XIII

U iznenadnom, neočekivanom i nenajavljenom dolasku svoje majke, Smiljana je prepoznala i dolazak nevolje. Hladnoća joj se uvukla u srce, a transformisala u strah kada je videla izraz majčinog lica.
Uvek ozbiljno i strogo, lice Branislave Vidan je, toga jutra, bilo preplavljeno izrazom nežnosti i saosećanja. Bila je našminkana, kao i obično, i pažljivo odevena, tako da je Smiljana mogla da odahne bar po pitanju sumnje u to da joj je donosila vesti o nekoj tragediji.
Ali, šta je bio motiv njenog dolaska? I kakva je to nevolja iznedrila iz nje majčinsku toplinu, do tada skrivanu ispod sante leda?
Sve je za Smiljanu postalo još zagonetnije, kada je primetila da je njenoj majci zadrhtala brada, dok je pružala ruke ka njoj, kako bi je zagrlila. Čula je potiskivane jecaje u njenim grudima, i činilo se da bi svakog trenutka mogla da zaplače.
Ona, koja nikada nije plakala, niti je dozvoljavala da se na njoj vidi i najmanji znak slabosti.

-Plašiš me, mama… – priznala joj je Smiljana, izvlačeći se iz njenog zagrljaja. – Zašto si došla?

-Ja sam kriva što se svaki moj dolazak tretira kao vanredna situacija – priznala je Branislava Vidan, što je u Smiljani samo podiglo nivo nervoze i strepnje. – Žao mi je što sam to dozvolila. Verovala sam da te na taj način kažnjavam, zbog toga što ne uspevaš da smršaš. Ne sumnjam da ti je poznato da tvoja debljina u meni izaziva bes, Smiljana. Da mi nije jasno kako se prejedaš, s obzirom na to da ja uspevam da se uzdržavam, kontrolišem i činim sve kako bih zadržala vitku liniju.

-Tebi to uspeva, mama. Meni uspeva nešto drugo, što je tebi nemoguće – Smiljana je jedva imala snage da to izgovori, jer ju je, iznutra, mlela neizvesnost.
Ni za sto godina, kao ni za sto dukata, Branislava Vidan ne bi mogla da se seti šta to njoj nije uspevalo, s obzirom na to da je sebe smatrala svemoćnom.
Prešla je preko Smiljanine izjave samo zato što je došla da je uteši, a ne da je napada.

-Verovatno si u pravu – izjavila je to pomirljivim glasom, sedajući za radni sto, u Smiljaninu fotelju. Svojoj ćerki je, nesvesno, prepustila fotelju namenjenu strankama.
Nalazile su se u Smiljaninoj kancelariji, oazi njene samostalnosti i izolovanosti od ljudi koji su sebe smatrali za svemoćne, a Branislava Vidan je i tu želela da ispadne važnija.

-Još uvek čekam da mi kažeš zbog čega si došla, mama… – podsetila ju je Smiljana, ni ne sluteći pravac predstojećeg razgovora.

-Za početak, hoću da ti kažem da te volim. I ne misli da, uprkos tome što ne mogu da prihvatim tvoju gojaznost, ne vidim tvoje druge kvalitete. Divim ti se zbog onoga što si stvorila potpuno sama. Lično nikada ne bih odabrala da vodim hotel za pse, ali mi je jasno da voliš svoj posao, i da ti, nekim čudom, taj posao predstavlja i zadovoljstvo, čak.
Niz Smiljaninu kičmu je skliznula jeza, i mogla je da se zakune da su joj se leđa orosila hladnim znojem. Uhvatila ju je panika, i počele su da je opsedaju strašne sumnje.

-Pretpostavljam kako misliš i da je Vukašin povlašćeno dete u mojim očima, ali to nije tačno! – nastavila je Branislava Vidan, i sama se upinjući da zadrži staloženost. – Ja mu sve dozvoljavam zato što je, pa… Nesposoban.
-Uglavnom, ponosna sam na tebe, Smiljana! Volela bih da ti budeš ponosna na sebe. Znaš li da to zaslužuješ?

-Da budem ponosna na sebe? – ponovila je Smiljana, već gotovo potpuno paralisana iščekivanjem loših vesti.

-Da. Ne postoji nijedan razlog, da to ne budeš – Branislava Vidan je ispružila ruku preko stola, u nameri da uhvati Smiljaninu ruku. – Ne postoji nijedan razlog da sebe smatraš manje vrednom, u odnosu na druge.

-Preklinjem te da mi kažeš šta se dogodilo, mama… – slomljena užasom u najavi, Smiljana je spustila svoju šaku na majčin dlan, tada već sasvim uverena u to da će joj njena podrška biti potrebna.
Branislava Vidan je uputila Smiljani pogled pun majčinskog saosećanja, pre nego što je, u jednom dahu, izgovorila: – Saznali smo da je Gordan, preko tebe, želeo da dođe do tvog oca.

*

Saznanje o tome da je bila zavedena i iskorišćena je moglo da povredi svaku devojku, ali je Smiljanu potpuno slomilo. Čula je, svojim unutrašnjim sluhom, kako se sve u njoj urušava, uz potmulu i zloslutnu grmljavinu.
Poput lavine, na nju su se obrušila sećanja na sve situacije, u kojima se našla sa Gordanom. Sve inscenirane, odglumljene situacije.
Zar baš ništa nije bilo stvarno, zapitala se.
Zar nimalo nije bio iskren?
Savladana šokom, Smiljana je imala utisak da su se sve nepravde ovoga svega zaverile protiv nje, i da su tada likovale pred njom, zaslepljenom i obmanutom, zaljubljenom u onoga ko se pokazao kao loš, očigledno iz uverenja da nije zaslužila nikog boljeg.

Saznanje o Gordanovoj prevari za Smiljanu nije predstavljalo tek ljubavno razočarenje, od koga se ljudi oporavljaju po ulasku u sledeću ljubavnu vezu. Nju je ta prevara navela da iznova svoju debljinu krene da smatra za usud, najgori na svetu. Zahvaljujući Gordanu je prestala to da misli, i prestala je da se smatra nepoželjnom i ružnom, i nedostojnom naklonosti zgodnog momka.
I počela je da više voli sebe, i život, i sve druge ljude, i radovala se novim danima, novim noćima još više, i počela je da se osmehuje bez razloga, i da zrači toliko, da nije uspevala sebe da prepozna.
Nije joj se vraćalo u tamni vilajet, u kome se nalazila pre Gordana. Nije joj se vraćalo u jutra, u kojima joj se činilo da je sve muke sveta nosila na svojim ramenima. Nije želela da se stidi još više nego pre, zbog svoje istinske sramote, koja se ogledala u tome što je poklonila ljubav i poverenje jednom slatkorečivom prevarantu.
Razum je nalagao Smiljani da svu krivicu svali na Gordana, međutim, ona je snažno osuđivala sebe zbog naivnosti, zbog smelosti da prihvati Gordanovo udvaranje, očigledno veoma dobro isplanirano.
Trebalo je da znam, neprekidano je ponavljala u sebi, gušeći jecaje koji su, da ih je ispustila, mogli da dopru sve do neba. Trebalo je da znam da Gordan nije drugačiji, niti da sam ja, zahvaljujući njemu, mogla da postanem drugačija.
Bol je počeo da joj razdire grudi kada se prisetila svega, i kada je shvatila koliko je, u želji da prevaziđe sebe, u stvari sebe ponizila.
Bila je potpuno nepomična i bleda, tako da je Branislava Vidan ustala i snažno je zagrlila.

-Žao mi je što ti se to dogodilo, Smiljana. Znam da to nisi zaslužila. Niko nije zaslužio da bude iskorišćen i prevaren. Nemoj, sada, da još više otežavaš sebi. Pomozi sebi. I reci mi kako bih ja mogla da ti pomognem.
Smiljana je uputila majci prazan pogled, pogled iza koga se krilo jezero neisplakanih suza.

-Hoću sve da znam… – izustila je, potpuno izbačena iz ravnoteže i obeshrabrena, do krajnjih granica.

-Eh! Vlastina sekretarica je prepoznala Gordana kada je, juče, došao kod njega na razgovor. Rekla je da joj je nekoliko puta donosio svoju biografiju i pokušavao da zakaže razgovor. Zvao je i telefonom, čak. Tvoj otac je priznao da je Gordanu dao broj svog telefona onoga jutra, kada ga je zatekao kod tebe. Taj nikogović nije oklevao da ode na razgovor, i dobije posao koji je toliko želeo.

-Tata je dao Gordanu broj svog telefona? – ponovila je Smiljana začuđeno, pokušavajući da se priseti tog jutra, u kome ju je otac posetio. – Niko mi, od njih dvojice, ništa nije rekao.

-To je zato što su njih dvojica isti, Smiljana! – prasnula je Branislava Vidan, sedajući iznova u fotelju. – Što im ništa nije sveto, pa ni članovi sopstvenih porodica! Našli su se, što bi se reklo! I neka ih, neka sklapaju svoje đavolske
saveze, daleko od tebe!

-Zar tata, usprkos svemu, i dalje planira da ga zaposli? Branislava Vidan je slegla ramenima. – Iz iskustva znam da kada dva muškarca sklope dogovor, tu jedna žena nema o čemu da odlučuje. Međutim, ako bi zamolila oca da ga odbije…

-Ništa neću da ga molim! – Smiljana, oko toga, nikada nije imala dilemu.

-Pretpostavila sam da ćeš tako da reaguješ… – Branislava Vidan je to izgovorila kroz uzdah, uz misao, koju je zadržala za sebe, da bi volela kada bi se i sama odlikovala tako neposustajućom principijelnošću.

-Kako je moguće da je sve bilo lažno…? – izustila je Smiljana, čudeći se tome što nije mogla da zaplače, uprkos nesagledivoj količini bola, razočarenja i samosažaljenja. – Ja nisam u sve to sa Gordanom uletela bezglavo, mama.

-Znam da nisi. To, svakako, ne liči na tebe. Na kraju, možda sve i nije bilo lažno. Možda te je Gordan zaista i zavoleo.

-Da je to tačno, priznao bi mi šta je uradio…

-Moguće je da je upravo to i planirao da uradi. Slušaj, Smiljana… Taj Gordan nije važan. On nije ni prvi, ni poslednji nikogović na ovom svetu. Svaka žena je, bar jednom u životu, naletela na takvog udvarača, za koga se pokazalo da je, u stvari, žigolo.
Ta reč je napravila otvorenu ranu na Smiljaninom srcu. I krvarila je, obilno, dok se ona prisećala strasti kojom ju je Gordan uzimao, strasti za koju je verovala da je bila inicirana iskrenom željom. Iskonska potreba za samoodržanjem ju je sprečila da se pita da li je Gordan glumio, da li se, čak, prisiljavao na to da vodi ljubav sa njom.

-Slušaj me, mila moja… – Branislava Vidan nije želela da Smiljana potone do dna, odakle nikakve sile sveta ne bi mogle da je izvuku na površinu. – Gordan nije zaslužio da toliko očajavaš zbog njega. Zaboravi ga! Veruj mi da mogu da pretpostavim koliko ti je značio, i šta ti je sve pružio! Znaj da te smatram dovoljno jakom da prevaziđeš ovu situaciju, na najdostojanstveniji mogući način!

-Odlično… – procedila je Smiljana, ličeći na nekoga ko je bio potpuno anemičan. – Još samo da ja sagledam sebe u takvom svetlu…

-Možda to trenutno nisi u stanju, jer si doživela šok, međutim, nemam nikakve sumnje u to da ćeš se veoma brzo rehabilitovati. Tada pruži sebi ono, što si mislila da dobijaš od Gordana. Ljubav, poštovanje, osećaj vrednosti. Glupo je da čekamo na to da nas neko drugi, obično partner, nauči da budemo zadovoljni sobom. Zašto, takvu čast, davati drugima u ruke? Zašto očekivati od drugih da popune naše praznine? Na kraju, sva očekivanja koja imamo od partnera, su, u stvari, očekivanja koja imamo od sebe samih. Niko nas ne sprečava da ih ostvarimo.

*

Bile su to reči, čarobne reči koje su, bar u vidu prve pomoći, zacelile Smiljanine rane. Tada se ona bacila majci u zagrljaj, duboko zahvalna za to što joj je ponudila utehu koja ju je sprečila da padne u ponor i poželi da tamo nestane.
Osetila je ogromnu radost zbog toga što se iznova povezala sa svojom majkom, koja ju je poslednji put tako tešila i grlila nakon saobraćajnog udesa, u kome je izgubila dedu. Kasnije se zatvorila i nekako ugasila, bežeći od tuge, problema, odgovornosti.

-Nikome ne treba dozvoliti da upravlja našim životima, niti je prihvatljivo da odbacimo sebe, zato što nas je neko drugi odbacio – Branislava Vidan je nastavila da deli svoju žensku i majčinsku mudrost sa Smiljanom, uviđajući da joj je ona zaista dopirala do ušiju. – Muškarci se obično ponašaju prema nama onako, kako se mi ponašamo prema sebi. Ako ovo iskustvo sa Gordanom dovede do toga da ti promeniš odnos prema sebi, onda bi, na neki način, trebalo da mu budeš zahvalna!

-Hvala tebi, mama! – Smiljana je to izgovorila kroz osmeh, koji je, čak, nije koštao ni previše napora. – Potpuno si u pravu! Život nam šalje ovakve situacije i iskušenja da bi nas trgao i uputio na to da se promenimo. Potrudiću se da upravo to učinim, u suprotnom ću morati do samopoštovanja da dođem kroz neki novi test. Branislava Vidan je sklopila dlanove oko Smiljaninih obraza i zagledala joj se u oči.

-Presrećna sam što si uvidela da ovo, što se dogodilo sa Gordanom, ne mora da bude tragično po tebe. Za njega svakako jeste.

-Tek će da bude… – najavila je Smiljana, vraćajući se u fotelju. – Sve i ako bih to mogla, neću da sprečim njegovo zaposlenje kod tate…

-Baš si zločesta! – uzviknula je Branislava Vidan, kroz uzdah olakšanja. – Meni bi sada prijalo jedno piće! A tebi?

-Šta misliš o tome da danas zajedno odemo u onaj salon lepote, na kompletan tretman? – predložila je Smiljana, težeći predahu. – Tamo će da nas posluže šampanjcem!

-Odlična ideja! – pohvalila ju je majka. – Kome ćeš da ostaviš pse i hotel na čuvanje?

-Zamoliću Dalibora da dođe, kao i studente koji se uvek odazivaju na moje pozive.

-Kako je Dalibor, kada si ga, već, spomenula?

-Isto. Uvek isto – odgovorila je Smiljana, uzimajući mobilni telefon.

Tek je tada primetila da su joj prsti podrhtavali, i da joj se čitavo telo grčilo od doživljenog stresa. Pitala se u kom će trenutku tuga da provali iz nje, i da li će, uopšte, ili će da se useli u njen stomak, gde su već bile smeštene sve njene slabosti.
Da li će i nju morati da podmićuje hranom, kako je ne bi pokorila i razorila, jer joj je ona sama davala toliki potencijal?
Dok se, u salonu lepote, predavala rukama iskusnih kozmetičarki, Smiljana je terala što dalje od sebe sećanje na ono što je doživela sa Gordanom, a što je i dalje, nekim čudom, izgledalo kao da nije bilo lažno. I pokušavala je da se odrekne svojih osećanja prema njemu, koja su tvrdoglavo odbijala da se ugase, i dozvole joj da ohladi glavu i nepca.
Bilo je potrebno da sažvaće i ispljune sve ono što je moglo da joj, poput kosti, zapne u grlu, pre nego što nastavi dalje. Znala je kakve je mogućnosti imala, kao što je znala da će, na njihovu realizaciju, morati da sačeka dok njene brane ne popuste, dok je ne poplave suze i dok ne nauči da ispliva na suvo. Nimalo je nije zavaravalo to što je tada bila prividno mirna, malo zahvaljujući emotivnoj zablokiranosti, malo majčinim savetima i donekle popijenom šampanjcu.
Iz salona je izašla relaksirana, isfenirana, našminkana i namirisana. Osetila se lakom, pa čak i lepom i, začudo, dovoljno sigurnom da stupi pred Gordana.
Na ekranu mobilnog telefona je videla obaveštenje o deset njegovih propuštenih poziva. Zamislila ga je kako se preznojavao, pitajući se da li ga je Vlasta Vidan ipak raskrinkao, uprkos njihovom sklopljenom savezništvu, i znala je da će, veoma brzo, morati da počne da sumnja u svaku odluku svog oca, i da se pita o njegovim namerama.
Ako je zaslužio da bude kažnjen, veću kaznu, od te, svakako, nije mogao da dobije.

XIV

Smiljana je, za Gordanovu adresu, saznala preko informacionog upitnika, koga je popunio kada je prvi put doveo Hantera u hotel. Zato je znala gde je trebalo da se zaputi.
Tek tada se zapitala da li bi je Gordan ikada, da su nastavili njihovu vezu, odveo u svoj stan, ili na bilo koje drugo javno mesto, gde je neko, od njegovih poznanika, mogao da ih vidi zajedno.
Tim pitanjima je samo dodatno ranjavala sebe, već potrešenu u meri koja je pretila da je potpuno slomi.
Stezala je zube i hrabrila sebe dok je išla ka Gordanovom stanu. Prisetila se svih udaraca koje je primila, a koji je nisu oborili, svih razočarenja, koja je nisu dotukla.

Ništa je nije sprečavalo da se stoički, na nogama, oporavi i od onoga što joj je Gordan uradio, momak od koga je htela da dobije sve ono, što sebi samoj nije mogla da pruži.
Ni na sekund se nije zaustavila kada je stupila pred vrata Gordanovog stana.
Znala je, ako bude oklevala da pritisne zvono, moglo bi da se dogodi da odustane, da pobegne, i da tek tada dozvoli da ispadne žrtva, i njegova i sopstvena.
Gordan je čitavim kapacitetom pluća udahnuo vazduh, kada je ugledao Smiljanu pred vratima svog stana. Nije bio previše iznenađen, čak se činilo kao da je očekivao njen dolazak.
Tek je jedan pogled, na njeno kao skamenjeno lice, bio dovoljan da shvati da je raskrinkan, da je ona sve saznala, i da ju je to sve umalo ubilo. Jedan deo nje, koji je ostao neoštećen, imao je u sebi dovoljno snage da ubije njega.
Pokušao je da se doseti ko je mogao da Smiljani otkrije istinu o njemu, ali je bio previše uznemiren da bi mogao da misli. Obuzela ga je slutnja da bi čitav svet, uskoro, mogao da mu se sruši, i da bi nastala izmaglica prašine mogla da ga proguta, zajedno sa svim njegovim gresima.
Smiljanu je porazilo to što je, uprkos svemu, otkrila da je i dalje bila gotovo imuna na sve Gordanove mane, a da je svim čulima, i dalje, upijala njegovu lepotu i sve ono čime ju je neodbranjivo privlačio.

-Mogu sve da ti objasnim… – počeo je Gordan, uzmičući, kako bi pustio Smiljanu u stan. – I molim te da mi to dopustiš!

-Nisam došla po tvoje objašnjenje – odgovorila je to zastrašujuće mirnim glasom, koji nije zavarao ni njega, ni nju.

-Trebalo bi da me saslušaš! – kriknuo je Gordan iskreno uznemiren, konačno svestan onoga, što je želeo više od svega. – Imam mnogo toga da ti kažem! Mnogo toga što ni ne slutiš!

-Nisam došla da bih te saslušala – ponovo je Smiljana, svojom hladnoćom, zasula Gordana kao olujnim pljuskom.

-Želim da ti priznam da sam nitkov, i da beskrajno žalim zbog svega što sam uradio! Povredio sam te, ali sam još više povredio sebe!

-Nisam došla ni po tvoje priznanje, Gordane.
On je zastao i zbunjeno slegao ramenima, nemoćan kako nikada pre nije bio.

-Zašto si, u tom slučaju, došla?

-Da bih uzela Hantera – odgovorila je Smiljana, podižući na ruke Hantera koji je sve vreme, u znak pozdrava, skakao po njenim nogama.

*

Gordana je to dotuklo. Već mu je postalo jasno da je izgubio Smiljanu, a to, što je ona odlučila da odvede Hantera, smatrao je za surovu kaznu. Svakako zasluženu, ali istovremeno i veoma surovu.
Hteo je da je moli da povede i njega sa sobom, u svoju kuću, u kojoj je jedino mogao da, bez gađenja, pogleda sebe u ogledalo. Tamo, gde je bio ispunjen iskrenim osećanjima, i gde je, za uzvrat, dobijao iskrena osećanja.

-Volim te! – izjavio je Gordan slomljeno, unoseći sve ono što je bilo vredno u njemu u tu grozničavu izjavu.

-Možda. Ali ne dovoljno – odvratila je Smiljana, spremajući se da izađe iz stana.

-Ja sam morao ovo da uradim, Smiljana! – Gordan ju je sprečio da izađe. – Morao sam! Zašto mi ne dozvoliš da ti sve objasnim?!

-Kladim se da je to moranje bilo prisutno samo u tvojoj glavi! – odbrusila mu je Smiljana. – Kao što je i moje moranje da jedem prisutno isključivo u mojoj glavi, a ne i u stomaku! Znam ja dobro ta moranja, koja nam se svima obijaju o glavu! Niko te, puškom, nije primoravao da me iskoristiš! Sam si sebi dao dozvolu da to učiniš!

-I kajem se zbog toga! Silno! Kunem ti se da sam, upravo danas, hteo sve da ti priznam, kako bih pokušao da te zadržim!

-O! Hteo si da imaš i mene, i novi posao?! Verovatno smatraš da si se dovoljno žrtvovao, da bi polagao pravo na dvostruki dobitak!

-Ne radi to sebi, Smiljana! – Gordan je odlično razumeo šta mu je rekla. – Dobro znaš da mi je bilo lepo sa tobom. Najlepše u čitavom životu! Priznajem da takav razvoj događaja nisam očekivao, ali mi je drago što se upravo tako dogodilo! Utoliko mi je sada teže! Oboje smo na ogromnom gubitku!

-A, ne, tebi ostaje tvoj posao! – ironisala je Smiljana, poslednjim ostacima snage. – Ne brini, neću tražiti od oca da te isključi iz svojih planova! Vas dvojica zaslužujete jedan drugog! Ja dobijam Hantera! Jasno je da si ga uzeo isključivo u svrhu sprovođenja svog brutalnog plana! Sada, kada je tvoj plan realizovan, Hanter ti više nije potreban! Ne smem da dozvolim da ga otuđiš ili izbaciš na ulicu! Zato ga vodim sa sobom!

-Varaš se. Nikada ga ne bih otuđio. I njega sam zavoleo.

-Ti ne znaš šta je ljubav! – Smiljana mu je to pljusnula u lice, otvarajući vrata. U hodniku se umalo sudarila sa profesorkom Delibašić koja je, privučena bukom, izašla iz svog stana.

-Izvinite… – promrmljala je Smiljana, odlažući trenutak u kome će briznuti u plač.

-Dozvolite mi da pozdravim tog mališana! – Roksanda Delibašić je to izgovorila više da bi otkrila ko je bila ta punačka devojka, nego što je zaista želela da pomazi Hantera.

Ubrzo se dosetila da je to Smiljana, devojka koja je unela pometnju u Gordanov život.
Sve je mogla da zamisli, ali ne i da je ta devojka izgledala tako. Istina, bila je lepa, našminkana i doterana, međutim, telo joj je bilo predimenzirano, u meri koju jedan plejboj, kakav je bio Gordan, nije mogao da toleriše. Ali, kako je jedino ljubav imala moć da spaja ono što je, naizgled, bilo nespojivo, tako se i dogodilo da se privlačan momak zaljubio u debelu devojku.

-Pozdravite se sa Hanterom – Smiljana je to tiho izgovorila, lica zagnjurenog u Hanterovo meko krzno. – Nećete ga više videti.

-Oh, bože! – uzviknula je profesorka Delibašić uznemireno. – Gde ga vodite?!

-Daleko odavde! – odgovorila je Smiljana, nakon čega je potrčala ka izlazu iz zgrade. Stojeći na vratima svog stana, Gordan se pitao da li bi imalo svrhe da potrči za Smiljanom, kako bi pokušao da je vrati.
Kada je odustao od toga, obuzela ga je tuga nesagledivih razmera. Osećao se slično kao kada je, kao tinejdžer, spoznao svu težinu onoga što mu se dogodilo kada je bio dete.
Kao odrastao je ponovo izgradio svoj svet, uz pomoć inata, prkosa i ponosa, kao i toga što je počeo da gleda i pazi isključivo na sebe. Zapitao se da li će biti u stanju da to ponovo uradi, nakon još jednog gubitka, kada mu se pogled susreo sa pogledom profesorke Delibašić, koji ga je dodatno ponizio i porazio.
Ona je lako i brzo sagledala šta mu se dogodilo i u kakvom se stanju nalazio. Za tu procenu joj nije bila potrebna diploma psihoterapeuta, niti status dugogodišnje komšinice, posrednog svedoka nezadrživog rasta njegove gordosti.
Tokom tog procesa se činilo da baš ništa nije moglo da ga prizemlji, da ga okrene ka vrednostima koje su bile realne a ne fiktivne, koje su mogle da mu donesu pravu, intimnu sreću, umesto one namenjene za prezentaciju javnosti.
Profesorka Delibašić se nije nadala nikakvom preokretu kada je Gordanov život bio u pitanju. On se previše čvrsto držao svojih principa, a premalo je dozvoljavao da mu bilo ko deli savete i upozorava ga da je u nečemu grešio.
Zahvaljujući svom bogatom profesionalnom, koliko i životnom iskustvu, Roksanda Delibašić je znala da su neki porazi mogli da se izrode u pobede, i da su neke tuge mogle da se pretvore u radosti. I znala je da je, ponekad, za let u visinu bio neophodan sunovrat do dna, kako bi se, po izronu na površinu, cenilo spasenje i usmerio pogled ka vrhu.
Gordan se, prema njenoj proceni, nalazio na ivici ambisa, i gledao je u dno, u živo blato, silno uplašen od padanja. Paradoksalno, to dno ga je mamilo, uprkos strahu, koliko i neverici u moći sopstvenog izbavljenja.

Odavno je on slutio da je stremio ka dnu, time što se odricao svega onoga, što je moglo da ga vine u visine. Bio je dovoljno inteligentan da zna da su najbolje stvari na svetu bile besplatne, a da je on jurio za onima koje su imale cenu, i to istaknutu. Sve sa etiketom i logom nekog izvikanog brenda.
Ljubav, duhovnost, humanost, solidarnost, ljubaznost, dobročinstvo, zahvalnost, vera, odanost, nada… Mogao je da bude srećan bez ijedne jedine pare… Umesto toga, on je odabirao imidž, funkciju, status, luksuz, telesna zadovoljstva, lično promovisanje…
Na to je trošio čitavo bogatstvo.
Patio je od emotivne neuhranjenosti, a da to nije ni znao. Jedino je njegova sujeta, otežana do pucanja, postajala sve veća. I ona ga je gurala sa ivice ambisa ka dnu, kao da je i sama želela da se tamo rasprsne, i da nestane.
Tako je malo nedostajalo da se to dogodi… Možda dan ili dva, kada razmere gubitka postanu nemilosrdno sagledive.

-To je Smiljana, zar ne? – profesorka Delibašić je to više konstatovala, nego pitala. Sela je na stolicu i odatle sa pažljivo zagledala u Gordanovo bledo lice. Videlo se da se nalazio u fazi poricanja, da je odbijao da prihvati da je upravo doživeo veliki poraz, veliki gubitak.
Bio je uveren da, tako nešto, nikada nije moglo da mu se dogodi. Posebno ne u odnosu sa devojkom, kakva je Smiljana. On je, od samog početka, smatrao da je bio nedodirljiv u tom odnosu, da iz njega nikako nije mogao da izađe kao poražen.
Zato se tako gubio u neverici, hodajući po ivici ambisa, i pitajući se da li je bio dovoljno mudar da skoči, dovoljno hrabar, ali i dovoljno spreman da se spasi time što bi se promenio.
Gordan je obično dobro skrivao svoje slabosti, plašeći se da bi neke virtuelne hijene mogle da ih nanjuše, ali im je uklonio zaklon pred Roksandom Delibašić. Njoj je pokazao koliko je bio potrešen, koliko uplašen, i koliko nesiguran po pitanju onoga što je mogao, ili trebalo da učini.

-Povredio sam Smiljanu… – rekao je, zarivajući lice u šake. – Ja sam monstrum! – kriknuo je, iz sveg glasa.

-Uvek imaš izbor da prestaneš da to budeš – mirno mu je sugerisala profesorka, znajući da je za Gordana bilo dobro to što je doživeo izliv samokritičnog gneva, što je deo samooptužujućeg naboja izašao iz njega.

-To bi i Smiljana rekla… – Gordan se tužno osmehnuo. – Da mnogo toga možemo da rešimo samo ako prestanemo…

-Nije to „samo”, to je sve! Zato ljudi ne prestaju. Ali ti možeš, Gordane. Čim si osvestio svoju monstruoznost i osetio kajanje zbog iste, možeš i da je se odrekneš. Želiš li to?

-Ne znam… – priznao je iskreno. – Ne znam umem li da budem drugačiji…

-Pa, već si drugačiji… Patiš, preispituješ se, podnosiš udare savesti… Dobrodošao među ljude! Gordan je uputio svojoj komšinici jedan brz i upitan pogled. – Šta sam bio do sada, ako ne čovek?

-Bio si čovek, ali nisi bio čovečan. Moram da priznam da me je hvatala jeza od tvoje unutrašnje hladnoće, Gordane. Ti si se, momče, u nekom trenutku zaledio. Odrekao si se emocija, u ime ambicija. Dobro je što si napravio ovaj zaokret.

-Dobro? – ponovio je Gordan ironično. – Zar izgledam kao neko kome je dobro?

-Izgledaš najbolje do sada! Jasno, u stanju, u kakvom se sada nalaziš, bi slabo prošao na mestima na kojima si se inače razmetao, i pred ljudima na čije si pohvale inače računao, ali verujem da, konačno, možeš sebe da pogledaš u oči!

-Varate se! Tek sada to ne mogu da učinim! Gnušam se sebe, profesorko Delibašić!

-Stvar je u tome što ni pre nisi imao preterano razloga da voliš sebe. Sada si samopoštovanje zaslužio time što uviđaš da si pogrešio.

-Ali, pre nisam nikoga povredio, koliko sam sada povredio Smiljanu!

-O, da, povređivao si ljude, još kako! Svojom ravnodušnošću prema njima. Gordan je iznova zario lice u šake, nemoćan da se izbori sa teretom, koji mu je tako naglo opteretio savest.

-Ni mene niko nije voleo… – tužno je konstatovao. – Samo su me želeli…

-Šta je ispalo drugačije, u Smiljaninom slučaju? – profesorka Delibašić se usudila da to upita.

-Nju sam zavoleo… – priznao je Gordan, kroz osmeh. – Jedva da mogu da poverujem da to izgovaram… Nisam planirao da se zaljubim ni u neku vrhunsku lepoticu, a posebno ne u…

-Debelu devojku – nadovezala se Roksanda Delibašić. – Sada se pitaš kako se to dogodilo. Dopalo ti se ono što ona jeste. A to je mnogo zavodljivije od toga kako neko izgleda. Sećaš li se da sam te, pre nekoliko dana, pitala da li si zaljubljen u Smiljanu? Videla sam sa koliko radosti i uzbuđenja si joj napravio onaj buket od plišanih igračaka. Želeo si da je usrećiš. Pokazao si da ti je stalo do njene sreće. To je ljubav.

-I ona je mene volela – nadovezao se Gordan, ne krijući potpunu iznurenost. – Dozvolila mi je da doprem do nje… Otvorila mi se, predala… Ni sa jednom devojkom nisam bio toliko intiman, koliko sam to bio sa njom. Uspeo sam da joj doprem do duše, i pokazao sam njoj svoju.

-Još uvek ne znam šta si joj uradio, Gordane…

-Iskoristio sam je – priznao je Gordan, pun samoprezira. – Namerno sam je zaveo, da bih ostvario korist za sebe.

-I? Ona je za to saznala? Zato ti je uzela Hantera? Kako bi te kaznila?

-Bolje da me je ubila… – konstatovao je Gordan, plašeći se trenutka u kome će ostati sam, u kome će ga sopstveni mrak progutati. Bio je zahvalan profesorki Delibašić na tome što ga nije grdila, jer je on dovoljno optuživao sebe. Čudio se njenom razumevanju, kao i tome što mu se osmehivala na tajanstveni način.

-Smiljana te je, sasvim suprotno, oživela! – Roksanda Delibašić je, tek tom izjavom, potpuno zbunila Gordana. – Ta devojka je kao stvorena za tebe! Nekim čudom, moguće je da si i ti kao stvoren za nju. Da je ona prepoznala u tebi razloge, zbog kojih si dostojan voljenja.

-Prevarila se… Poklonila je ljubav pogrešnom muškarcu…

-Srce retko kada greši. Ja se uvek više oslanjam na njega, nego na razum. Gordan je svoj mutni pogled usmerio na profesorku Delibašić, ženu od koje je uvek, vođen nesvesnim porivom za samozaštitom, želeo da što pre pobegne.
Prepoznao je u njoj osobu koja je, jedina od svih, bila u stanju da ga raskrinka, da ga tretira u skladu sa onim što je zaista bio.
Nimalo očekivanim preokretom ga je tada, kada je ispao najgori, hrabrila i tešila. Nije bio u stanju da to razume. Ali je, svakako, osećao silnu zahvalnost.

-Da li ste vi nekada voleli, profesorko Delibašić? – upitao je, iskreno zainteresovan za odgovor.
Ona mu se odmah osmehnula, srećna zbog otkrića da je postao zainteresovan za druge ljude, za njihove sudbine, ne samo za ono što je od njih mogao da dobije.

-Jesam, volela sam svog supruga. Preminuo je pre dosta godina. Nikada ga nisam prežalila.

-Šta se dogodilo?

-Dobio je nekakvu infekciju, i preminuo je za svega sedam dana. Nedovoljno da bih se pripremila za njegov odlazak.

-Žao mi je što to čujem.
Dotaknuta u bolnu tačku, profesorka Delibašić je uzdahnula i ustala, u nameri da ode u svoj stan i prepusti se naletu sećanja.

-Nedostajaće mi Hanter… – priznala je, spremajući se da izađe iz stana. –
-Hoćeš li se potruditi da ga vratiš?
Gordan je znao šta ga je profesorka Delibašić pitala. Uprkos svoj želji da joj odgovori, ostao je nem.


Nastaviće se…

NA DRUGI POGLED X DEO

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: