Upoznati sebe, stoji kao ultimativna misija koja vodi ka promeni, ka isceljenju, ka kvalitetnom i sveobuhvatnom življenju. U nesagledivim prostranstvima naših duša, možemo da pronađemo sve što nam je potrebno da bismo se oslobodili strahova, otkrili koliko smo jaki, zavoleli sebe i shvatili da smo mnogo više od toga kako izgledamo. Posledično, sagledavanje svega što jesmo, i što nismo, može da vodi ka mršavljenju, kao potvrdi ljubavi prema sebi, svog života, svojih puteva i zadataka.
Kara Kardaš je, osluškujuću svoju dušu, kao i svoje telo, uspela da smrša i ostvari svoju optimalnu težinu. Nekada je imala 92 kilograma, na visinu od 158 cm, a danas ima 75. Još važnije, naučila je kako da uvek bude tu, za sebe, zdrava, spokojna, snažna. Kara Kardas (1967.god.) po zanimanju je profesor sociologije. Živi i radi u Sarajevu. U slobodno vreme se bavi slikanjem i pisanjem.

Većina osoba, koje imaju problema sa suvišnim kilogramima, se vrte u začaranom krugu gojenja i mršavljenja. Da li je to i sa Vama slučaj?

Prije svega, želim da ispričam jednu priču, koja će odrediti cijeli ton ovog intervjua, a to je moja želja da ovaj intervju bude ne filozofski, ne naučni nego isključivo iskustveni. Dakle, sve što ću napisati biće iskustveno i duboko proživljeno. U jednom selu, živjela je majka sa petoro djece. Svi su lijepo jeli i napredovali, međutim, najmlađi sinčić nije htio jesti ništa drugo nego šećer, odnosno slatku hranu sa puno šećera u sebi. Vidjevši ga kako se slabo razvija u odnosu na drugu djecu, obzirom da je bio lijepo uhranjen, ali ipak prilično bledunjav, trom i nezainteresiran za igru sa braćom i sestrama kao i sa vršnjacima, odluči da potraži pomoć. Uze sinčića za ruku i zaputi se u susjedno mjesto gdje je živio nadaleko cijenjen i poznati mistik. Dođe ispred njegove kuće i stade u red jer je bilo već prilično osoba sa nekim svojim problemima. Dođe red na nju i njenog sina. Uđoše, pozdraviše mistika kako i dolikuje i majka iznese svoj problem. Ne završivši do kraja mistik joj prilično rezignirano reče da dođe za sedam dana.
Prođe  sedam dana i desi se isto. Opet joj saopštiše dođi opet sa sinčićem za sedam dana. Vraćajući se opet neobavljenog posla odluči da više neće dolaziti. Šestu noć, usni san kako je mistik doziva. Kada se razbudi, spremi se, probudi sinčića i ipak se zaputi do njegove kuće. Približivši se kapiji, ugleda kako je mistik napolju već čeka, raspoložen i nasmijan, sušta suprotnost od onog čovjeka koga je srela prije dvadesetak dana. Reče joj: „Izvinjavam se iz dubine srca“ a zatim se malo bliže nagne ka njoj prošaputavši da niko ne čuje: „Znate i ja sam sam bio ovisnik o šećeru i slatkoj hrani. Nisam te mogao posavjetovati jer kada je riječ o šećeru ni ja nisam bio gospodar sam sebi, nego mi je šećer bio gospodar. I meni ste otvorili oči! Kako mistik može biti mistik ako mu je šećer gospodar. Meni je trebalo dvadeset i jedan dan da se odviknem od šećera! Sada sam Vas spreman posavjetovati i pomoći jer sam prošao iskustvo koje mi je potrebno. Ostavite mi dječaka dvadeset i jedan dan, i poslije dođite po njega.“ Dakle, možda nisam na dvadeset i prvom danu, ali na devetnaestom, sigurno jesam. Dok mi sami, svako za sebe, ne proniknemo u sebe i ne otkrijemo prarazlog zbog čega u stvari jedemo hranu koja nam ne čini dobro, hrana za koju znamo da nam pravi mnoge tegobe, hranu zbog koje nam se vremenom javljaju mnoge zdravstvene tegobe, nećemo biti u stanju pronaći mjesto u začaranom krugu na kojem možemo iskočiti. Imam pedeset i dvije godine i moja gojaznost, sa dužim prekidima traje dvadeset godina.
Visoka sam metar i pedeset osam, što dodatno usložnjuje problem, kako vizualni tako i fizički u smislu pokretljivosti. Imam dijagnosticiranu hipotireozu već osamnaest godina, a inzulinsku rezistenciju godinu i po. Najviša moja težina bila je devedeset dva kilograma. UN dijetom, prije deset godina, izgubila sam oko dvadeset sedam kilograma. Za nekoliko godina vratilo mi se petnaest kilograma.
Pa Dukan dijeta, također uspješno. Svaka dijeta mora dati rezultate ako prilikom dijete ne varate sami sebe. I nikada nije problem, čak i sa ovim dijagnozama izgubiti kilograme – problem je održati težinu. E, to je već stvar malo dubljeg promišljanja i plana. I da, u mom slučaju, fizičke aktivnosti je uvijek bilo. Ali, ako  unesete više nego potrošite, nema pomoći. U nekim periodima, koliko sam unosila hrane u okviru dvadeset četiri sata, pogotovo u periodima kada sam malo spavala, trebala sam vježbati dvadeset osam sati dnevno. Konačno prije pola godine, shvatila sam što me deblja – stres. Dakle nija problem hrana, kalorična, obimna, nezdrava, neadekvatna. Problem je ZBOG ČEGA mi unosimo tu i takvu hranu u sebe. Hranu poslije koje se osjećamo još lošije, što zbog grižnje savjesti što zbog metaboličkih procesa. Također sam shvatila da nije problem hrana, nego sam problem ja. Znači, ja sam i problem i rješenje. Koja zavrzlama?! E, tu se pojavilo pitanje: KO SAM JA? Ili bolje rečeno ko je ili što je to u meni samoj ko mi ne želi dobro? Koliko ja to imam osoba ili osobnosti u sebi?! Jednu svjesnu, jednu nesvjesnu, jednu samodestruktivnu, jednu samokritičnu, jednu samoosuđujuću. Jednu koja u meni izaziva osjećaj krivice da nisam dovoljno dobra, da sve svoje socijalne uloge ne izvršavam dobro, da….da….da…. Koliko ja to imam socijalnih uloga? Žena, majka, supruga, kćerka, snaha, sestra, tetka, strina, koleginica, prijateljica, kuharica, čistačica, finansijski nadzornik, računovođa, uposlenica, savjetnica… I svaka od ovih uloga zahtijeva drugačiju Mene. I sve ove uloge su počele da se bore u meni. Postajala sam im sve tiješnja i manja. Nekada mi se čini, da ljudi koji puno i analitično razmišljaju više prave problema nego rješenja. JA sam se izgubila. Ko sam JA?  O tome, poslije. Kako funkcionišem pod stresom?
Stres kojem smo izloženi dugo vremena naravno da nas iscrpljuje psihofizički. Kako ostati normalan kad niko i ništa oko nas nije normalno? U zadnje debljanje, otprilike prije dvije godine sam ušla svjesno. Imam konstantan stres na poslu koji ne prestaje godinu dana. Postoje situacije koje vas bukvalno dovode do ludila, laži koje vas mogu koštati radnog mjesta i materijalne egzistencije, veliki obim posla, i velike odgovornosti, koji se ne smanjuje nego konstantno uvećava, i tako godinu dana, pet dana u sedmici, osam sati dnevno. A ja doživim pad energije u momentu kada trebam imati britak um i brzu reakciju na tuđu agresivnu akciju. Šta uraditi?
Izluditi, popustiti, ne braniti i adekvatno zastupati sebe ili uzeti koji komad čololade u momentu osame i brzo dići energiju te tako biti spreman na adekvatnu reakciju u sljedećem napadu. Ja sam izabrala sačuvati zdrav razum a dobiti koji kilogram. Svjesno. Znala sam da ništa nije vječno, pa neće ni taj pritisak trajati vječno, kao što se kasnije i ispostavilo. Ali kada vi naučite imati uvijek adekvatan odgovor na tuđe akcije, kad imate britak i smiren um koji će zaustaviti tuđe maštovite kreativne izražaje, onda će i napadi drugih početi slabiti. Odjednom i vi postajete tvrd orah koji je teško razbiti, pa dok gadovi ne izmisle druga kliješta da vas lome vi ćete u međuvremenu postati još tvrđi, a njihova kliješta zastarjela.
Kada se sve smiri, kada se sve postavi na svoje mjesto, kada vi naučite da se izborite za sebe onda ćete vi moći voditi svoj život a ne neko drugi. Tek tada prestaje potreba za pseudostimulativnim sredstvima kao što je čokolada ili nešto drugo. Dakle moramo pronaći obrazac kako i na koji način dovesti sebe u poziciju da mi upravljamo svojim životom u svim njegovim segmentima, uključujući odnos ka sebi i odnos od sebe. Kao što neki uman čovjek reče: „Bog nam je dao život, uputstvo za upotrebu moramo pronaći sami.“


Da li se, i na koji način, menjalo ono što ste govorili svom odrazu u ogledalu, kada se menjala vaša telesna težina?


Željela bi da odredimo jednu stvar: realna, optimalna i idealna tjelesna težina. Odakle treba početi svaka osoba u suočavanju sa svojom prekomjernom težinom? Realna težina je ona koju ja sada imam. Optimalna težina je ona s kojom se ja najbolje osjećam, krećem, razmišljam, obzirom na moje godine, zdravstveno stanje, građu tijela; idealna težina je recept koji je propisao neko drugi uzimajući neke druge parametre. Modna industrija, pomodarstvo, uvriježena i opšteprihvaćena tuđa mišljenja i uvjerenja neće, niti će određivati moj život i moj svjetonazor. Moj život i moje biće određivat ću ja uz konstantno traganje i proširivanje svijesti i svjesnosti, spoznaje i saznanja. Broj kilograma koje sam
imala nikada nije uticao na stepen moga samopuzdanja. Gradila sam  i gradim svoj život tako da moj fizički izgled ne bude jedino što mogu ponuditi životu od sebe.
Lični identitet i integritet se ipak gradi nečim drugim a ne fizičkim izgledom. Svi mi u svom okruženju, u medijima imamo slike idealnih osoba. Nažalost, od idealnosti, njihova tjelesna težina i tjelesne proporcije su sve što te osobe imaju idealno na sebi, u sebi i pri sebi. Nažalost. Te osobe nosi odjeća, a ne one odjeću. Želimo li biti takvi? Naravno da ne. Želimo biti optimalni u svim dijelovima svoga bića i svoje pojavnosti: tjelesnom, duhovnom, intelektualnom… Ipak većina nas želi biti prepoznatljiva i originalna individua. Optimalna, ne idealna. Jedna kineska poslovica kaže: „Postoje samo dva idealna čovjeka. Jedan je umro, drugi se još nije rodio.“ Kada izgradite ili preciznije rečeno, kada osvijestite svoju individualnost i jedinstvenost, onda samopouzdanje dolazi samo kao krunisanje, vi ste već davno zaslužili krunu samo još treba ceremonija da vam je stave na glavu. Kako bi sebi mogli pomoći moramo i terminološki odrediti razliku između ličnosti i individualnosti. Individualnost je ono sa čime smo rođeni, individualnost nam daje pečat jedinstvenosti, prepoznatljivosti između ovih sedam milijardi ljudi na planeti zemlji. Postajanje, Bog ili kako već hoćete, ne stvara kopije nego orginale i mi ko ljudsko biće  moramo ostati jedinstveni u svojoj individualnosti, inače ćemo se izgubiti u masi i ona će nas usisati u sebe. Međutim, kako rastemo društvo nam polako kroz medije, obrazovanje, sisteme vjerovanja naših roditelja, učitelja, usađuje svoje stavove, mišljenja o tome kakvi bi mi trebali biti, ko bi trebali postati, kakvi bi trebali izgledati, i mi svakim danom sve više i više gubimo svoju individualnost i postajemo ličnosti, postajemo masa, postajemo statistički podatak, postajemo konzumenti onoga što neko drugi hoće. Postajemo prilagođena ličnost za sve osim sami za sebe. Kada izgubimo svoju individualnost, kada postanemo ličnost, mi smo spremni za manipulaciju, između ostalnog i manipalaciju sa idealnom težinom. Idealna težina, kao i mnogo drugog idealnog u savremenom svijetu, je nešto što je kroz vrijeme bilo promjenljivo. Ali mi težimo za konstantom.  Dakle, ukoliko želimo, a želimo da imamo nešto konstantno i sigurno što će nas nositi kroz život i sve promjene koje se dešavaju u njemu, uključujući i promjene u broju kilograma, da bi ostali psihički zdrava osoba mi pri sebi moramo uvijek imati nešto što će biti naša konstanta, naša sigurnost, naša snaga, naše
utočište kroz životne turbulencije i bure, a to je spoznaja da smo mi nešto puno više od fizičkog izgleda, uključujući i kilograme i bore i opuštene grudi i sve ono što je na jednoj osobi podložno promjeni kroz vrijeme. Jedna nit koja će nas kao individuu uvijek držati na okupu da se ne raspadnemo u paramparčad pri bilo kojoj i kakvoj životnoj promjeni. A po svojoj prirodi, jedna od najvećih stvari koje se čovjek plaši je upravo strah od promjena. Želim ovdje nešto reći i o promjenama koje se dešavaju na psihološkom i podsvjesnom nivou zbog koje se možemo izgubiti pri promjeni težine ukoliko nismo svjesni i emocionalno stabilni. Zato toliko insistriram da prvo pokušamo spoznati: Ko sam Ja? Ako nema tu saznanja sve pada u vodu. Dešava se da kada žena dođe do optimalne ili idealne težine a nije emocionalno spremna na promjenu koju nova težina nosi sa sobom, izgubi samopouzdanje. Koji paradoks. Šta se u stvari dešava? Mi smo godinama gojazni i osvijestili smo taj problem. Kako smo shvatili da imamo taj nedostatak da bi ga na podsvjesnom nivou zamaskirali, počeli smo da izgrađujemo sebe na drugim nivoima. Ukratko, da mijenjamo svoju osobnost, a u potpunosti gubimo individualnost. Postajemo primjera radi, duhovniji, radimo na svom širem obrazovanju, postajemo popustljiviji, susretljiviji, dobrodušniji, tolerantniji, pridodajemo sebi mnoge druge osobine da bi bili prihvaćeniji. I tu krenemo gubiti sebe i svoju individualnost. I radna okolina kao i porodična nas je prihvatala kao takve, gojazne. U tuđim očima smo naučili prepoznavati svoju sliku koju odašiljemo. Međutim, odjednom fizički izgledamo drugačije. Odjednom, osobe ne čuju šta govorimo nego gledaju kako izgledamo. Nismo naučili da nas se gleda kako izgledamo jer smo se maskirali odjećom. Nismo željeli da nas se gleda.
Odjednom, imamo osjećaj da sagovornik ne gleda i ne čuje našu Suštinu nego naše tijelo. Odjednom smo samo Tijelo. Neko nas je rasparčao i gleda naše dijelove, u  zavisnosti koji u određenom momentu dominira, a mi želimo da smo Cjelina.
Postajemo nesigurni u toj našoj promjeni. Pogledate u ogledalo svoje tijelo, ali to nije vaše tijelo na koje ste navikli, to nije vaš stomak, to više nisu konture vašega lica, ta osoba u ogledalu nema široke bokove, nema bujne grudi, možda joj visi i koža na stomaku ili kad podigne ruke. Ko je ta osoba u ogledalu? U mom, u vašem umu je tu bila neka druga osoba. Zbunjeni smo. Opet ono čuveno pitanje: Ko sam Ja? Ona gojazna, ova sada ili neka treća? Počinjemo gubiti samopouzdanje i vraćamo se starim navikama. Na podsvjesnom nivou, počinjemo vraćati svoju staru težinu kako bi se vratili u sigurnu i poznatu zonu. I ovo je jedan od razloga koji je duboko sakriven u podsvijesti a zbog kojeg se vrate izgubljeni kilogrami.
Individua uvijek mora biti svjesna i emocionalna stabilna, i spremna na sve promjene, pa i promjene tjelesne težine. Da, vi se jeste promijenili. Ali se promijenila vaša pojavnost i u vašim i u tuđim očima. Ali vi ste ostali vi. Ono što ste vi, vaša individualnost sa kojom ste rođeni dok vas drugi nisu etiketirali kao Anu, kao debelu, kao ružnu, kao ovakvu i onakvu, kao inžinjera, kao domaćicu, ona vaša konstanta ona vaša nit, vaša Svijest je nešto što uvijek je tu i što nijemo i nepokolebljivo svjedoči svim promjenama. Ali, mi smo ti koji moramo spoznati da mi nismo naše tijelo, nismo inžinjer ili domaćica, to su samo društvene ili pojavne uloge koje igramo. Mi smo nešto drugo – puno više i puno bolje. Jedino biće na planeti  koje ima svijest, mogućnost da razmišlja i rasuđuje. Prema tome gojaznost nije fizički problem, gojaznost je mentalni problem, a fizička posljedica. Naravno, poslije toga postaje zdravstveni problem i začarani krug se zatvara. Kada tu dodamo i sve ono što smo godinama gurali u podsvjest, ne htijući ili ne znajući ga osvijestiti i osvijetliti, ono postaje tamna mrlja u podsvijesti, a naš začarani krug dva puta opasan lancima. Prema tome, ako ja nikada nisam mijenjala odnos prema samoj sebi, ako sam uvijek bila sama sebi podrška i konstanta bez obzira na promjene u mojoj fizičkoj pojavnosti, ni odnos okoline prema mojoj fizičkoj pojavnosti nije se drastično mijenjao. Ljudi uvijek uhvate signal koji odašiljemo i uglavnom ga ispravno protumače. 

Šta mislite, zbog čega ljudi vraćaju jednom izgubljene kilograme? Zbog čega sabotiramo sami sebe?


Opet svijest i svjesnost. Ali, da prvo definišemo samu riječ dijeta.  U Vujaklijinom leksikonu stranih reči i izraza stoji da je riječ dijeta grčkog porijekla i znači lečim.
Medicinski, dijeta znači uredan način života s obzirom na hranu, spavanje i odmaranje, znači njegovanje zdravlja. Dakle, dijeta je proces koji se nikada ne završava. Koliko smo puta čuli: idem na dijetu, vjenčavam se za tri mjeseca, idem na dijetu da izgledam lijepo na kćerkinoj maturi, idem na dijetu imam godišnjicu mature… Znači od samog početka dijete osoba je sebe ograničila i odredila šta je njen motiv i do kada će da ima dijetetski način ishrane. I što je još gore taj dijetetski način života se odnosi samo na hranu. A vidimo da po definiciji i onome što bi dijeta trebala biti to nije baš tako. Šta više, u medijima, u svakodnevnoj konverzaciji, dobro smo se odmakli od izvornog značenja. Prema tome, vi odmah znate da će poslije vjenčanja mlada vratiti kilograme, da će gospođa s mature za pola godine gledati maturske slike sa uzdasima, da možda gospođa neće otić sljedeće godine na maturu jer će kasno saznati za nju i neće uspjeti skinuti kilograme. Šta u stvari te osobe liječe kod sebe i pri sebi? Jako je malo osoba koje su uistinu osvijestile dugoročan MOTIV zbog kojeg sebe stavljaju na dijetetski način života, ne samo ishrane. Drugi dio Vašeg pitanja je fenomenalna konstatacija, da mi u većini slučajeva sabotiramo i ograničavamo sami sebe. E sada, zašto to činimo? Ovo vrijeme u kome živimo je instant vrijeme, tako ga zovem. Sve je instant i ljudi bi sve instant, odmah i sada. Ljudi uvijek po svojoj prirodi svoju sadašnjost projiciraju u budućnost. Određujemo budućnost na osnovu informacija koje posjedujemo i poznajemo u sadašnjosti. Mislimo da, ako sada lako gubimo kilograme, da će to biti isti slučaj i za deset godina. Međutim, ipak znamo da je sa svakom dijetom to sve teže i teže. Nepravilnom ishranom dugi niz godina, pokvarimo metabolički sat, zbunjujemo organizam, šokiramo ga, iscrpljujemo ga. Sve dok ne osvijestimo UZROK naše gojaznosti, odnosno prauzrok, vrtićemo se u krug sa dijetama. Sve dijete su kao kada smanjujete temperaturu kod gnojne angine. Da, vi trebate smanjivati temperaturu ali morate liječiti i gnojnu anginu, jer će temperatura uvijek nanovo buknuti, a neliječena angina će krenutu da nanosi štetu drugim organima. Da, treba nam dijeta da smanjujemo prekomjernu težinu, ali u čemu je problem, pa ću ja nanovo i nanovo vraćati izgubljene kilograme?  Gurđijev kaže, da bismo se mogli osloboditi, prvo moramo shvatiti da smo u zatvoru. Kako shvatiti da se nalazimo u začaranom krugu debljanja i mršanja, da smo zarobljeni u njemu? Da bismo se mogli uspješno, dugoročno osloboditi od viška kilograma prvo moramo sebi priznati da smo gojazni, da smo zarobljeni u prekomjernim kilogramima. Da smo u svom mentalnom zatvoru. Znači, ne malo gojazni, povremeno gojazni, prolazno gojazni, jer to su samo naše mentalne kreacije, konstrukcije i varke našeg uma. Ne, ja sam gojazna. Ja i moji organi smo zarobljeni u salo. E sada, imamo samo dva rješenja našeg problema: ili konačno i zauvijek prihvatiti sebe kao gojaznu osobu i Boga moliti da težina ne ide na gore ili istinski shvatiti i, što je najvažnije prihvatiti, činjenično stanje da smo u zarobljeništvu kilograma i krenuti nešto raditi. Dakle, nešto moramo raditi, u mjestu se ne može dugo stajati. Kada se ne krećeš, svejedno je da li su ti noge okovane lancima ili ne. Zarobljen si ili mentalno ili fizički.
Znamo da je mentalno ropstvo najsurovije ropstvo. Kada te drugi zarobi možda i naleti neko da te oslobodi ali kad zarobiš sam sebe – ko će te osloboditi? Koliko zaista osoba samu sebe vidi kao stvarno gojaznu, zarobljenu u salo. Kako prestati sabotirati samog sebe? Tako što ćemo se konačno probuditi i prestati ići kroz život spavajući. Tako što ćemo uzeti svoj život u svoje ruke i početi konačno paziti na sebe i osluškivati svoje tijelo kao što slušamo najboljeg prijatelja. Moramo konačno shvatiti da mi u ovom životu nemamo u suštini nikoga drugog ko će UVIJEK biti uz nas osim samih sebe. Svi drugi, i one koje neizmjerno volimo i za koje bi svoj život dali, ali i oni koji nam povremeno ulaze u životni prostor, su ipak na proputovanju kroz naš život. Ušli su nam u život, tu su, ne znamo do kada će biti s nama i napustićemo ili mi njih ili oni nas, ali svejedno sami smo došli na ovaj svijet i sami ćemo otići s njega. Držao nas ili ne neko za ruke. Može nas držati ali nas neće zadržati. To su neki životni aksiomi. Mi uvijek imamo sebe i svoje tijelo u ovom obliku života. I to će biti tako sve dok ne predamo svoje tijelo zemlji na reciklažu, a mi i naša svijest, duša, krenemo u dalje avanture u drugoj formi. I kako se to mi ophodimo prema svom cjeloživotnom vjernom pratiocu, čije srce kuca a mi toga nismo ni svjesni, čiji bubrezi rade i dok mi spavamo, dok neko o nama brine i u budnom i u svjesnom stanju da naš organizam savršeno funkcioniše. Čime smo mi to zaslužili ovoliku milost i ljubav prema nama kada sami narušavamo ono što imamo i što nam je Postojanje, Bog, tako velikodušno poklonilo i bdije da svaki otkucaj srca bude u pravi čas? Uvijek, bez izuzetka. Mislim da je vrijeme da se i mi malo uključimo i ne sabotiramo ne samo sebe nego i Onoga koji nam je dao sve blagodati tijela. Povjereno nam je na čuvanje zdravlje, organi, intelekt. Kako se zove onaj kome se nešto povjeri, a on to pronevjeri?  Jeste li izgovorili to naglas?
Jeste li se čuli? Ko ste VI? Ponovite to. Nisam nikada ništa pronevjerila što su mi drugi povjerili, pronevjerila sam ono što mi je Postojanje povjerilo. Koji smo mi licemjeri. Kažu da je jedina istinska čovjekova sreća u tome što je Bog toliko Veliki da ga ne možemo promašiti. Inače, da je do nas i tu bi podbacili. Ali moramo li se samo pouzdavati u nekoga drugog? Postojanje nam je obezbjedilo i usavršilo sve životne procese, serviralo na dlanu, dao nam slobodnu volju i postalo
Posmatrač. Posmatra i bodri nas da pronađemo uputstvo za upotrebu Života. Dokle god se uzdamo u drugog – drugom dajemo i dio svoje moći zaboravljajući na sebe i svoje neosviještene sposobnosti i potencijalne moći. Čovjek je samo obični potencijal i sve dok ne ostvari bilo koji zadati cilj i ostaće samo to – potencijal. Šta biramo da budemo: čovjek ili potencijal? Vrijeme je za buđenje i osvještavanje. Svjesnost je, kada osvijestimo. Svjesnost je kada osvijestimo šta neodgovarajuća ishrana radi našem probavnom traktu. Svjesnost je kada osvijestimo da ćemo (još ako budemo imali toliko sreće) zaista jednog dana ostariti i onemoćati. Da nam neće biti isto podići se ako imamo 60 ili 100 kilograma. Svjesnost je kada osvijestimo kolika je vrijednost ako u starosti možemo otići do kuhinje i popiti čašu vode, a ne čekati da nam je neko doda (ako budemo imali tolike sreće da imamo nekoga u blizini). Rijetko ćemo na ulici sresti da šeta bakica od 90 godina i 90 kilograma, uglavnom srećemo sitne bakice, je li tako? Zašto toliko ne volimo sebe?  Zamislite na čas da se samo jedan dan neko ponaša prema nama onako kako se mi ponašamo prema svome tijelu. Strpajte u betonsku mješalicu ili ako može stati u multipraktik sve što pojedete za pola dana, izmiksajte to i pojedite. Hoćete li moći? Znači mi samo udovoljavamo našem nepcu, ne vodeći računa o stomaku i njegovim potrebama kao i funkciji da hranljive materije dostavlja svim organima.
Mi njemu dajemo samo smeće i hoćemo da od njega napravi minerale i vitamine  kao i ostale komponenete neophodne našem tijelu, a on u stvari dobiva robu čije su zalihe već do vrha pune. Ne volim riječi kao što su: moram, trebam i slično. Volim riječi koje se afirmativne, a ne prisilne.  Upotrebljavajte riječi koje hoćete, ali osvijestimo da moramo, trebamo, želimo voditi brigu o samoj sebi, naučiti istinski a ne deklarativno kako iskreno zavoliti sebe, zaljubiti se u sebe tako da nam zaigraju leptitići u stomaku kada učinimo nešto dobro za sebe. Sve ljubavi imaju svoj vijek trajanja, jedino ljubav prema samima sebi živi i umire sa nama. To nije narcisoidnost. To je samospoznaja, samosvijest, a ne samoživost. Koji smo mi licemjeri i kao vjernici, volimo svako biće osim sebe samih. Voli bližnjeg svoga – kažu sve religije. Pa ko nam je najbliži? Zažmurite i „progledajte“. Ko je onaj koji je svjestan dok vaše fizičko tijelo žmuri? 


Ponekad se stiče utisak da osobe, sa suvišnim kilogramima, sav fokus pažnje usmeravaju da svoje telo, zapostavljajući svoju personalnost. Koliko to može da odmogne u mršavljenju, ili u održavanju težine?


Upravo zbog toga što smo mi prihvatili sebe kao osobu, ličnost, personu, a zaboravili na sebe kao individuu, i događa nam se, odnosno proživljavamo konstataciju koja stoji u Vašem pitanju. Da pokušamo definisati čovjeka. Šta je čovjek?  Pogledajte šta kaže nauka?! Nauka kaže, da je naučno ime ljudske vrste homo sapiens, što na latinskom znači čovjek umni, čovjek razumni, čovjek obdaren razumom, današnji čovjek. Znači, nauka je čovjeka definisala kao intelektualno biće. Da li je on to ili da li je samo to. Zapad je ogrezao u materijalizmu, pa su mu i definicije takve, Istok je uspavan u duhovnosti pa je opet čovjek nekako osakaćen. Istina je izgleda negdje između, uključujući  i Istok i
Zapad i to Između. Čovjek je troslojno biće. Sastavljen je od duha, tijela i intelekta. (Psiholozi bi rekli svijest, podsvjest i nadsvjest). I materija je, i duh je, i energija je.
Čovjek je duhovno biće sa fizičkim iskustvom, a ne fizičko biće sa ponekim ili nikakvim duhovnim iskustvom. Pazite, kaže se iskustvom, a ne znanjem. Znanje i iskustvo nisu ni slični. Znači mi trebamo biti svjesni da smo centrirani (što uglavnom nismo) na tri mjesta. Centrirani bi trebali biti u svom intelektu, u svom tijelu i u svom duhu, i to istovremeno, centrirani i uravnoteženi. Znači, svaki naš dio mora biti centriran i uravnotežen unutar sebe, ali moraju i između sebe biti uravnotežni da bismo se mi mogli centrirati, odnosno da bismo svake sekunde znali oko koje se ose „vrtimo“ sve dok to jednog blaženog dana ne bude jedinstvena osa. U ljudskom biću ništa ne funkcioniše kao odvojeno. Ne samo da su svi dijelovi tijela, organi, međusobno povezani, već je tijelo povezano s umom, a samim tim su um i tijelo povezani s dušom, duhovnim. I ako smo bolesni mi liječimo simptome. Ne treba liječiti simptome treba liječiti ljude, cjelinu. Razboli se jedan dio tijela i mi liječimo njega, ali odjednom, bolest bukne u nekom drugom dijelu, nekom drugom organu. Čovjek je cjelina, pa prema tome ili je zdrav ili je bolestan, nema između. Tek sada shvatam da su bolesti koje su se pojavile naši prijatelji. One nam poručuju: „Ne ponašaš se dobro prema sebi, promjeni način i stil života. Protiviš se onome što je priroda odredila i uredila. Ako me ne poslušaš na vrijeme ja ću krenuti da dalje hodam po tvome tijelu.“ I onda mi tim bolestima dajemo određena imena, čime im određujemo i lokalitet i individualitet, a u stvari tijelo je cjelina. Ako sipamo kap otrova u čašu vode ne možemo reći: „Ja ću samo da zamutim jedan djelić vode u čaši“. Mi možemo i dalje svojim umom da ubjeđujemo sebe da će tako i biti, a istina je da ćemo zatrovati cijelu čašu.  Ne možeš tražiti đavola, a naći anđela. Jedna od najvećih zabluda savremenog čovjeka je njegova potreba za racionalizacijom. Mi smo sve spremni i  sposobni objasniti i racionalizirati, odnosno naš um koji često manipuliše nama sve je spreman objasniti i tako učiniti racionalnim, zamagljujući nam u stvarnosti suštinu same suštine. Znači puneći naš stomak mi ili zamućujemo cijelu čašu ili razbistrujemo cijelu čašu. Mi ne punimo samo stomak, mi punimo cijelo svoje troslojno biće.
Tromo tijelo = trom duh = trom i spor intelekt = nesvjestan čovjek, čovjek koji kroz život ide uspavan, ukratko čovjek koji ne živi život nego njega život živi i iživljava (se). Mi smo tjelesno gladni, mi smo intelektualno gladni, mi smo duhovno gladni. U svakodnevnici, na sva tri nivoa serviraju nam se trivijalnosti, i ako nismo svakog momenta svjesni i prisebni počećemo i konzumirati ove trivijalnosti sa fizičkim, duhovnim i intelektualnim apetitom. Svaki dio naše troslojnosti teži i najbolje i optimalnije funkcioniše u čistoći bez bilo kakve prljavštine i trivijalnosti. Tijelo će najbolje funkcionisati ako mu dajemo čistu i lijepu hranu, ako spavamo dovoljno, ako odmaramo dovoljno. Intelekt će funkcionisati savršeno ako ga punimo lijepim sadržajima, ako ga stimuliramo lijepim knjigama, prijateljima s kojima možemo razgovarati, a ne ogovarati, ne može naš intelekt da se zdravo razvija ako ga hranimo trivijalnim sadržajima, žutom štampom, farmama, intrigama, lažima, obmanama, pohlepom… Naša duhovna dimenzija će se zdravo razvijati i produbljivati (um ide u visine, a duh u dubine, i ako su spojeni i u sinergiji bezgranični smo), ako zadovoljavamo duhovne potrebe, za nekoga je to samoća (ne usamljenost) koja je često nophodna da čovjek razbisti misli, posloži mnoge stvari, donese ispravne vlastite odluke bez vanjskih uplitaja, samopropitivanje, samopromatranje, meditacija, molitva, odlazak u neku bogomolju… Međutim mi smo se izgubili, mi ne znamu ni gdje idemo ni kamo smo krenuli, niti što je to u nama što je istinski gladno i žedno. Čega? Koga? Bernard Shaw je volio da putuje i skoro svi uposlenici željeznice su ga već upoznali. Jednog putovanja, kondukter je pregledao karte i došao je do njega.
Bernard Shaw je panično tražio svoju voznu kartu, ali nje nije bilo nigdje – izvrnuo je pred kondukterom sve džepove, skinuo kaput, istresao kofer, ali karte  nigdje.
Nije ni čuo konduktera dok mu je govorio da nema veze, da on zna da gospodin Shaw ima sigurno kupljenu kartu, ali da ju je negdje ispustio. Na to mu čuveni pisac reče: „U redu dobri čovječe, ova karta ne treba tebi, karta treba meni da bi znao gdje putjem. Zaboravio sam gdje putujem i ako je ne pronađem neću znati gdje sam krenuo i na kojoj stanici trebam izaći.“ Svi smo mi Bernard Shaw u ovoj situaciji dok se ne osvijestimo, odnosno dok ne pronađemo svoju voznu kartu.
Znači, kad mi znamo, spoznamo i iskusimo ko smo mi (troslojno biće) onda nam je lako donijeti bilo koju odluku i sprovesti je u djelo jer znamo i iskustveno smo sigurni da se možemo osloniti i pouzdati u svaki djelić Sebe. Da znamo kuda idemo. Ne treba nam podrška spolja jer ona može a i ne mora da bude konstanta.
Ali naše tijelo, naš duh, naš intelekt će uvijek biti tu. Mi samo treba da se brinemo da su u ravnoteži i da se ne „svađaju“ unutar nas međusobno. I naravno da će ovakav čovjek, koji stoji ne na dvije noge, nego na tri (duh, tijelo, intelekt), imati  lijepo tijelo, upečatljivu personalnost ili meni draža riječ individualnost i produhovljenost. Neće klecati ni na jednu nogu, potući na prvi kamenčić niti zamuckivati i zanijemiti pred bilo kim. Takav čovjek će znati ko je, kolika mu je vrijednost, unutrašnja i vanjska snaga i moć. Takav čovjek će biti zahvalan za svoje psihofizičko zdravlje i čuvaće ga. Istinski zahvalan na svim blagodatima, materijalnim i nematerijalnim, može biti samo duboko produhovljen čovjek.  Treba li napomenuti da će ovako izgrađen čovjek imati i optimalnu težinu? Takav čovjek će znati razlikovati duhovnu, tjelesnu i intelektualnu glad kao i načine kako svaku od njih zadovoljiti na odgovarajući način. Kažu da je Omar Hajjam rekao: „Da bi mudro živjeli svoj život, ne morate mnogo toga znati. Za početak, zapamtite dvije stvari: Bolje gladuj nego jedi svašta. I bolje budi sam nego sa svakim.“  

Takozvana „moderna glad“ je drugi naziv za emocionalno prejedanje. Da li mu vi podležete, i u kojim situacijama?


Hvala Bogu, više ne. Mnogo možemo pomoći sebi kada konkretan problem tačno definišemo. Šta je emocionalno prejedanje? Uprošteno, to je prekomjerno uzimanje NEPCU ugodne hrane zbog neprijatne emocije koju osjećamo. Kako nas je ta neprijatna emocija „oborila s nogu“ mi „teturajući ustajemo“, tješimo se emocijom ugodnosti koju zabranjena hrana daje, i prividno neprijatnu emociju privremeno zamagljujemo kratkotrajno ugodnom emocijom sitosti i zadovoljnog nepca.  Kada bi samo malo meditirali oko ovih rečenica, riješili bi problem emocionalnog prejedanja. Sigurno. Mi smo gladni „nečega“ i umislili smo da je to isključivo hrana. A u prethodnom pitanju sam objasnila kako možemo biti gladni i tjelesno i duhovno i intelektualno, ukoliko pravilno ne „hranimo“ svaki dio našeg troslojnog bića, ali posmatranog svakog časa kao Cjelinu. Nekako smo naučeni da bilo koju nezadovoljnu potrebu pretvaramo u glad, žudnju, a glad pretvaramo u potrebu za hranom. U savremenom društvu (neću reći civilizaciji jer mi to nažalost nismo) uglavnom su svih nas, po Maslowljevoj hijerarhiji potreba, sve potrebe manje ili više, ali ipak zadovoljene. Međutim, poslije zadovoljenih elementarnih potreba počinju da se pojavljuju želje, i upravo tu počinju glavni problemi za savremenog čovjeka iz jednog prostog razloga – želje ne mogu nikada biti zadovoljene. Svaka zadovoljena želja iz sebe rađa još cijeli rafal novih želja. I čovjek postaje zarobljen željama. Čovjek je izgleda naučio da bude u ropstvu – fizičkom, duhovnom, materijalnom, intelektualnom. Primjera radi, čovjek je podstanar, pa želi svoju kuću ili stan, i u tom trenutku samo to želi. Ali kad to ostvari onda želi vikendicu, pa mu treba bolji auto da dođe do vikendice, pa mu treba ljepša kosilica nego li u komšije, pa hoće na more, pa na Karibe, pa na Mjesec. On nije upoznao ni sebe, ali bi na Mjesec. To je želja. Izgleda da je modernom čovjeku bilo najbolje da ostane na Maslowljevim ljestvicama. Upropasti sebe. U stvari gladan je. Ali čega? Hrane nije. Ali jede. Hranu. Žvaće. Kao životinja. Žvaće svoje probleme, kida zubima svoje neprijatelje, svoje žrtve koje mu se nađu na putu i koje ga ugrožavaju i stoje na putu ispunjenja njegovih želja. Naravno, mi ne možemo da sažvaćemo i rastrgamo svoga šefa koji nam stoji na putu ispunjenja naše želje, strpaće nas u ludnicu, ali mogu da uzmem čips da mi onako krcka pod zubima, kolač ili čokoladu da mi stimulira mozak (ne intelekt!). I životinje imaju mozak, ali ne i  intelekt, životinje imaju razvijen instikt, a mi kao životinje instiktivno posežemo za hranom koje nismo gladni da bi sažvakali i pokušali svariti šefa, svekrvu, direktora, kolegu, jetrvu. Koja zavrzlama u umu. U stvari, trebamo otići u toalet ispljuskati se hladnom vodom, pogledati se u ogledalo i upitati onu personu u ogledalu: „Ko sam Ja“. Odgovor će nas brzo osvijestiti i postaviti na one naše tri noge. Šta to uistinu meni treba da sam ja sretan? Ako povedem sebe nesretnog i na
Mjesec, i gore ću biti nesretan i gladan. Bilo gdje da krene čovjek sa sobom sve svoje nosi. Čovjek od svega može pobjeći osim od sebe i onoga što nosi u sebi.
Gdje god odeš, ponijećeš sve ono što je u tebi. Izbacite iz sebe smeće, to jenepotreban teret ili prestanite ga i dalje puniti u sebe. Ako kažemo „emocionalna glad“ hajde da vidimo gdje joj je prauzrok.  Čega smo to gladni i žedni na emocionalnoj osnovi? Emocije su smještene u našem sloju koji zovemo duhovni
dio naše troslojnosti. Ali da se ne uplićemo dublje. Emocije imaju subjektivan karakter i svaka emocija koju osjetimo traži neku našu akciju ili bolje rečeno reakciju. Neko je napravio neku akciju, u nama se pojavila određena emocija i mi smo spremni odmah na reakciju. E sada, ova reakcija može biti instiktivna, a može biti intuitivna. Instiktivno reagujemo kao životinja, a intuitivno kao osvješteno biće zato što je naša intuicija iz dubljih nivoa svijesti. Znači mi uvijek imamo izbor kakva će biti naša reakcija. Osviještena ili neosvještena, ishitrena ili emocionalno distancirana. S emocionalne distance je uvijek bolji pregled situacije. Većinu prirodnih  emocija, naš um prevodi kao negativne (tuga, strah, ljutnja, zavist).
Međutim, trebamo naučiti da nijedna emocija ne može biti trajna, zato se i zovu emocije (po Vujakliji duševni pokret), kreću se napolje, izlaze iz nas i odoše dalje.
One se kreću od jedne do druge, u jednom času smo tužni, u drugom veseli, u jednom trenutku nekoga volimo, a malo poslije smo ispunjeni mržnjom, i tako se to nastavlja u beskonačnost. Nastavlja se u beskonačnost jer mi ne vidimo onu našu nit, pomenutu na početku, nit koja mora da postoji da sve naše emocije i osjećaje drži i pravilno usmjerava inače ćemo se rasuti u dijelove. Mi trajemo kao
Cjelina i svako od nas za sebe mora otkriti šta je ta nit, šta je to što je trajno u nama. Trebamo otkriti KO SMO BILI prije nego li smo dobili ime, prezime, vjeroispovjest, nacionalnost… A činjenica je da smo postojali prije ovoga svega nabrojanog. Prema tome, ako razumimo i razotkrijemo svoje emocije, ako shvatimo kako jedna prelazi u drugu, ako osvijestimo svoje reakcije u određenim emocionalnim stanjima, ako napravimo emocionalnu distancu prije nego li odreagujemo, ako im samo malo damo vremena da one budu i prođu, ako mi svežemo onu našu nit oko nas nećemo nikada biti emocionalno gladni i nećemo se raspadati kao osobe jer znamo da uvijek postojimo kao individua. Na kraju nećemo jesti zbog straha od emocije koju osjećamo, nego kad naše tijelo kaže da je gladno.
Znamo da je jedan od uzroka prejedanja potreba za zaštitom. U stresnom načinu života kakav je danas, naša potreba za zaštitom je svakodnevna. Ko da nas štiti svaki dan? Tjelohranitelji! Vidite kako se zove osoba koja fizički štiti nekoga: tjelo – hranitelj, nije tjelozaštitnik! Moramo se dovesti u poziciju da znamo da smo uvijek spremni i, što je bitnije, sposobni uzeti sebe u zaštitu. Ma ko ili šta da je ispred nas (šef, nezdrava hrana…). Ko će nas zaštititi ako nećemo sami sebe? Svi drugi tjelo-hranitelji su zauzeti hranjenjem tijela nekome. Neka hrane nečije drugo tijelo, a mi ćemo naučiti kako se zauzeti i zaštititi sebe i tako postati sami sebi vjerni Tjelohranitelji. Ne treba nam drugi tjelohranitelj, možemo se mi štititi i sami. 


Šta mislite da su zdravi načini nošenja sa neprijatnim emocijama? Šta je ono što bi svako od nas mogao da uradi, umesto da se prejede, i tako se „anestezira“?
 
Čovjek kada se prejede, kada se „anestezira“ samo jedan problem zamijeni sa drugim. Mi smo naučili da živimo s problemima. Umorimo se od jednih problema idemo u druge. Mi smo pravljenje problema doveli do savršenstva. Mi više ne znamo biti mirni i zadovoljni. Mi mnoge blagodati uzimamo zdravo za gotovo. I što je još gore i žalosnije, te blagodati smatramo da se podrazumijevaju. Za sve savršene životne procese koje nam je Bog dao, mi mislimo da se podrazumijevaju. Drugo, trebamo pokušati shvatiti dualnosti odnosno polarnosti koji su sastavni dio života na ovoj našoj predivnoj majci zemlji, a čiji se nevidljivi ples ovih polarnosti pretvara u emocije koje osjećamo. Prvenstveno misleći na neprirodne. Kao i sve drugo i emocije imaju svoje polarnosti. Bez obzira što mnogi misle suprotno, strah je pozitivna, prirodna emocija, ukoliko ne preraste u paniku.
Primjera radi, ako izbije požar vi ćete osjetiti strah i on će vas natjerati da pozovete vatrogasce, i dok oni ne stignu pokušati spasiti djecu, starije, kućne ljubimce i dragocjenosti. Ali ako dozvolite da vas uhvati panika, nećete se moći sjetiti broja vatrogasne službe. Zablokiraćete. Emocije su unutrašnji indikatori onoga što nam se dešava spolja. Emocije su čisti putokazi na putu, akcija-reakcija. Neko nam je nešto uradio, rekao, mi smo se pobjesnili i bijesno odreagovali jer su nas suviše dugo učili da potiskujemo ljutnju. Šta mi ustvari radimo sebi sa ovakvim reakcijama? Jednostavno rečeno, dajemo drugima daljinski upravljač od svoga života. Drugi nas „pale“, „gase“ i mijenjaju prirodne u neprirodne emocije u nama kako hoće. Da paradoks bude veći, mi im pomažemo našim nesvjesnim reakcijama. Postoji samo jedna podjela emocija, o kojima je također govorio i N. D. Walsch: prirodne emocije i neprirodne emocije. Neprirodne emocije nastaju od potiskivanih prirodnih emocija. Također, mogu nastati i od predugog zadržavanja prirodne emocije, odnosno kada se mi suviše dugo „uhvatimo“ za nju, propuštajući i ne obraćajući pažnju na druge emocije koje nam dolaze. Prirodne emocije su: tuga, ljutnja, strah, zavist i ljubav. Neprirodne emocije su: depresija, bijes, panika, ljubomora i posesivnost. Problem s emocijama nastaje kada ih mi ne znamo prepoznati ili ne znamo kanalisati, i omogućiti im da idu dalje. Kao što rekoh, emocije su naši unutrašnji indikatori onoga što nam se dešava spolja, a svijest je ta koja emocije prepoznaje, dozvoljava im da se prirodno izraze kroz nas i pušta ih da idu dalje. Ako nismo svjesni svojih prirodnih emocija i doživljavamo ih kao napad na nas, onda se one vrlo lako i neprimjetno transformišu u neprirodne emocije. Tu, u stvari, počinje pravi problem. Ne znamo kako svjesno proživiti prirodnu emociju, potiskujemo ih, a podsvijest nam ih vraća u svom surogatu. Također je problem, što mi sve svoje prirodne emocije osim ljubavi (radost, sreća, ushićenje…) doživljavamo kao neprijatne, pa ih kao takve potiskujemo i bezuspješno se hrvamo s njima. Prirodne emocije su tu da nam pokažu da smo živi, da nismo okamenili.
Ukratko, sve dok doživljavamo i ispravno, svjesno proživljavamo prirodne emocije tugu, ljutnju, strah, zavist i ljubav, znači da smo i te kako živi i normalni. Tuga je prirodna emocija. Normalno je da ako izgubimo nešto, materijalnu ili nematerijalnu dragocjenost, da ćemo biti tužni. I trebamo jedno razumno vrijeme odtugovati, žalovati, plakati i slično. Ali ako tugu potiskujemo, ako joj dozvolimo da ona pusti u našem životu glavno i sporedno „korjenje“, ona će prerasti u depresiju koja je izuzetno neprirodna emocija. Kaže se da je agresija napad na drugog a depresija je napad na sebe. Ljutnja je prirodna emocija. Pomaže nam da drugima možemo postaviti jasne granice. Ljutnja je kada nekome sasvim smireno kažemo: „Dosta je više“! Ukoliko su nas učili da ljutnja nije društveno prihvatljiva, da je ljutnja odraz osobe „kratkog fitilja“, onda ćemo mi potiskivati ljutnju. Stalno potiskivana ljutnja jednog će dana kao užarena lava poteći iz nas u obliku bijesa, vrlo neprirodne emocije. U bijesu, zaista možemo napraviti haos od svog života: razbijati stvari, reći i ono što zaista ne mislimo… Strah je prirodna emocija. Ona nam pomaže da u nekim neprijatnim i graničnim životnim situacijama ostanemo bukvalno živi. Strah nas čini opreznim da se ne ozlijedimo, ne vozimo prebrzo, ne prelazimo preko ulice na neobilježenom mjestu. Strah nas tjera da pitamo gdje smo ako smo zalutali. Međutim, ako su nas učili da je strah isto što i kukavičluk, da je strah za slabiće, mi ćemo prirodnu emociju straha potiskivati i jednog dana ona će se pretvoriti u paniku koja je vrlo neprirodna emocija. Zbog panike, studenti se zablokiraju na ispitu, zbog panike ljudi jako često stradaju u situacijama u kojima bi mogli biti spašeni, zbog panike se ne možemo sjetiti broja telefona ako nam hitno treba. Zavist je prirodna emocija. Zavist je pokretačka emocija. Učili su nas da je zavist vrlo loša emocija i, što je još gore, da smo mi, ako smo nekome zavidni, izuzetno loši. Mi smo loši samo ako ništa ne poduzmemo po pitanju osjećanja ove emocije jer nam je ona data da nas pokrene s mjesta na kome smo se usidrili, odnosno sa mjesta gdje se trenutno nalazimo, a očito da tu ne želimo biti.
Zavist,  kao prirodna emocija, nas tjera da se u životu oko nečega više potrudimo, da se stalno usavršavamo, da uvijek i iznova pokušavamo dok ne uspijemo.
Pokreće nas na emocionalnom nivou da nikada ne odustanemo. Ukoliko potiskujemo zavist, ukoliko ništa ne radimo i ona pusti korjenje u našem životu,  zavist prelazi u ljubomoru kao izuzetno neprirodnu i bolesnu emociju. Ljubav. Ljubav je prirodna emocija. Ljubav je emocija koja mora biti izražena. Ljubav treba da se izražava bez nelagode, bez uslovljavanja, bez trgovanja nečijim osjećanjima. Učili su nas… uh, svašta su nas učili što se tiče prirodne emocije ljubavi. S nama se najviše manipulisalo preko osjećaja ljubavi i radosti. Govorili su nam da neko mora biti dostojan naše ljubavi, da ne rasipamo ljubav na svakoga, da možemo biti iskorišteni pa ostavljeni ako prvi izjavimo ljubav, učili su nas da je ljubav isključivo međuljudski odnos, smatrali su nas luđakom ako s ljubavlju gledamo zvijezde, nebo, cvijet, ako zagrlimo drvo. Ako od velike ljubavi u nama, koja je tek tako tu, usmjerena na svakoga i nikoga posebno, radosno skakućemo ulicom. Učili su nas da postanemo hodajuće spodobe s maskom na licu s kojeg se ne može pročitati ni jedna emocija. I tako smo mi, mladi, naivni i nevini, počeli potiskivati i prekrivati ljubav svim i svačim. Potiskivana i ispravno neizražena ljubav postaje posesivnost – vrlo neprirodna i rušilačka emocija. Ljudi ubijaju zbog posesivnosti, grabe materijalna i nematerijalna dobra zbog posesivnosti, pohlepni su,  javljaju se mnoge anomalije ličnosti zbog posesivnosti, mnoge porodice pate zbog posesivnosti jer se partneri i djeca smatraju ličnom svojinom. Prirodna emocija Neprirodna emocija
Tuga Depresija
Ljutnja Bijes
Strah Panika
Zavist Ljubomora
Ljubav Posesivnost
Prema tome:
Depresija je potiskivana i dugotrajna tuga. Bijes je potiskivana  i dugotrajna ljutnja. Panika je potiskivan i dugotrajan strah. Ljubomora je potiskivana i dugotrajna zavist. Posesivnost je potiskivana i dugotrajno neizražena ljubav.
Prirodne emocije su date čovjeku na dar rođenjem da bi ga ispravno vodile kroz život. Mi smo ti koji smo sasvim prirodne emocije pretvorili u neprirodne. Što je još gore, cijelo ih vrijeme miješamo i ne znamo koja je koja. Trebamo pokušati razumjeti zašto prirodne emocije postoje, zašto su nam date. Da nam olakšaju ili otežaju život ili da nas ispravno vode kroz život, da budu naši vodiči i putokazi. 
Da, emocije su najbolji vodiči i putokazi pod uslovom da im ne dozvolimo da puste korjenje. Emocija postaje problem kada se mi „uhvatimo“ za nju, kada joj dozvolimo da ona ode u suprotnost. I umjesto da nam bude opomena i vodič, njena suprotnost nas zablokira. Tužni ste – isplačite se dobro i idite dalje, sretni ste – uživajte u tome, smijite se jer znate da će iza ćoška možda doći tuga, ali i tuga će proći i doći će neka druga emocija. Prihvatite ono što se dešava sada, ono je tu ma koliko se mi borili protiv njega, proživite ga iz dubine vašeg bića ali budite svjesni da će proći i pustite  da prođe. Napravite mjesta drugoj, sljedećoj emociji koja dođe, ne držite se i dalje za prethodnu emociju. Ako ih ne otpuštate redovno, ako im dozvolite da puste korjenje, nagomilaće se u vama i ugušiće vas, odrvenićete i više nećete osjećati ostale emocije koje vam pristižu. U jednom filmu, ne sjećam se naziv, Brus Vilis reče: „Očekuj neočekivano“. Ali ne moramo ni očekivati, neočekivano će svakako samo doći. Mi smo samo svjesni i prisebni da smo mi
Biće, individua, konstanta, koja svjedoči i posmatra sve ove promjene i prirodu prolaznosti emocija. Uvijek budite svjesni korijena riječi emocija. One se stalno kreću, prelaze jedna u drugu. Čovjek po svojoj prirodi teži sigurnosti ali istina je da život nudi sve osim sigurnosti i onog očekivanog. I to je tako. Ali i koji bi bio smisao života da nam je sve poznato i očekivano, da nam je sve sigurno i osigurano. Čar života i jeste u tome što je on, u stvari, sam po sebi iznenađenje, misterija koju mi sami otkrivamo. Život u nižoj sferi, kakav je naš, je stvoren od dualnosti i to je tako, protiv toga se ne možemo izboriti, umorićemo se i opet na kraju odustati. Bolje je naučiti se kako živjeti u ovom dualnom svijetu. Dan-noć, svjetlo-tama, ljeto-zima, toplo-hladno, slano-slatko, veliko-malo, visoko-nisko, muško-žensko. Sve ima smisla samo sa dualnostima na našoj Planeti. Ne bi znali kako je lijepo kada je toplo ako nam nikada nije bilo hladno, ne bi znali cijeniti svjetlost dana ako nikada nismo tumarali po noćnoj tami. Ne bismo znali cijeniti gipko tijelo da ne znamo kako je nositi suvišne kilograme. Ne bi znali cijeniti smijeh ako nismo plakali. Život je misterija i bolje da je tako. Kako reče jedan mudar čovjek „Ali, šta da se radi po pitanju toga, to je jedina igra u gradu“. I bolje nam je da naučimo pravila igre, jedna je ali samo nju imamo. Pa hajde da se igramo po pravilima. Bar po ovima koja su nam za sada poznata. Kada sama klonem duhom, kada sam umorna od dualnosti u mom životu, kada zaslijepljena težinom dana ne vidim ni jednu lijepu stvar a bilo ih je sigurno,  kada mislim da je sve teško i protiv mene, volim se vratiti ovoj priči: „Krajem sedamdesetih godina svakog sam dana objedovao s jednim ili dva prijatelja u menzi na sveučilištu
Cambridge, gdje sam studirao. Za obližnji stol ponekad bi se dovezao muškarac u invalidskim kolicima, najčešće u pratnji troje ili četvoro ljudi. Jednog dana, sjedeći za stolom izravno nasuprot njemu, morao sam ga pobliže promotriti i zaprepastio sam se nad onim što sam vidio. Doimao se gotovo posve paraliziran. Bio je strašno mršav, a glava mu se neprestano naginjala naprijed. Jedan od ljudi koji su ga pratili pažljivo mu je stavljao zalogaje u usta, a veći dio bi ispao na tanjurić koji je drugi muškarac držao ispred njegove brade. Ponekad bi muškarac u kolicima stvarao nerazumljive kreštave zvukove, a netko bi približio uho njegovim ustima i čudesno protumačio što je pokušavao reći. Poslije sam zapitao prijatelja zna li ko je taj čovjek. „Naravno“- odgovorio je. „On je profesor matematike a ljudi oko njega su njegovi studenti završne godine studija. Boluje od motoričke neuronske bolesti, koja mu progresivno paralizira svaki dio tijela. Dato mu je najviše pet godina života. Zacijelo je to najstrašnija sudbina koja može zadesiti ljudsko biće“.
Nekoliko dana poslije, dok sam izlazio iz zgrade, profesor je ulazio, pa dok sam mu pridržao vrata da može proći svojim električnim invalidskim kolicima, pogledi su nam se sreli. S iznenađenjem sam vidio da mu je pogled sasvim jasan. U njemu nije bilo ni tračka nesreće. Odmah sam znao da se nije opirao, prihvatio je svoju situaciju. Godinama poslije, kupovao sam novine na kiosku i zapanjio se ugledavši ga na naslovnoj stranici popularnog međunarodnog časopisa. Ne samo što je još bio živ, nego je postao najčuveniji teoretski fizičar na svijetu. Stephen Hawking. U članku se nalazila i krasna rečenica koja je potvrđivala ono što sam osjetio kad sam ga prije mnogo godina pogledao u oči. Komentirajući vlastiti život, rekao je (inače, govorio je uz pomoć naprave za glas, sintetizatora), „Tko bi mogao i poželjeti više“. (Eckhart Tolle o svom kratkom susretu sa čovjekom koga mnogi smatraju najvećim naučnikom današnjice, teoretski fizičar i astrofizičar, pokojni Stephen Hawking.)


Koja vrsta ishrane Vam najviše prija, i omogućava Vam da bude u saglasju sa samom sobom?
 
Smatram da je puno bitnije od onoga što jedem ja, da pokušam osvijestiti šta „jede“ mene. To bi bila neka, da je tako nazovem „psihološka osnova“. Što se konkretne hrane tiče, po meni, najnormalniji stav zastupa pokojna Luiz Hej koja kaže „Što raste jedi, što ne raste ne jedi“. To mi djeluje tako normalno kao uostalom i sve ono što nam je ta divna žena ostavila iza sebe, između ostalog i psihološku pozadinu gojaznosti. Niko tako polagano i nenametljivo kao ona, ne vodi ženu, ali i maškarca, ka ljubavi prema sebi samima. Malo ko kao ona nam može pomoći da se vratimo „kući“, sami sebi, ljubavi prema sebi. Prema tome, čokolada ne raste – ne jedi, hrenovka ne raste – ne jedi, mrkva raste jedi, jabuka raste jedi, ali marmelada ne raste ne jedi to je koncentrirani šećer i bez dodatog šećera. Ovo je stvarno zabavno. Većina nas pamti vremena kada se slatkiši i meso nije jelo svakodnevno. Slatkiši su se pravili za blagdane, proslave, rođendane a ostalim danima sladili smo se kašikicom meda, voćem, kompotom. Meso se nije jelo u ovolikim količinama. Osnova ishrane bilo je povrće a meso je bilo tu da pojača okus. Većina toga što se pojede danas su u stvari prazne kalorije i potiču od hrane koja ne raste. Ovdje moram da ispričam jednu anegdotu koju mi nedavno reče moj frizer na moje pitanje kako je. „Kako ću biti! Ovo danas je sve prevršilo mjeru. Dođe mi jutros mušterija koja je na frizuri u salonu svake sedmice. Kaže mi: „Napravi mi Maki nešto specijalno, idem na svadbu“. „Ama šta ću ti bona napraviti specijalno kada ti svakih sedam dana pravim specijalno“. I mi svakim danom jedemo specijalno. Uvijek tražimo razloge da pojedemo nešto specijalno.
Počastimo se, a u stvarnosti častimo svoju pohlepu a kažnjavamo tijelo. Takođe, ovdje želim napomenuti nešto vrlo važno, bar za mene, a što mislim da se nedovoljno spominje u svim medijima koji na bilo koji način govore o zdravlju čovjeka, a o čemu uostalom i izvorna definicija dijete govori. Odmor. Fizički odmorno i naspavano tijelo. O ishrani se govori i previše. O vježbanju i fizičkoj aktivnosti također. Ali, ako ste vi hronično umorni, ako ste hronično nenaspavani (pod uslovim da su isključene bolesti koje mogu dovesti do ovoga stanja) sve dijete i fizičke aktivnosti padaju u vodu. Moja topla preporuka je da svako prvo drži četrdesetodnevnu dijetu „fizički odmor“. Po mogućnosti uporedo i dijetu „Mentalni odmor i mentalno čišćenje“. U redu, čujem Vas! Moramo ići na posao, osmosatni, desetosatni. Ali pokušajte četrdeset dana u kontinuitetu isključiti sve privatne obaveze ili ih svesti na minimum. Ne mora vam mala beba biti kao iz izloga, a vi kao iz centrifuge, ne mora četrdeset dana da dom bude kao iz časopisa, ne morate uzvratiti sve posjete ili pozvati goste, ukratko gdje ima volje i nađe se način. U miru uz kafu objasnite svojim najbližim da vam zaista treba predah, zamolite ih da zajedno napravite četrdesetodnevni plan u kome ćete se svi odmoriti. Svi smo mi u suštini umorni, ne moramo mi nigdje i ništa. Sve se može usporiti jedan kraći period. Kada se fizički odmorite koliko budete u mogućnosti (uzmite period u godinu kada vam se najlakše organizirati, očekujte i neočekivano), kada se mentalno „očistite“ od svih vanjskih podražaja koji na podsvjesnom nivou i te kako utiču na vaše mentalno zdravlje, e tek onda započnite sa dijetetskim načinom ishrane. Prema tome, po nekom mom iskustvenom redoslijedu, prvo odmor dijeta, mentalna dijeta i na kraju dijetetski način ishrane.
U odmornom tijelu je zdrav duh. U umornom tijelu duha i nema, izgubio se. Sada sama sebi sklopim neku dijetu. Imam već dovoljno godina i iskustva da znam šta me goji, šta me nadima i slično. Hrana poslije koje mi se spava znam da nije za mene. Ili sam pojela previše ili mi vrsta hrane koju sam unijela ne odgovara.
Poslije obroka čovjek treba da je pun energije i osvježen, a ne da mu se spava. Takođe, slijedim pravilo da u stomaku po završenom obroku treba da bude trećina hrane, trećina vode i trećina praznog stomaka. Inače, u bilo kom segmentu života, zakon trećine „radi“ i s njim nikada nećete pogriješiti. Televiziju ne gledam već skoro jednu deceniju, ni na jedan politički, zabavni, žuti portal nisam „otišla“ već više od godinu dana. Ima divnih edukativnih portala. Svjesno i pomno biram šta puštam u svoj intimni prostor. Ne dozvoljavam da me išta zagađuje bar iz medija. I onako će se oni svi i svađati i miriti i sa mnom i bez mene. Ne želim i neću da budem dio takve kolektivne svijesti. Bar to mogu na individualnoj osnovi.  Ponovo ističem značaj shvatanja čovjeka kao troslojno biće. Treba nam dijeta na troslojnom nivou: i mentalna i duhovna i tjelesna. Moramo se uporedo zdravo razvijati inače ćemo uvijek hromati na neku nogu. Mi samo pričamo o tjelesnom zdravlju zaboravljajući da je ogromna većina bolesti psihosomatska, a i one koje nisu, prauzrok mogu imati u tome. Već nam molekularna biologija, pogotovo epigenetika kao i kvantna fizika dovoljno govore o ovoj temi. Istražujte, učite, nikada nije kasno nešto novo naučiti. Vodite računa da to budu referentne činjenice a ne šarlatanske manipulacije, naučite ići na sami izvor informacija. Vjerujte sebi i svojoj intuiciji, slušajte svoje tijelo šta vam poručuje. Pomilujem često svoje noge i zahvalim se što su počesto nosile moje tijelo gdje ih je vodila moja luckasta glava. Obećam im da više neće biti tako, da će se od sada i one pitati. Imam poneku venu koja je iskočila i par kapilara koji su popucali od tereta koji su nosili. Volim sada svoje vene više od hrane koja ne raste. Zavolite i vi.


Sa gubitkom kilograma osoba se suočava sa izazovima na koje nije navikla, ili na koje nije spremna. Mnogi se, zbog straha od tih promena, vraćaju u „sigurnost“ koju višak kilograma donosi. Kako savladati ovaj strah?


U pravilu, strah uvijek osjećamo kada je nešto nepoznato ispred nas. Kada upoznamo ono zbog čega osjećamo strah, strah će nestati. Upoznajte tu promjenjenu ženu ili muškarca. Čovjek je po svojoj prirodi takav da ne voli baš previše i analitično da razmišlja. Voli da neko drugi razmišlja i odlučuje umjesto njega.  Kao da svako govori: „Tako je teško razmišljati i odlučivati, daj molim te ti razmišljaj umjesto mene. Ako ja moram razmišljati onda moram i odlučivati, a kad odlučujem moram preuzeti i odgovornost“. Lakše je reći: „ Nije dijeta učinkovita, kilogrami se vrate“. Učinkovita je dijeta, ali nismo mi. Plašimo se preuzeti odgovornost za svoj život. A malo smo i konformisti. Ove činjenice su današnji političari i te kako svjesni. Znaju da ljudi ne žele da razmišljaju, radije bi da to neko drugi radi umjesto njih i da ih vodi. Tako je i sa dijetama. Osoba ne želi da razmišlja. Lakše je uzeti devedesetodnevnu dijetu, petnaestodnevnu, itd nego da razmišlja i sama sebi sklopi jelovnik za cijeli život koji odgovara njoj. Šta je u stvari problem sa dijetama? Primjera radi, devedeset dana neko vam je isplanirao šta ćete jesti svaki dan i vi kao poslušni učenik sve tačno za pet radite. Poslije devedeset dana lijep rezultat testa. Položili ste. Ali odjednom nema šta i ko dalje da vas vodi. Prošlo je onih devedeset dana. Ostali ste sami sa sobom. Ili čak uopšte ne razmišljate. Prošla je dijeta.Vi ste sami i morate početi razmišljati. Nova situacija traži novi odgovor! Morate postati svjesni da sami sebe uvijek vodite za ruku. Ako ne razmišljate i ne planirate odvešćete sebe krivim putem. U redu su dijete, svaka je učinkovita, to sam već na početku spomenula. Trebate imati jasan plan šta poslije. Negdje sam pročitala da je rađeno istraživanje koje je potvrdilo da svaka žena u prosjeku provede 17 godina svog života na nekim dijetama. Treba li nam takav život? Pa za sedamnaest godina svi smo mogli postati atomski fizičari i to vrhunski. Da smo sedamnaest godina izučavali fiziku umjesto jelovnike gdje bi nam bio kraj. Koji paradoks mi pravimo od života. Šta nam obilježava 17 godina našeg  dragocjenog života? Hoćemo li promjeniti naš stav o hrani, hoćemo li jesti da bi živjeli ili ćemo živjeiti da bismo jeli? Sedamnaest godina svog života lažemo i sabotiramo sami sebe. Da nam to neko drugi radi pomnožili bi ga sa nulom.
Moramo shvatiti da je neznanje najveći čovjekov neprijatelj. Zašto dozvoljavamo da nas vode dijete umjesto da zdravim razumom vodimo sami sebe. Ja ne poznajem vas. Ne znam vaše zdravstveno stanje, godine, probleme, konstituciju, metabolizam, ne znam ništa o vama. Nijedna osoba nije prosjek nečega. Prosječna osoba ne postoji u realnosti osim kao statistički podatak koji je često puta neophodan u realnom životu, kao kad se primjerice navodi da četiri osobe mogu stati u lift. Pa vi sada tražite po haustoru četiri prosječne osobe. Kako i s kojim pravom, primjera radi, ja vama mogu sastaviti jelovnik? I svi se ograđuju: „Prije dijete konsultirati se s liječnikom“. Znamo svi da se jedan promil osoba konsultira s liječnikom prije dijete. Kratko i jasno, svako od nas ponaosob mora preuzeti odgovornost za svoj život, pa i u slučaju kada baci sedamnaest godina SVOG života. Bolje je pasti svjesno jer ćeš znati i ustati, nego hodati nesvjesno jer ćeš zalutati. Naravno da ćete vratiti kilograme ako ne poznajete sebe i svoje porive koji vama vladaju. Ako vam sedamnaest godina ne ide dobro onda nešto pogrešno radite. Sa istim načinom nesvjesnog razmišljanja uvijek ćete dobijati iste nesvjesne, neželjene rezultate. Vaše pitanje je kako savladati strah. A strah se javlja jer je čovjek doživio promjenu (tjelesne težine) i shodno toj promjeni mora početi razmišljati sam za sebe u novim okolnostima. Nema više sigurne zone. Više nema ko da ga vodi. Strah se uvijek javlja iz neznanja, iz nepoznavanja date situacije, ljudi i slično. U stvari, strah se javlja jer je osoba ostala sama. Sama sa sobom. A sebe najmanje poznajemo, pa se zato sebe i plašimo. Postavite sebi pitanje: „Ko sam to ja (osoba, ličnost) koja mora upoznati sebe (Individuu). Kada osoba upozna individuu onda ćete se roditi. To će u stvari biti datum vašeg pravog rođendana. Onaj dan za koji ste mislili da vam je rođendan je u stvari samo dan kada vam je data prilika, potencijal za život. A da li ćete ostati potencijal ili stvaralac u svom životu odlučujete sami. I to niko drugi ne može uraditi umjesto vas. A za to je potrebna hrabrost, a ne strah. Strah se otklanja sticanjem znanja.
Tama nestaje kada se upali svjetlo. Kako savladati strah od promjene tjelesne težine i kako ne vratiti izgubljenu težinu? Jedan i jedini je način: zavoljeti više sebe od hrane koja ne raste. Dakle ukoliko ne radite na sebi, na svom ličnom rastu i osvještavanju vaše individualnosti ne započinjite dijete. U protivnom, protraćiti ćete sedamnaest godina života. Malo li je?


Planeta Zemlja obiluje različitostima, i na njoj za sve ima mesta. Ipak, ljudi ne tolerišu te različitosti, i rigorizno ih kažnjavaju, čak. Gojazni ljudi su posebno ugroženi. Šta mislite zbog čega je to tako?

Zbog tolerancije i svih njenih varijacija uključujući i netoleranciju gojaznosti i gojaznih osoba. Zaista malo šta ne volim, ali riječ i pojam tolerancija baš ne volim.  Zašto? Šta znači nešto tolerisati? Vi to nešto tolerišete, podnosite, trpite, ali sve ove riječi i ono na šta upućuju su kumulativne i doživjeće svoju kulminaciju. Doći ćete do vlastite granice tolerancije i pući ćete, nećete više nešto moći podnositi, tolerisati i pokleknućete, nećete više nešto moći trpiti i kako kaže
Abdulah Sidran pući će vam trpilo. Ne treba ništa tolerisati, treba razumjeti. Gojaznu osobu ne treba niko da toleriše – treba da je razumije. A kada je razumije neće je omalovažavati, osuđivati, niti smatrati manje vrijednom. Tolerancija nam ne treba, ni u jednom segmentu života, treba nam razumijevanje. Riječ tolerancija treba izbaciti iz upotrebe i riječnika, i na njeno mjesto staviti riječ razumijevanje.
Drugo, živimo u vremenu  poremećenih i ispremetanih sistema vrijednosti kada više, između ostalog, nije kulturno ako neko ne vodi računa o sebi, pogotovo o svojoj vanjštini. Društvo je površno i njega ne možemo promjeniti, ali možemo sebe da bi nama bilo bolje i lakše. Ovdje bi ponovo naglasila razliku između realne, optimalne i idealne težine. Ako imate optimalnu težinu, onu koja vama i zdravstveno i vizuelno odgovara, onda je sve u redu. Onda ti drugi imaju neriješen problem sami sa sobom, a ne s vama. Ako je vaša realna težina ekstremna gojaznost koja vam narušava ili je već narušila zdravlje i kvalitetu života, morate nešto poduzeti za sebe, a ispravnu konstataciju u ovom pitanju okrenite u svoju korist i zainatite se. Ako je u pitanju hormonalni poremaćaj, a najčešće jeste, sistematično povedite računa o svom zdravlju, ako je emocionlno prejedanje u pitanju radite na sebi i napravite od sebe čvrstu i nepokolebljivu ženu (muškarca).
Bilo šta da je u pitanju vi dovedite sebe do optimalne težine i briga vas ako vas neko ne tolerira. Jedino je bitno da vi znate ko je ispod ljušture od tijela. Pronađite osobe i stvorite svoj mikro svijet u kome će vas ljudi kojima se okružite razumijeti a ne tolerirati. Vi njih razumijete a oni vas toleriraju! Malo sutra, van iz mog vidnog polja! Mislim da je sve do nas i našeg stava prema sebi. Ljudi se ponašaju prema nama tačno onako kako se mi ponašamo prema sebi. Ni više ni manje.
Ljutimo se na ljude koji nas osuđuju, a ne ljutimo se na sebe što jedemo hranu od koje nam je za pola sata muka ili ne možemo da spavamo. Hranu za koju znamo da nas vodi u dijabetes, u visok krvni pritisak, u hormonalni disbalans. Zavolite vi sebe, poslije će drugi čekati u redu da vas vole. Ljudi su takvi, uvijek su osuđivali različitosti i ono što ne razumiju. I sami znate šta sve ljudi nisu razumjeli kroz istoriju, a kasnije su to sve objeručke prihvatili. Kada govorim o optimalnoj težini uvijek mi na um padne Oprah Winfrey. To je njena optimalna ne idealna težina i više je nego očito da ona savršeno funkcioniše sa njom. A da želi, sigurno bi mogla imati i idealnu težinu. Ali to je Ona. Budite i vi Vi. 


Šta je Vaša poruka onima koji žele da smršaju?


Upoznajte jedinu osobu koju još niste upoznali a trebali ste – Sebe. I samo vam je to životna svrha, životna misija. Sve socijalne uloge koje su nam date, svi problemi koji nam se dešavaju, uključujući i prekomjernu težinu, su isključivo u svrhi te funkcije – da bismo upoznali sebe. Upoznajemo sebe kroz načine rješavanja problema, kroz načine nošenja sa prirodnim i neprirodnim emocijama, kroz naše reakcije na tuđe akcije. Samo ima jedan problem – mi toga uglavnom nismo svjesni. Svakog trenutka, svakom našom rječju, djelom, akcijom, reakcijom ne radimo ništa drugo osim što potvrđujemo Ko smo mi. Svjesni, nesvjesni, impulsivni, suosjećajni, arogantni, surovi, dobrodušni. Mi smo naše reakcije, mi smo naši odgovori na probleme, dileme, situacije. Čovjeka ne pokreću okolnosti, čovjeka pokreće volja za životom i dok god ima volje naći će se i način. Trebamo naći način da zavolimo svaki sekund života, svaki dan, svaku sedmicu. Samo volja da budemo najbolja moguća verzija sebe, da se dopadamo sebi, da smo u miru i suglasju sa samima sobom, da nas naše tijelo može odnijeti gdje i do kada budemo željeli. Također smo svakodnevno svjedoci da promjena u načinu ishrane izliječi mnoge od bolesti, neke odu u remisiju, neke postanu trpljivije. Ali ne možemo sa istim načinom i stilom života očekivati neke promjene. E tu nam se iskreno smiješi ona prirodna emocija zavisti. Kada vidimo da se neko lijepo i lagano kreće, kada potrči i treba da mu zavidimo, ali i da odmah krenemo nešto konkretno raditi kako se od kreativno zavidne individue ne bi pretvorili u ljubomornu osobu. Ako nam deset, dvadeset godina nije dobro, ne osjećamo se dobro onda je već do nas – mi nešto ne radimo dobro. Kako se naša težina smanjuje tako treba da se povećavaju naše spoznaje o nama samima. Odijelo i vizuelni izgled ne čini čovjeka ali mu u ovakvom društvu doprinosi lakšem životu i samopouzdanju. Sama riječ samo – pouzdanje jasno govori i poručuje nam da se možemo pouzdati samo u sebe. Ne postoji riječ u riječniku drugopouzdanje. Otkrijte i osvijestiti svoje istinske snage i moći. Imate ih. Date su vam na poklon s rođenjem. Ja ne znam da li ste vi primjetili u svom okruženju, ali ja u svom jesam: bilo koga da pitam: „Kako si“? odgovori su sa varijacijama, ali uglavnom identični: „Raspadam se“, „Ne znam gdje udaram“, „Ne znam šta ću i gdje ću prije.“ Da, zaista se raspadamo kao osobe, kao ličnosti, raspadaju se naše socijalne uloge koje igramo, ali ne raspadamo se Mi. Raspadamo se i rastrgavamo kao majke, jer koliko god mi bile dobre majke, našu djecu odgaja i društveno okruženje, ulica kojom moraju proći, internet, televizija, škola, starlete, žuta štampa. Teško je da mi kao majke ispravimo sve anomalije društva. Raspadamo se kao supruge, jer sve je teže i teže ispunjavati sva očekivanja koja su izgovorena ili neizgovorena stavljena ispred nas, raspadamo se kao snahe, kao kćerke, kao uposlenice. Naša energija i vrijeme koje imamo su ostali isti, ali društvene uloge koje imamo, odnosno igramo, su sve veće, obimnije i zahtjevnije. Vrijeme u kojem živimo traži sve odmah i sada. Bez obzira gdje žurili, vi odmah morate uočiti i porazgovarati o problemu koje ima vaše dijete, vi odmah morate otrčati na panični poziv vaše majke koja je na kraju grada, vi odmah morate posjetiti nekoga iz porodice kome je radost ili žalost, vi odmah morate odgovoriti na zahtjeve šefova i klijenata, vi odmah morate sve. Teško je u ovom tempu života složiti prioritete kada je sve prioritet. Imate deset socijalnih uloga i svaka je prioritet! Gdje smo tu mi. Poželim sebe vidjeti bar u ogledalu. I naravno da ćemo dočekati dan kada će ove uloge početi da se sukobljavaju – vi ste jedni, a morate raditi i odgovarati za deset. I kada se mi krenemo raspadati, odnosno naše socijalne uloge, tek tada ćemo vidjeti šta je od nas ostalo. Ostali smo mi kao individua. Tek tada ćemo vidjeti istinski Ko smo Mi. Ako ne poludimo. Kažu da je luđak druga polarnost mistika. Lud čovjek padne ispod uma, a mistik ode iznad uma. Mi „normalni“ plešemo u sredini po tankoj žici uma – pa ili ćemo u ovakvim graničnim životnim situacijama pasti ispod uma ili se izdignuti iznad uma, upravo ovisi od toga koliko SVJESNO idemo kroz život. Da li smo mi živili život ili je život živio nas. Brakovi se raspadaju kao nikada, i to sve više i više višedecenijski brakovi, porodice se raspadaju, ljudi preko noći ostaju bez posla, samo ih ujutro dočeka otkaz, raspadaju se odnosi u porodici i familiji. I da, stvarno se stiče dojam da je ovo vrijeme odgoljavanja i osvjetljavanja, buđenja iz neke vrste košmara.
Ponekad imam osjećaj da nam neka Viša Sila „pomaže“ da se raspadnemo kao osobe, kroz raspadanje naših socijalnih uloga koje smo prihvatili i koje „igramo“, kao Ana, kao inžinjer, kao uposlenik, kao domaćica, da bismo upravo konačno i jednom zauvijek vidjeli da mi nismo ni Ana, ni inžinjer, ni domaćica, nego da smo puno više od toga. Da konačno shvatimo da smo ono što smo bili prije nego li smo dobili ime i prezime, i sve ono što nam se kroz vrijeme lijepilo uz ime i prezime.
Nije bez razloga da se u narodu kaže što duže ime – kraći čovjek. (Prof.dr taj i taj, inžinjer, direktor taj i taj…).  Zato toliko insistiram da prvo upoznamo Sebe i otkrijemo ko smo. Tada ćemo na sve životne izazove imati adekvatne reakcije, jer kroz poznavanje sebe, kroz poznavanje svojih emocija i otkrivanja njihove svrhe nećemo im dozvoliti da nas odvedu u očaj. Moramo shvatiti da mi nismo naše socijalne uloge, moramo shvatiti da nisam Ja nesretna nego da se samo ponekad OSJEĆAM nesretno, i da će to proći. Nemojte nikada reći: „Ja sam nesretna“, recite: „Sada se osjećam nesretno“.  Niste svjesni koliko je razlika velika. Niste Vi nesretni, to je osjećaj koji trenutno imate i znajte da će proći, ne identifikujte se s njim. VI samo proživljavate taj osjećaj, ali taj osjećaj, ta emocija će proći, niste to Vi. Dozvolite vašim emocijama da plove kroz vaš život kao paperjasti oblaci na nebu. Pratite ih pogledom kako plove, kako nestaju i kako se pojavljuju oblaci drugog oblika. Nemojte svaku emociju dočekati i ugostiti sa punim tanjurima hrane, onda će ona vidjeti kako joj je lijepo kod vas i ostaće vam dugo u gostima.
Vi je ugošćujete. Zapamtite to. Vi ste gospodari vašeg života i vi uvijek imate izbora kako da ga vodite. Ponekada su te odluke teške, neprijatne, traže veliko samopouzdanje. Nemojte dozvoliti da nesporazumi prerastaju u probleme, raščišćavajte ih odmah. Ne dozvolite da se raspadnete kako biste upoznali sebe.
Puno je lakše i bezbolnije. To nam je jedina životna misija. I svi osjećaji, sve emocije, svi nesporazumi, svi problemi, sve životne situacije, imaju samo jednu svrhu, da mi kroz njih i odgovore na njih upoznamo Sebe. Osvijestite tu misiju.  Ono što je dijeta za tijelo (onako kao je shvata većina) to je površno znanje za intelekt. Čim prestane dijeta kilogrami se vraćaju, čim neko začeprka po površnom znanju ono se raspada. Tema ovog intervjua je gojaznost, međutim ukoliko bilo koji individualni ili društveni problem da obrađujemo, odgovori bi s malim varijacijama bili slični. Zašto? Zato što sve počinje i završava s pojedincem, individuom i njegovim stanjem i stepenu svijesti i svjesnosti. Nemojte dozvoliti da imate život za koji mi u Bosni kažemo: „Eh, džaba mu sve kada nema berićeta u nafaci“. Šta se hoće reči ovom konstatacijom? Sve ono materijalno i nematerijalno što ostvarite u svom životu je vaša nafaka. Da li ćete moći da uživate u njoj isključivo zavisi od berićeta u toj nafaci. Primjera radi, imate priličnu količinu novca i možete sebi priuštiti svu vrstu lijepe hrane, možete sebi priuštiti daleka putovanja, imate unuke s kojima se možete igrati i šetati, imate kućne ljubimce, iskrene prijatelje s kojima možete putovati, ukratko, gledajući sa strane, imate sve… Ali ako nemate berićeta u nafaci onda nećete smjeti jesti slatko jer ste dijabetičar, bez obzira što sve sebi možete priuštiti, nećete moći putovati sigurno jer ste tromi, teško pokretljivi, i tako dalje i tako dalje. Čuvajte svoje zdravlje.
Čuvati se može samo ono što se ima. Učite, proučavajte, istražujte, saznajte. Idite u sve do kraja. Ne raditi ništa površno, prosječno i pohlepno.  I zapamtite: „Život je Božiji dar vama. Način na koji ga živite vaš je dar Bogu.“ Na kraju, želim da se od srca zahvalim vama Slavice, jer ste po meni, jedini na ovim prostorima, koji problemu gojaznosti prilazite na odgovarajući, sveobuhvatan i iznad svega iskren način. Od srca, i s dubokim poštovanjem i uvažavanjem za Vaš rad, želim Vam da uspijete na ovom putu. Hvala.

O DIJETI, ŽIVOTU I VAŽNOSTI VOLJENJA SEBE – Priča Kare Kardaš

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: