Upražnjavanje fizičkih aktivnosti koristi očuvanju zdravlja, postizanju osećaja zadovoljstva, dobrom funkcionisanju čitavog organizma, i podizanju nivoa energije. Vežbanje u teretani ima svoje posebne prednosti, posebno ako se odvija pod nadzorom personalnog trenera.
Uverenje, da u teretani vežbaju samo mišićavi, vitki i dobro utrenirani je pogrešno, ona je mesto gde i oni, koji pate od nedostatka kondicije, mogu da pronađu adekvatnu pomoć. Vežbanje u grupi obezbeđuje socijalizaciju i uzajamnu podršku, dok vežba pod nadzorom personalnog trenera garantuje da ćete dobiti upravo ono, što je vama i vašem telu potrebno. I u jednom i u drugom slučaju je važno da odredite svoj cilj, da napravite plan kojim se do njega stiže, i da ga se pridržavate. Uporno, ne povlađujući svojim slabostima. Diplomirani kineziolog, Ana Marija Penava (1992.god.) odlično poznaje psihologiju gojaznih osoba, i zahvaljujući tome postiže odlične rezultate u radu. Ona ume da pokaže i autoritet i razumevanje, da pohvali i opomene, da pruži pravi podsticaj u pravom trenutku. Ana Marija Penava živi u Posušju, u BiH, i radi u Fitness centru GoodLife.
Koje lične i profesionalne sposobnosti bi fitnes trener trebalo da poseduje, kako bi mogao da motiviše vežbače u ostvarenju njihovih ciljeva?
Uvijek volim reći, da trener, pored toga što mora biti stručan i posjedovati ogromnu količinu znanja iz područja kineziologije, mora biti i jako dobar motivator. Motivirati osobu da iz korijena promjeni životne navike i uhvati se u koštac s problemom je zapravo i najteži dio našega posla. Kako motivirati nekoga nije nešto što se može tek tako naučiti iz knjiga. Jednostavno smatram da trener to mora imati u sebi, da mora zračiti pozitivnom energijom te da mora voljeti to što radi. Jer ako voliteto što radite, onda ćete sa zadovoljstvom pristupati svakom klijentu, on će vam biti zaista važan, a kada osobe s druge strane to osjete onda će i zasigurno njihova unutarnja motivacija porasti. Oni zaista moraju osjetiti koliko su vam bitni.
Navedite nam prednosti rada sa ličnim trenerom, u odnosu na vežbanje u grupi.
Najveća prednost individualnog pristupa je ta što je stručna osoba fokusirana isključivo na Vas, sukladno tome kvaliteta samog treninga je na mnogo većoj razini, nego kada jedan trener radi sa 20 vježbača. Mnogo je manja mogućnost za ozljedu, jer će pod budnim okom trenera klijent u potpunosti pravilno izvoditi svaki pokret. Kod individualnog treninga i vježbač i trener su maksimalno koncentrirani na trening, dok se kod grupnih oblika rada češće može dogoditi situacija da se netko zapriča te na taj način poremeti koncentraciju drugih u grupi. Zacrtani cilj se postiže u kraćem vremenskom periodu, veći je učinak rada, te je status treninga u svakodnevnim aktivnostima bolji, dakle redovan dolazak na treninge kako bi se ispoštovao dogovor. O prednostima individualnog treninga bismo mogli u nedogled, svakako smatram da će se u budućnosti trening za rekreativce sve više temeljiti na individualnom pristupu.
Kako objašnjavate paradoks da oni, kojima vežbanje najviše treba, najmanje idu u teretanu?
Najčešće takvi pojedinci stvarno misle da njima vježbanje nije potrebno, da je to gubljenje vremena. Vježbanje se ne uklapa u njihov životni stil, a upravo zbog toga se i u dovedu u loše fizičko stanje, a vjerujte mi da loše fizičko stanje za sobom povlači i loše psihološko stanje. Ali u posljednje vrijeme svjedočimo ogromnoj ekspanziji fitnessa, koji je trenutno najbrže rastuća industrija u svijetu, a samim time se podiže i svijest onih kojima se vježbanje ne uklapa u životni stil.
Radili ste sa gojaznim osobama i mnogima ste pomogli da smršaju. Opišite nam kako se te osobe menjaju, tokom tog procesa.
Oni su zaista specifična skupina ljudi. S njima je najteži početak. Ogroman trud morate uložiti da im zadržite fokus i na treningu kad ste s njima, ali i kada odu iz teretane i prepušteni su sami sebi. Kada napravite taj prvi korak, kada odu prvi kilogrami, već postaje osjetno lakše i treneru i njima. Tada oni shvate, da zapravo imaju stvar u svojim rukama, da mogu napraviti odličan rezultat ako stvarno to žele. U takvim slučajevima, kada osoba shvati da može, automatski raste samopouzdanje, puno su više nasmijani na treningu, puno je manje „ne mogu, ne želim, neću“. Tada grizu kao lavovi, sami traže da im povećate opterećenje na treningu jer žele što prije doći do cilja. Shvatila sam da se to zadovoljstvo nakon dobro odrađenog treninga i skidanja kilograma reflektira i na sve druge segmente života, a naročito društveni.
Šta govorite onima, koji žele da odustanu?
Najčešće im kažem da se osvrnu unatrag i sagledaju koliko su truda uložili do sada, koliko su puta bili karakter i odolili izazovima, te kako bi bilo šteta, sav uložen trud baciti u vodu. Najćešće bude dovoljan taj mali razgovor i zajednička evaluacija svega provedenog i proživljenog. Postanu svjesni da će im i dani kada žele odustati ponekad pokucati na vrata, ali tada zajedničkim snagama riješimo problem.
Kada je poželjno biti popustljiv, a kada pokazati „čvrstu ruku“?
Smatram da trener ne smije biti pretjerano popustljiv. Trener mora imati čvrst karakter i mora biti autoritativan, dakle s jedne strane pokazati autoritet i čvrstu ruku, ali i s druge pokazati da je on ljudsko biće sa osjećajima i razumijevanjem. Naravno da klijenta nećete forsirati, ukoliko stvarno vidite da se loše osjeća i ima loš dan. Tada ćete fokus staviti na čašicu dobrog razgovora i neki laganiji trening, da ga malo opustite i razvedrite, a već drugi dan radite po strožem režimu.
Da li treninzi mogu da budu i zabavni, a ne samo teški?
To ovisi o kreativnosti trenera. Svaki težak trening na određeni način može biti i zabavan.
Za fitnes trenere se misli da žive kao askete. Imate li Vi neku slabost, kada je hrana u pitanju?
I mi treneri smo samo obični ljudi sa nekim našim porocima. Smatram da treneri trebaju biti reprezentativni, jer ukoliko nastojite motivirati druge za promjenu, oni moraju u vama vidjeti primjer. No stvar je samo u dobrom balansu, ukoliko trenirate i jedete zdravo, zašto sebi ne biste dozvolili da ponekad pojedete omiljeni slatkiš ili pizzu. Ljudi obično idu iz jedne krajnosti u drugu. Što nije dobro. Bolje je svaki dan pojesti jednu čokoladicu, nego paziti čitav radni tjedan pa se za vikend najesti svega. Moja slabost je čokolada i bez grižnje savjesti pojedem jednu dnevno.
Koji je Vaš lični, a koji profesionalni moto?
Moj osobni moto: Ako na vašem putu budete bacili kamen na svakog psa koji laje, nikada nećete doći do svog cilja! Profesionalni moto: No secret, no potion, no trick…workout, eat clean – repeat!