Gotovo da ne postoji čovek modernog doba koji se nije, na duže ili kraće staze, upuštao u borbu sa suvišnim kilogramima, u pokušaju da, vođen širokim spektrom motiva, smrša. Mnogi su te borbe vodili sami, ima i onih koji se nisu skrivali od svedoka, ali su retki oni koji su, sve svoje pobede i poraze, brutalno iskreno opisali u knjizi. To je učinio Miodrag Stošić (1982.god.), diplomirani politikolog sa nesagledivom kreativnošću i mnoštvom raznovrsnih talenata, među kojima su pisanje, pevanje, izvođenje stend-up komedija, organizacija raznih formi zabavnog karaktera. Miodrag je nedavno objavio nutricionističku autobiografiju, knjigu „Kako sam smršao 60 kila – bez tašte i heroina“, u kojoj je, na iskren, poučan i beskrajno duhovit način, opisao kako je smršao. I kako se ugojio. I kako je ponovo smršao. Sada je mršav, jer je odlučio da tako bude. Na stranicama svoje knjige razbija zablude o brzim dijetama, otkriva sopstvene ali i opšte slabosti ljudi koje se tiču mršavljenja, svojim primerom daje smernice ka zdravom gubljenju suvišnih kilograma i poziva da se, nečije unutrašnje osobine, ne procenjuju na osnovu fizičkog izgleda. Zainteresovani mogu da kupe knjigu u svim većim knjižarama.


Sa kojim motivima ste pristupili pisanju knjige? Kome je ona namenjena?


Kako to inače biva, sve je počelo kao šala. I to baš u intervjuu koji smo nas dvoje radili za sajt „Iskreno o gojaznosti“, 2018.godine. Tada sam, čisto usput, izmislio da radim na tamo nekoj knjizi „Kako sam smršao 60 kila bez tašte i heroina“. Tada nisam svoj slučaj shvatao preozbiljno i hteo sam da se našalim sa brdom knjiga pisanih na tu temu. Ipak, neko vreme kasnije, intervju je videla Jelena Lukić, predstavnik sajta „Story Tel“ koji pravi zvučne knjige od štampanih, i ponudila mi saradnju. Na moje obrazloženje da knjige nema, lakonski je odgovorila – Pa napišite je, onda. Dakle, osnovni razlog nastanka knjige bilo je saznanje da postoje ljudi koji bi čitali tako nešto. I naravno, ljudi koji bi za to uživanje platili. Knjiga je namenjena svima onima koji su me po sto puta godišnje pitali za savete, „da im naškrabam dijetu i pustim na mejl“, i svima onima koji me ne poznaju ali imaju slične probleme. Namenjena je ljudima koji se bore sa svojim kilogramima, ali negde u sebi znaju ili bar slute, da je ta borba nešto mnogo više od traganja za uspešnim režimom ishrane. 
 
Zašto su, po Vašem mišljenju, ljudi na ovim prostorima toliko opsednuti hranom i, sporadično, i fizičkim izgledom?


Slobodan Stanković, naš režiser „filmova za odrasle“ rekao je da o seksu stalno pričaju oni kojima on najviše fali. Ron Džeremi nikada ne priča o tome. Slična logika može se primeniti i na objašnjenje srpske opsesije hranom. Srbi jesu junački narod ali ujedno i narod čija je istorija puna gladovanja i sastavljanja kraja sa krajem. Zato je bogata trpeza kod nas, ne samo nutritivna već i psihološka kategorija. Puna trpeza i sledmično, pun stomak nama šalju poruku da smo mirni, da je opasnost daleko. Moderni čovek nije daleko od toga. Na kraju dana, sve može da pođe po zlu, ali hrana je uvek tu da nas usreći. Kao čovek blizak porocima, mogu reći da je hrana, na nekoj skali atraktivnosti poroka, ubedljivo na samom dnu. Čarli Šin se nije proslavio jedući gomboce u prekomernim količinama. Pa ipak, za čoveka ovih prostora ona je i dalje vrhunac. Zato, kad baš nemamo ništa čime bismo se pohvalili, mi kačimo na Instagram burek.  


Hajke na osobe sa suvišnim kilogramima, u vidu komentarisanja njihovih oblina, su potpuno legitimne. Jesu li ljudi površni, ili…?


Mi smo mali narod, na malom prostoru. Andrić bi rekao „Prokleta avlija“. Kod nas se sve mnogo detaljnije vidi. Pod lupom smo, jedni drugima. Često smo besposleni i zanimamo se jedni drugima. U takvoj scenografiji života privatne stvari, poput nečijeg fizičkog izgleda su svakodnevni repertoar. Da li možete da zamislite scenario u kojem Karađorđe, Tesla pa čak i Novak Đoković sede na tronošcu i komentarišu ko se koliko bucnuo za praznike? Što je čovek ostvarenij dalji je od tih tema. I obratno. Da je Srbija plemićko društvo ljudi bi se ogovarali a konto snage titule. Da smo nacija gde dominira obrazovanje pričali bismo da naš prvi komšija čita „Informer“. No, mi smo umesto svega toga Srbija i kad nam se neko ne dopada komentarišemo mu radijus butina. Kakva ti je država takva ti je površnost. 
 
„Stanje našeg tela je metafora mnogih drugih sfera našeg života,“ glasi citat iz Vaše knjige. Objasnite nam ga.


Mišljenja sam da niko ne treba da procenjuje nečije unutrašnje osobine na osnovu spoljašnjeg izgleda. Naše telo, nažalost, može da izgleda ovako ili onako, iz raznoraznih razloga, koji mnogo puta nemaju veze sa nama. Međutim, onda kada sami, zbog sebe, odlučimo da svoje telo dovedemo u red i posvetimo se tome, onda ono zaista govori o stepenu naše ambicije i unutrašnje snage. I ukoliko na tom polju pokažemo neke pozitivne osobine (istrajnost, snagu, marljivost, neodustajanje) velika je verovatnoća da će se te osobine pokazati i u drugim sferama života, pa na taj način naše telo jeste metafora.
 
Poželjno je da se režim ishrane, koji bi vodio ka mršavljenju, individualizuje. Ipak, da li postoje univerzalni saveti, primenljivi većini?


Ljudsko telo, sem ako poseduje neku retku anomaliju, ima nekoliko osnovnih principa koji jesu univerzalni. Njih nema mnogo. Prvi se tiče osobine organizma da lakše podnosi manja a češća punjenja, nego jedno za ceo dan. Drugi princip kaže da kombinovanje namirnica utiče na brzinu varenja istih. I treći se, očekivano, tiče količine hrane. Kada zrelije promislite shvatićete da su to zapravo opšti principi biološkog sveta i da su univerzalni čak i na nivou čitave prirode oko nas. Čak i kad peremo veš vodimo računa da ređamo veš po osobinama, da ne prepunimo bubanj i da, kad jednom zatvorimo poklopac, ne otvaramo ga do kraja programa. 

U knjizi objavljujete rat licemerju. Gde se ono reflektuje? 


Licemerje je svuda oko nas. Javlja se svuda gde postoji strah ljudi da ih sredina neće dovoljno voleti zato što hoće „i jare i pare“, pa stoga gledaju da se predstave boljim nego što jesu. Što se tiče licemerja prema tretmanu fizičkog izgleda u svetu, time se nisam posebno bavio. Ta tema zaslužuje zasebnu knjigu, a opet je toliko poznata svima da ne zaslužuje ni pasus. Živimo u svetu u kojem se telesna lepota koristi kao moneta za trgovinu na svakom koraku. Nema sfere u kojoj se ljudi ne odlučuju na prostituisanje sopstvenim izgledom samo da bi nešto dobili od javnosti. Dobar deo ljudi to radi, ruku na srce, potpuno nesvesno, ali to ne menja suštinu. Ja sam se stoga u ovoj knjizi koncentrisao na jedan neobičan vid licemerja o kojem se malo priča. U pitanju je licemerje ljudi koji se bave edukacijom telesne promene koji često zarad želje da ostave pozitivan utisak, pristupaju klijentima vrlo sterilno i uz puno kvazioptimističnih poštapalica. Druga, mnogo opasnija vrsta licemerja je autolicemerje. Osobina velikog broja ljudi da čak ni sami sebi ne žele da priznaju zašto žele da promene svoje telo. Uplašeni ili suviše uobraženi, oni idu okolo i propovedaju motive koje su zapamtili iz nekog nedeljnog popodneva, bez snage da pogledaju u sebe i vide zašto žele to što žele. Moja poruka je: Ne stidi se svoje motivacije. Ako želiš da smršaš zbog zdravlja, u redu. Ako želiš da smršaš da bi pobedio na izboru za Mistera vatrogasne stanice „Mali Mokri Lug“… opet u redu. 


Šta ste naučili o sebi, tokom svih Vaših nutricionističkih avantura? 


Najpre ono što mi nije prijalo – da nisam toliko jak koliko sam mislio da jesam. Da svet prema meni nije ništa gori nego prema drugima, sličnim meni. Shvatio sam da nisam još uvek razvio duh ratnika koji se bori svaki dan već da sam više kampanjac koji se razočarava što ne postoji jedno, finalno rešenje, nakon kojeg ću da se posvetim drugim stvarima. Na sreću, shvatio sam i da je promena moguća. I da, uprkos svojim brojnim manama, nisam neko ko odustaje i ko može da se pomiri sa tim da živi život koji ne želi. Tako da o sebi danas mislim da sam čovek koji će uvek ustati kada padne, iako ću se pošteno napadati u ovom životu. Sve u svemu, doživeo sam otrežnjenje. I bukvalno i metaforički.
 
Može li se, za sedam kilograma, smršati sedam dana? 


Neko mnogo pametnije od mene reče: „Punački ljudi su jedini odrasli ljudi koji i dalje veruju u bajke.“ Ja bih tome dodao – I srpski glasači, ali da ne skrećemo sa teme. Negde, na putu ljudske evolucije, ljudska priroda je počela da ide linijom manjeg otpora. Da bira lakša rešenja. Otud naša konstantna potreba da stalno pokušavamo da nađemo prečicu. Ili pak duži put, samo da malo odložimo suočavanje sa jednostavnim, mada teškim istinama. Sva ona gomila dijeta koje nam dolaze sa svih strana iz gomile debel…pardon, obimnih knjiga, u stvari su bezbrojni pokušaji da se izvrdaju oni osnovni principi kruženja materije. Ja to znam, ne zato što sam bio bolji od drugih, već naprotiv, jer sam sve te naivne pokušaje prošao na svojoj koži. Trčao sam vakumiran u najlon- kese, sedeo na radijatoru da bih se lakše istopio, jeo samo ono što sam ulovim (sve dok mi nisu dosadili mravi)… Poenta je da lakog rešenja nema. To može da zvuči nepravedno, ali samo ako ga gledamo sa naše, ljudske strane. Organizam je biološki mehanizam i nema nikakve emocije. Radi onako kako je napravljen i mi moramo da se prilagodimo njemu, ako želimo promenu. Što reče jedan majmun Bodžeku Horsmenu u istoimenoj seriji: „Vremenom postaje lakše. Ali moraš to da radiš svaki dan. U tome je stvar.“
 
Za kraj, da li mislite da biste, sa taštom, lakše smršali nego sa dijetom?


Definitivno da. Ukoliko je ta tašta Maja Volk ili možda neka hipi- umetnica koja za nedeljni ručak sprema pljeskavice od žira.

MOJA NUTRICIONISTIČKA BIOGRAFIJA – Intervju sa Miodragom Stošićem

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: