Izgubiti suvišne kilograme je teško, ali je još teže održati stečenu težinu. Ostvareno mršavljenje neretko dovodi do opuštanja, do uverenja da je period, u kome smo jeli bez kontrole, nepovratno iza nas. Iskustva mnogih pokazuju da je izgubljene kilograme veoma lako vratiti, dok se, neretko, oni i premašuju. Ponekad nas oslanjanje na sopstvene snage vodi isključivo ka periodičnim promenama u telesnoj težini, samim tim i ka hroničnoj frustriranosti. Onima, koji imaju ozbiljan višak kilograma, nudi se rešenje u vidu smanjenja zapremine želuca, putem barijatrijske operacije. Upravo se na ovaj vid mršavljenja odlučila Maja Markešević (1975.god.), ekonomista iz Beograda. Ona je, nakon operacije, uspela da za 15 meseci smrša čitavih 55 kilograma! Ostvarila je veliki uspeh, ipak, svesna je da prava borba za nju tek počinje.


Kako, iz sadašnje perspektive, gledate na svoje nekadašnje navike u ishrani?


Suvišne kilograme sam dobijala postepeno, ali je sa godinama to počelo da se odvija u velikim oscilacijama, da bi u kasnim tridesetim postalo alarmantno. Tada sam imala oko 120 – 130 kilograma. Dobijala sam ih zbog toga što sam jela previše, i to uglavnom suvu, brzu hranu, slatkiše, grickalice, uz obavezno konzumiranje gaziranih napitaka. Verujem da sam uvek jela zbog emotivne gladi, zbog toga što mi emotivni život nije bio sređen. Bila sam uverena da bi mi ispunjavanje te praznine rešilo sve probleme. Paradoksalno, praznina me je navodila na prejedanje, koje je postalo moje normalno stanje, i koje je izazivalo nezadovoljstvo, nervozu i depresiju.


U jednom trenutku ste bili teški 150 kilograma. Kako ste se tada osećali?


Nedostajalo mi je samopouzdanja, išla sam ulicom oborene glave, osećajući tuđe poglede na sebi. Mnogo puta sam se uverila da ljudi reaguju na fizički izgled, da osuđuju i najmanju nesavršenost. Zbog izbegavanja uvredljivih komentara, izbegavala sam da izlazim u javnost, da odlazim na proslave. Iako sam veoma druželjubiva, aktivnost mi se svodila isključivo na odlazak na posao. Sada uviđam da je to bila neka vrsta depresije. Nisam imala zdravstvenih problema, ali sam teško funkcionisala. Neke jednostavne stvari su mi predstavljale mučenje, kao što je obično pranje nogu, na primer. Oblačila sam samo ono, u čemu sam se osećala udobno, a to su većinom bile trenerke, pantalone i majice.

Isprobali ste različite dijete, ili načine ishrane. Koja je najviše prijala vašem telu?


Verujem da ne postoji dijeta koju nisam isprobala, ipak, ni sa jednom nisam uspela da rešim svoj problem. Znam mnogo toga o zdravom mršavljenju, o kombinovanju namirnica, o njihovoj kalorijskoj vrednosti, ali malo toga umem da primenim. Na meni se, kao na ekstremno gojaznoj osobi, primećivalo tek kada bih smršala 25 kilograma. Usput bih izgubila volju, ili se pokolebala zbog velikih muka. Inače sam uvek veoma lako i brzo vraćala izgubljene kilograme, od jednog slavskog ručka, na primer, mogla sam da se ugojim 2 kilograma. To bi me demoralisalo, pa bih se onda prepuštala i dolazila do toga da dobijam 5 kilograma nedeljno. Inače sam izračunala da sam, kroz sve godine borbe sa gojaznošću, ukupno smršala 200 kilograma. Na ovom mestu želim da istaknem neposustajuću pomoć koju sam, u svim svojim fazama, dobijala od svoje majke, kao i od svog najboljeg prijatelja. On je uvek vršio pritisak na mene da smršam, ne zbog lepote ili fizičkog izgleda, već zbog zdravlja. Njegova podrška nije bila samo verbalna, on je, u vidu podsticaja, umeo da mi uplati treninge, kao i da me obraduje kupovinom patika, koje su najbolje za određenu vrstu vežbanja.


Da li ste se, posle svakog uspešno sprovedenog režima ishrane, zaricali da se više nećete ugojiti?


Jesam, to je ta šema u čijoj je osnovi nedostatak svesti o tome da je lakše smršati, nego održati težinu. Jedno moje iskustvo verno ilustruje ovu tezu. Pre osam godina sam donela čvrstu odluku da smršam, i to bez pomoći nutricioniste. Sama sam organizovala svoju ishranu, odlaske na treninge, na bazen. Za šest meseci sam uspela da smršam 40 kilograma. Nakon toga sam se opustila, uživajući u benefitima ostvarenog mršavljenja. Počela sam da izlazim, da se lepo oblačim, da uživam u komplimentima. Međutim, prestala sam da vodim računa o hrani, da treniram i da pešačim. Bez svesti o tome u kakvoj se opasnosti nalazim, počela sam polako da se gojim i vratila sam sve izgubljene kilograme.


Kako ste i kada došli na ideju da operišete želudac?


Tokom 2017. godine sam učinila poslednji pokušaj da, držanjem dijete, izgubim suvišne kilograme. Otišla sam na program za mršavljenje, na kome sam provela dva i po meseca. Tom prilikom sam smršala 20 kilograma. Međutim, vratila sam ih veoma brzo. Tada sam shvatila da sama, prirodnim putem, ma koliko se borila i ma šta radila, neću uspeti da smršam. Majka mi je sugerisala da se javim u Centar za lečenje gojaznosti, pri Kliničkom centru Srbije, kako bih proverila da li sam kandidat za barijatrijsku operaciju. Već sam, prilikom prvog razgovora sa načelnicom centra, dobila upute za nekoliko specijalističkih pregleda, kako bi se proverilo moje opšte zdravstveno stanje. Preporučeno mi je držanje dijete, kako bih pokazala volju i želja da sarađujem. Na lekarskom konzilijumu mi je odobrena operacija, koje se nijednog trenutka nisam plašila, iako se ista smatra za invazivnu. Trajala je dva i po sata, obavljena je laparaskopski, u opštoj anesteziji. Neposredno posle operacije sam imala bolove, nosila sam cev za disanje, imala sam drenove. Sutradan sam imala zadatak da ustanem iz kreveta i stanem na noge, uz pomoć terapeuta. Narednog dana sam napravila nekoliko koraka, a trećeg sam, već, mogla samostalno da koristim toalet. Trećeg dana sam otpuštena iz bolnice, uz detaljno uputstvo o tome kako da živim nakon operacije. Mesec dana sam imala podnošljive bolove, nisam smela da spavam na stomaku, dve nedelje sam primala injekcije, išla sam na previjanje. Teško sam ustajala i teško sedala, ali sam već prve nedelje po otpuštanju prošetala desetak minuta. Sedam dana sam pila isključivo jogurt, bistru supu i malo ceđenog soka, sledeće dve nedelje sam jela pasiranu hranu, treće nedelje gnječenu, da bih posle mesec dana počela da žvaćem. Pratila sam šta mom organizmu prija, a u svakom trenutku sam imala mogućnost da pozovem dijetologa. Zdravstveno sam se dobro osećala, svaki dan sam pešačila sve duže, a nakon tri nedelje sam se osetila sposobnom da vozim automobil.


Opišite nam proces mršavljenja.


U prvih nekoliko meseci sam gubila kilograme bez muke i bez gladovanja, jer bih se zasitila sa malom količinom hrane. Prvog meseca sam smršala 9 kilograma, drugog isto toliko. Za nekoga, ko je imao naviku prejedanja uoči operacije, je vrlo logično da, zbog redukovane količine hrane, lako i brzo gubi kilograme. Napominjem da sam imala apetit, što je pohvalno i dobro, ali nisam mogla količinski mnogo da pojedem, zahvaljujući čemu sam, za šest meseci, smršala 40 kilograma. Usledio je period, u trajanju od 4 i po meseca, tokom kojih nisam izgubila nijedan kilogram. Bilo je to vreme slava, kada sam već mogla da pojedem i parče torte i da popijem sok. Tada sam shvatila da se moje loše navike nisu promenile, da se moj mozak nije promenio, da je stalna želja za hranom, i to za kaloričnom hranom, neprekidno bila prisutna. Na svu sreću, preovladao je moj zdrav razum, pa sam se vratila dobrom i zdravom režimu ishrane. Od polovine januara do prvog marta sam smršala 7 kilograma. Kada je došla epidemija, za mesec dana sam smršala još 8 kilograma, najviše zahvaljujući pešačenju. Ukupno sam, nakon 15 meseci, lakša čitavih 55 kilograma. Planiram da smršam još 10 ili 15 kilograma, kada ću, verujem, otići na operaciju uklanjanja viška kože.


Da li ste se bavili fizičkim aktivnostima, i kojim?

Šest meseci mi je bila zabranjena teža fizička aktvnost, mogla sam, jedino, da pesačim i da plivam, što sam i činila. Kasnije sam počela da, pod nadzorom trenera, radim vežbe u fitnes studiju. U početku lagane, a kasnije intenzivnije. Idem na posao pešice, neretko pešačim po 15 kilometara dnevno, i imam dva do tri treninga nedeljno.


Mnogi misle da je operacija želuca zagarantovani put ka mršavljenju. Šta biste njima poručili?


Operacija želuca jeste put ka mršavljenju, ali nije zagarantovan. Meni su i lekari rekli da oni, koji operišu želudac, mogu da vrate sve izgubljene kilograme, a čak i da ih premaše. Moj želudac je, pola godine od operacije, mogao da primi veću količinu hrane, u odnosu na ono koliko sam mogla da pojedem u prvim mesecima. Da sam nastavila da jedem, koliko sam mogla, krenula bih da se gojim. Tako da, i pored operacije želuca, moram da vodim računa o tome šta i koliko jedem. I dalje ima dana kada jedem lošu hranu, kada popijem koka-kolu, pojedem sladoled, čokoladu ili testo iz pekare. I dalje mi se dogodi da izgubim samokontrolu, ali se sada, za razliku od prethodnih godina, brzo vraćam na dobar režim ishrane.


Šta se u vama promenilo i pokrenulo nakon mršavljenja?


Promenilo se to da sam postala svesna toga da sam u ozbiljnim godinama, u kojima gojaznost povećava rizik za pokretanje raznih bolesti. Zato vodim računa šta jedem, kako jedem, koliko sam aktivna. U zadnjih godinu dana sam, verujem, prepešačila nekoliko stotina kilometara. Promenio mi se oblik tela, pa tako ljudi, koji me nisu dugo videli, govore da sam postala neka druga žena. Dobijam puno lepih komplimenata, što mi podiže samopouzdanje. Kupujem sebi modernu odeću, što je nekada bilo nemoguće. Šminkam se, doterujem, i nemam problema da izađem na ulicu. Čak i u helankama!

Iskustvo Vam govori da je lakše smršati,nego održati telesnu težinu. Kako planirate da to učinite, ovoga puta?


Ovoga puta neću da se zavaravam, i da mislim kako je, nakon što sam dosta smršala, moja borba završena. Ne! Mene čeka večita borba, gde će na testu biti moj karakter, kao i moja upornost, drugi način ne postoji.


Šta biste poručili onima koji žele da smršaju?

Verujem da je operacija želuca ekstremno gojaznim osobama jedino rešenje, jedini spas, a nakon nje i večita borba za održanje težine. Ako pogledamo širu sliku, sam život predstavlja večitu borbu, ne samo u sferi toga koliko imamo kilograma. Borimo se za ljubav, za porodicu, za posao, za prijateljstvo. Ništa nije lako, i ništa ne ide glatko. Radovalo bi me da moja priča nekome pomogne i podstakne ga da krene na put promene, na kome ga čekaju usponi i padovi, ali i svi benefiti koje mršavljenje sa sobom donosi.

SMRŠALA SAM 55 KILOGRAMA, ALI ZNAM DA ME ČEKA VEČITA BORBA – Intervju sa Majom Markešević

One thought on “SMRŠALA SAM 55 KILOGRAMA, ALI ZNAM DA ME ČEKA VEČITA BORBA – Intervju sa Majom Markešević

  • January 15, 2022 at 11:21 pm
    Permalink

    Molim was jel zna mozda neko gde se radi besplatna operacija zeluza u srbiji hitno mi je potrebna?

    Reply

Leave a Reply to Tina Cancel reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: