Imam 38 godina, živim u Zagrebu i radim u jednoj privatnoj firmi uredski posao. Krase me umjetničke sklonosti, pa tako oslikavam tenisice, pišem blog na temu svoje transformacije, kao i ljubavi, prijateljstva, međuljudskih odnosa i slično, a radim i mnoge druge kreativne stvari za svoj gušt. Krenula sam na dijetu 16. avgusta prošle godine, sa 89.9 kilograma. To je bio prijelomni trenutak u mojoj glavi. Svako jutro imala sam doručak što mi je srce poželjelo, i toga sam se držala u svakoj kriznoj situaciju. Govorila sam sebi da izdržim još malo, jer me je već slijedećeg dana čekao bogat doručak. On je bio oko 9 h. Ručak bi bio oko 14 h, nekad 15h, isto bih ručala što god da je toga dana bilo spremljeno. Nakon toga nisam ništa više jela, do sutradan, do doručka.
SVAKI DAN SAM TRČALA
Cijelo vrijeme svoje dijete trčala sam svako večer. Osjećaj mučnine me je terao na povraćanje već nakon pretrčanih jedva 3 kilometra, uz stajanje i hodanje, jer mi se tijelo bunilo zbog izlaska iz zone komfora. Ipak, to me nije spriječavalo da nastavim. Nakon nekoliko uzastopnih dana trčanja, dobila sam upalu koljena, ali nisam stala, već sam hodala dok upala nije prošla, i onda sam opet nastavljala trčati. Svaki, svaki dan.
MOŽEŠ TI TO, BEJB, MOŽEŠ…
Bilo je trenutaka kad bi navečer jedva izdržala da ne pojedem nešto, ali nisam posustajala, prebacila bi misli na nešto drugo, uglavnom mi je trčanje umanjivalo glad. A kada bi mi bilo baš jako teško da izdržim bez jela, samo bih išla ranije spavati, da prije dođe jutro. Neprekidno sam, kao mantru, ponavljala ove reči: nemoj misliti o tome, ili, možeš ti to, bejb, možeš, možeš, samo nemoj misliti o tome. Takođe sam, u trenucima slabosti, govorila sebi da sam jaka kao planina, kao Velebit.
DOBILA SAM MEDALJU!
Počela sam trčati sa prvim danom dijete, prvo jedva 3 km, uz mučninu i snažno lupanje srca, zbog čega sam mislila da ću umrijeti. Nakon nekog vremena sam počela trčati 3 km u komadu, bez pauza, pa 5 km u komadu. Dugo sam, svakodnevno, trčala po 5 km, što me je ohrabrilo da se prijavim na prvu utrku. Nitko nije bio sretniji od mene kada sam je istrčala, iako nisam dobila medalju, ona se dodjeljivala samo za pretrčanih 10 km. To me je naljutilo, pa sam počela da treniram za tu utrku. I, naravno, otrčala sam je i dobila medalju!
SMRŠALA SAM 25 KILOGRAMA
Zahvaljujući redovitim treninzima sam se toliko navukla na trčanje, da više nisam mogla da zamislim dan bez njega. Ja, kojoj je bilo teško da se pokrene! Popravila mi se kondicija, dobila sam mišićnu masu, ukupno sam se odlično osećala! Tjedno sam gubila 1 kilogram. Bilo je dana kada sam isto jela, a kile su stajale, i to po tri tjedna. Tada bih samo povećala kilometražu, i ponovo počela da gubim po 1 kg tjedno. Ukupno sam smršala 25 kilograma.
SA MRŠAVLJENJEM SU NESTALI ZDRAVSTVENI PROBLEMI
Prije dijete sam imala velikih problema s lumbalnim djelom kralježnice i venama, znale su me peći. Nakon što sam omršavila i ojačala leđne mišiće, više me leđa ne bole, niti me vene peku. Osjećam se veoma zadovoljnom. Željela bih još učvrstiti tijelo i trbušnjacima oblikovat bolje trbuh, ali to mi je najteže, pa odgađam za kraj.
MORAMO IMATI MISAO VODILJU
Smatram da kada se odlučimo napraviti promjenu u svom životu i krenemo na djetu, ne smije postojati ideja u našoj glavi, ni misao, o tome da posustanemo! Jednostavno ne smijemo je imati! Kada dođe trenutak da se dvoumimo, treba srezati tu misao i samo se vratiti na onu koja nas vodi naprijed da ustrajemo. Mene je vodila misao kako oblačim traperice (koje nisam nosila dok sam bila bucka). Slika kako ih oblačim, i kako mi dobro stoje, mi je bila vizualna vodilja.
PROMJENILE SU MI SE ŽIVOTNE NAVIKE
Vjerujem da bez sporta ne bih uspjela, on me je gurao naprijed, jer sam se nakon svakog treninga osjećala puno bolje i jače u glavi. Moja glava je povela tijelo. Smatram da kad promjenimo svoje misli naše tijelo nas slijedi. Nakon što sam omršavila kupila sam svu novu odjeću, baš sve. Pustila sam kosu, feniram se svaki dan, šminkam obavezno, i osjećam se kao da sam se ponovno rodila. E da, da naglasim isto važno, u procesu promjene izbacila sam sve vampire kojima sam prije davala svoje vrijeme, sada biram s kim se družim. Zahvaljujući sportu sam upoznala toliko divnih i pozitivnih svjetova, da je to neka druga dimenzija, i ja se ne sjećam kada sam sjedila na nekom trgiću, ispijala kave i pušila cigare. Životne navike su mi se promjenile, sada, ako imam slobodno jutro, gledam da odradim trening dok svi spavaju.
BOLJE SE OSJEĆAM U VLASTITOJ KOŽI
Nakon što sam omršavila, otrčala sam i svoj prvi polumaraton, idem i na trail utrke, i evo sad se pripremam za drugi. Svaki dan ili svaki drugi nastojim trčat 5- 15km. Ali 10 km mi je neka najčešća sredina. Što se tiče samopouzdanja, imala sam ga i prije tako da ne mogu reći da mi se tu nešto drastično promjenilo, samo se bolje osjećam u vlastitoj koži.