 i nije imao nekog izbora. 26 kg manje u 8 mjeseci ne znam jeli bi nazvala benefitom. Moglo je i puno više, ali ja sam zadovoljna. Na pola sam puta do cilja i znam da ću tamo stići, jer nikada više ne želim tri broja na vagi. Nikada si to neću dozvoliti. Ja sam prvi cilj ispunila, a čeka me još puno toga, ali sam sretna da imam mogućnost biti najbolja JA. Osim izgleda, dobila sam i malo više samopouzdanja. Naučila sam da me ljudi ne gledaju kroz kile, nego kroz dušu. Ja stvarno zavidim ženama koje su prihvatile sebe bez obzira na fizički izgled. I treba tako, samo što nismo sve iste.
Šta je, po Vama, presudno za uspeh u mršavljenju?
Na ovo pitanje je jedini odgovor: KLIK U GLAVI – ČVRSTA ODLUKA. Prije par dana sam komentirala u jednoj grupi na FB kako ne vjerujem u uspjeh žena koje dođu u grupu i prvo je pitanje da im netko pošalje jelovnik za par dana. To ne podržavam. Postoje pravila ispisana u svakoj takvoj grupi. Ako nećeš pročitati pravila, proučiti ih i usvojiti, znači samo jedno – nisi čvrsto odlučila. Točka! Kraj!
Šta biste poručili onima koji žele da smršaju?
Da krenu, nema sutra, ponedjeljak ili prvi u mjescu. Ima samo SADA i ODMAH. Ako već u trenutku želje da kreneš preskočiš jedan kolač, čašu soka ili slično, napravio si korak naprijed. Ja sam se prije par mjeseci nasmijala kada sam shvatila koja poruka piše na mom autu: POKRET JE ŽIVOT. I nije li onda malo smješno da iz auta izađem ja kakva sam bila u siječnju ove godine?! Malo je tragikomično. Ne treba imati prevelika očekivanja, zadavati si nerealne ciljeve. Samo strpljivo i hrabro. Jer nismo kilograme ni nakupili preko noći. Svaki mali minus je pobjeda. Jedna po jedna i na cilju će biti slavlje. Sve se može, zaista se može. Samo treba to raditi zbog sebe, zbog nikog drugog. Ja sam bila uvjerena da sam sama zbog viška kilograma i da će se, kada izgubim taj teret koji nosim, pojaviti netko. Da, sigurna sam da hoće. Milion sam posto sigurna da je blizu, tu iza ugla negdje. Ali ne zato jer ja imam deset kg više ili manje, nego će doći zbog mene. Zbog osobe kakva ja jesam. I prihvatit će me takvu. Ali prije svega ja moram voljeti sebe i sve svoje kilograme jer su samo moji. Ako će me netko htjeti iz drugih razloga onda mi ni ne treba. Bitno je da ja, da vi, da svi mi VOLIMO SEBE. I zato sretno svima koji su izabrali ovaj put da se zavole. Vjerujte mi da je samo nebo granica.