*

Zajapurena, gotovo usijana, dezorjentisana u sukobu koga su njene emocije vodile sa zdravim rasuđivanjem, Smiljana je, više od svega, želela da bude sama, da pokuša da sve ono što joj se dogodilo smesti na pravo mesto.
Nije znala odakle bi trebalo da krene, i kakvom ishodu da se nada, ali ju je doživljeni tektonski poremećaj, u vidu izraza Gordanove naklonosti, primoravao na to da se konsoliduje i vrati u ravnotežu.
U stanju tog vrtloga, u kome je gubila tlo pod nogama i bezuspešno pokušavala da se uhvati za bilo šta stabilno i čvrsto, najmanje od svega joj je bilo potrebno da vidi Dalibora.
I njemu je, najmanje od svega, bilo potrebno da vidi Smiljanu kojoj su goreli obrazi, kojoj su se oči caklile od unutrašnje vatre, na čijoj je koži prepoznao otiske tuđih dodira.
Previše dobro ju je poznavao, da bi morao da je pita šta joj se dogodilo, odakle je dolazila, i ko ju je doticao.
On je sve znao.
Sve.
Voleo je Smiljanu i nepogrešivo je prozirao njene devojačke nemire. Nije bio dovoljno srećan, niti umešan, da ih on probudi, ali je slutio kako je mogla da izgleda u stanju emotivne opčinjenosti.
Upravo onako, kako je izgledala tada, dok je, oborene glave, prolazila pored njega, zadržavajući dah koji je mogao da ga bukvalno sprži.

-Da li ti je nešto potrebno, Dalibore? – Smiljana se, kao retko kada, gotovo grubo obratila Daliboru, uviđajući kako se on, sve češće, pojavljivao u pogrešno vreme. Ili je svako vreme, za njegove posete, postalo pogrešno?

-Od kada je, za moj dolazak, postalo bitno da li je po potrebi, ili po volji? – Dalibor je, vidno uvređen, uzvratio Smiljani istim tonom.

-U pravu si, nije bitno! – odgovorila je Smiljana, čineći napor da se pribere. – Odmah ću da dođem! Idem da kažem Veljku da može da ide kući!

-Veljko je otišao kući pre desetak minuta. Ja sam rekao da ću, do tvog povratka, dežurati u kancelariji i čuvati pse.

-Hvala ti. Da li si video baseta, koga sam juče primila? Poželećeš da ga odneseš kući, istog trenutka!

-Nisam izlazio u dvorište. Samo sam pogledao onog pekinezera, koji se uporno češkao po uhu. Srećom, nema upalu. Iščupao sam mu po par dlaka iz oba uha, očekujem da se sada smiri.

-Lepo od tebe – promrljala je Smiljana, odlazeći u kuhinju.
Uzela je iz frižidera dve flašice vode, jednu je odmah ispila do pola, a drugu je odnela Daliboru.

-Taj Gordan… – počeo je Dalibor, naviknut na to da uvek bude iskren prema
Smiljani. – Liči mi na slatkorečivog podlaca…

-Zašto si sada spomenuo Gordana?! – interesovala se Smiljana nabusito.

-Zato što znam da si bila sa njim.

-Ne gledaj me kao da to nisam smela da učinim! I ne obraćaj mi se kao detetu!

-Sve zaljubljene osobe su detinjaste. Potreban im je neko odrastao, da im otvori oči, i ukaže im na ono što one same ne vide.

-Ne smem da jedem, ne smem da budem ono što jesam, ne smem da se zaljubim, ne smem da mislim da je neko u stanju da se zaljubi u mene, ne smem da budem iskrena, ne smem, ne smem, ne smem! – planula je Smiljana, slomivši se pod teretom uskomešanih emocija, koje su je činile haotičnom. – Ne smem ni tebi da odgovorim ono što zaslužuješ, a to je da se ne mešaš u moja posla! Dosta mi je tih zabrana! Bar mi ti dozvoli da, eto, budem slepa kod očiju, kada je Gordan u pitanju!

-Onda mi objasni! – tada je i Dalibor povisio glas, ali bez agresije. – Objasni mi šta vidiš u njemu! Jasno mi je da je toliko zgodan, da bih mu najradije razbio njušku, ali ne deluje kao neko ko se odlikuje viteškim osobinama!

-Hoćeš li da ti kažem šta me, najviše od svega, privlači Gordanu?! – Smiljana se ratoborno unela Daliboru u lice.

-Da, molim te… – Dalibor je smireno zatražio.

-Gordan je sve ono što ja nisam. Gordan je sve ono što ja želim da postanem. Ja hodam na prstima, Gordan gazi sve pred sobom. Ja šapućem, Gordan urla. Ja se stidim, Gordan se razmeće. Ja se saplićem o najmanji kamenčić, Gordan preskače stene. Nazovi me lakomislenom, detinjastom, nezrelom, nerazumnom, pa i glupom, čak, ali, ja sam se zaljubila u sve te Gordanove osobine! I nemam nameru nikome da se pravdam zbog toga! Ni samoj sebi!
Dalibor je odlično razumeo Smiljanu. Više i bolje nego što je ona i slutila.
Poput nje, i on se neprekidno ustezao. Da se oseća dobro, da traži da se oseća još bolje, da insistira na tome, čak.
Bio je odličan veterinar, imao je razrađenu praksu, živeo je u udobnom stanu na Čukaričkoj padini, poticao je iz ugledne porodice. Ipak, na svaka vrata je morao da pokuca dva puta, da bi mu se otvorila. I svakome je morao, uvek iznova, da dokazuje ko je i šta je bio.
A taj Gordan… Njemu je bilo dovoljno tek da se negde pojavi, da bi mu pred noge prostrli crveni tepih i odmah mu prineli čašu sa šampanjcem. Ispio bi je, i po svoj prilici tražio još, nepokolebljivo uveren u to da su mu pripadala sva dobra ovoga sveta.

Dalibor nije bio siguran da li je Gordan odlučio da mu pripadne i Smiljana, i zbog kojih razloga.

Znao je samo da mu nije verovao.U redu – Dalibor je pomirljivo izgovorio, svestan toga da se Smiljana uznemirila, i da se nalazila na ivici plača. – Sve što želim je da budeš oprezna sa tim momkom…

-Zaista?! – Smiljana je iznova planula. – Želiš da budem oprezna?! Kada smo se nas dvoje muvali, govorio si mi da ti se prepustim!

-Ja sam ti garantovao za sebe. Obećao sam ti da te neću povrediti, ni na koji način. I nisam, zar ne?

-Ne, nisi… – Smiljana se tužno osmehnula. – Ali me nikada nisi ubacio u ovakav vihor, u kome gubim glavu.
Dalibor je upitno skupio obrve. – Zar je dobro to što gubiš glavu?

-Za mene jeste. Umorna sam od onoga što mi je u glavi, Dalibore. Umorna sam od neprekidnog preispitivanja, od pokušaja da odbranim sebe pred bogom i pred narodom, od sumnji u to koliko vredim, i koliko mi je potrebno da bih bila srećna. Ako će Gordan da me usreći samo na trenutak, spremna sam da taj trenutak proživim, nezavisno od svega.

-Taj trenutak bi mogao skupo da te košta – upozorio ju je Dalibor.

-Čega? Patnje? Razočarenja? Preživeću, sve to! Ne bih bila ni prva, ni poslednja, koja je patila i koja se razočarala!

-Dovoljno si mudra, da preskočiš sva ta iskustva.

-Muka mi je i od toga da budem mudra! Ako i jesam, ni to me nije usrećilo!

-Žao mi je, Smiljana… – Dalibor je, prepun tuge, sagnuo glavu. – Tako mi je žao što ja nisam mogao da te usrećim…

-Hej! – kao da je tek tada shvatila sa kim je razgovarala, Smiljana je prišla
Daliboru i nežno ga obgrlila oko ramena. – Naravno da si me usrećio… I naravno da sam srećna što postojiš u mom životu. Samo, Gordan u meni izaziva drugačiju vrstu sreće. Onu, koja me uzdiže iz mog gliba…

-Taj glib jedino ti vidiš…

-Zaista? Misliš da mi drugi zavide? – Smiljana je postavila to pitanje sa otrovnom samoironijom. – Da moj život smatraju za plesni podijum?

-Mislim – potvrdio je Dalibor. – Ljudi znaju da živiš svoj život, da raspolažeš svojim vremenom i da razmišljaš sopstvenom glavom. Da si se odrekla slave svog oca i uticaja svoje majke, da bi se izborila za samostalnost. Nikome ne polažeš račune, a to je velika privilegija, u današnje vreme.

-Rado bih se odrekla te privilegije i prigrabila nešto od prizemnih zadovoljstava, kojima većina ljudi teži.

-Lažeš. Da to zaista želiš, to bi i učinila.

-Možda i hoću – najavila je Smiljana, dajući sebi dozvolu da prihvati sve što joj Gordan bude nudio, kako bi se izlečila od večite inferiornosti, ustezanja i stajanja po strani.

VI

Svoju sreću, zbog Gordanovog povratka u stan, Hanter je iskazao tako što je skakao i ujedno lajao od radosti. Taj doček je potpuno razgalio Gordana, do tada uverenog u to da će Hanter da mu predstavlja obavezu i smetnju, a nikako zadovoljstvo.
Seo je na kauč, uzeo Hantera u krilo i počeo da ga mazi, kako bi ga umirio i nagradio za to što je boravio sam u stanu. Prepoznao je u sebi sreću zbog toga što mu je priuštio toliku radost, i što ga je zauvek oslobodio straha od gladi, žeđi i nedostatka ljubavi.
Prijala mu je ta sreća. Njemu, koga se nisu ticala tuđa osećanja. Da jesu svakako bi se trudio da usrećuje ljude. A on ih je koristio, i potom napuštao, bili oni srećni ili nesrećni.
Isto je planirao i sa Smiljanom. Nju je, tek, mogao da usreći. Jednim delom svesti, koju je ignorisao, je slutio da je i ona njega mogla da usreći.
Kao niko pre.
Gordan se nikada nije, za sticanje životnih zadovoljstava, oslanjao na ljude, niti je dozvoljavao da mu bilo šta zavisi od njih. Ljudi su posedovali svojstvo da ga iznevere, dok je sa pozitivnim efektom materijalnih stvari uvek mogao da računa.
Zato je bio okružen luksuznim stvarima, i zato je hteo da ih uvećava. I zato je maštao o vili na Senjaku, u kojoj bi zaposlio armiju pomoćnog osoblja.
Njegov pogled je bio usmeren u tom pravcu, i on nije planirao da to menja.
Držao se definisanih životnih fokusa, pravdajući se da bi ga, sve drugo, pokolebalo.
Eto, i zbog odnosa sa Smiljanom je počeo da se koleba. Nije očekivao da će razmišljati o njoj više nego što mu je to bilo neophodno za realizaciju zacrtane strategije, a događalo mu se suprotno.
I ne samo da je razmišljao o Smiljani, već je i priželjkivao da je ponovo vidi.
Ona se razlikovala, ne samo od svih žena, koje je ikada upoznao, već i od svih ljudi. Bila je iskrena, prirodna, spontana, imuna na potrebu da se dokazuje i pokazuje, da se nameće, da ispada pametna. Govorila je sadržajno i jezgrovito, pošteđujući ga suvišnih detalja.
To mu je oduvek smetalo kod ljudi… To preterivanje sa objašnjenjima, to odmicanje od suštine, uz obavezno korišćenje nekakvih poštapalica, kao i psovki.

Šteta što je Smiljana bila debela, zaključio je. Šteta po nju, šteta po njega.
Šteta po njih dvoje.
Šteta.
Ali, bila je, što je on smatrao za razlog zbog koga će mu glava ostati hladna.
Smatrao bi pogubnim ako bi, kojim slučajem, počela da se zagreva.
Šta bi, onda, uradio?
Kako bi se iz toga izvukao?
I kako bi realizovao svoje planove o usponu, sve do samog vrha?
Ustao je u nameri da stavi Hanteru povodac i izvede ga u šetnju, kada se oglasio njegov mobilni telefon. Opsovao je u sebi, otkrivši da ga je zvao Boban.
Dugovao je, tom momku, informacije o tome kako je proticao plan, koga je on lično osmislio. Plan koji se odlično odvijao. I o kome Gordan nije želeo da priča ni sa kim, a najmanje se Bobanom.

-Zdravo, Bobane! – mlako ga je pozdravio, sputavajući u sebi narastajući netrpeljivost prema tom momku, koji je bio još bezobzirniji od njega.

-Zašto se ti ne javljaš?! – Boban je odmah osuo paljbu, u startu ljut zbog tona kojim ga je Gordan pozdravio. – Danima se pitam kako si, i kako ti ide sa debelom Smiljanom Vidan!
Umukni, gmazu, te reči su, uprkos silovitom naletu, ostale da lebde na vrhu
Gordanovog jezika. Žestoko mu je zasmetalo to što se Boban rugao Smiljani, iako je on sam posedovao mnogo osobina, dostojnih toga da bude izvrgnut ruglu.
Kako je ova spodoba ušla u moj život, Gordan je toga pokušao da se seti.
Verovatno mu se on sam nametnuo, a posle ga i obavezao na druženje nekom učinjenom uslugom.
Gordan je bio prinuđen da ga istrpi, srećom, samo preko telefona. Boban je, bar u tom trenutku, raspolagao podacima o njemu, koji su mogli da mu prilično naude.

-Znaš i sam kako se odvijaju stvari sa mojim poslom, Bobane – Gordan je to izgovorio ravnim, bezbojnim glasom. – Kada naleti, ne mogu da ga odbijem.
Zato ti se nisam javljao. A što se tiče Smiljane Vidan, reći ću ti se stvari odvijaju prema planu.

-Kladim se da se dotična već zaljubila u tebe! Sigurno se nikada pre, o momka, kakav si ti, nije očešala ni u prolazu, na ulici!

-Pa, ako ćemo iskreno, nisi ni ti. Zar ne?

-Jao, tačno je, nisam! – priznao je Boban. – Stvarno si dobar frajer! Za sebe mislim da nisam loš, ipak, ti si ubedljivo zgodniji od mene!
Pogrešno ti je mišljenje o sebi, Gordan se ponovo ugrizao za jezik, da ne bi to izgovorio. A sve i da je pustio te reči u etar, one ne bi poljuljale Bobanovu uverenost u sopstvenu lepotu.

=Nisam siguran da, za sada, imam nešto konkretnije da ti kažem, Bobane. Sem da sam udomio psa.

-Bravo, folirantu jedan! Ko te ne zna, skupo bi te platio! Ja te dobro znam, ali neću nikome da otkrivam šta se krije iza tvoje harizmatične pojave!
Ako ovaj razgovor bude potrajao, počeću da smatram sebe za nitkova, zaključio je Gordan, jedva se obuzdavajući da naglo prekine razgovor sa Bobanom.
Taj lajavi krelac kao da je posedovao dosije svih njegovih sramnih poteza, i mahao mu njime iznad glave.

-Preteruješ, Bobane! – usudio se da mu to kaže. – Drago mi je što sam uzeo psa. Trebalo je da to odavno uradim.

-Kada ćeš da me pozoveš da ga upoznam?

-Jednog dana – odgovorio je Gordan neodređeno.

-Pre toga ćeš morati da dođeš na žurku, koju pravim u subotu! Doći će neke moje drugarice, kojima sam obećao da ćeš da se pojaviš!
Svega nekoliko dana ranije, Gordana bi obradovao taj poziv. Boban je živeo u prostranom stanu i pravio je spektakularne žurke. Angažovao bi disk-džokeja, koji bi puštao super muziku, kao i profesionalne plesače. Negde, iza ponoći, bi se pojavili striperi i striptizete. Naručio bi vrhunsko posluženje i uvek je imao kvalitetna vina. Nije nedostajalo ni lakih droga, koje su gotovo svi konzumirali.
Sem njega.
On je bio dovoljno opijen time što su ga svi želeli, i žene i muškarci, što je uspevao da se zabavlja a da ne ispada budala, što je dolazio utegnut i uredan, i što je takav i odlazio. Voleo je svoju realnost, za razliku od većine drugih, koji su raznim sredstvima pokušavali da je pomute i potisnu.
Gordan je na Bobanovim žurkama hranio svoj ego, time što se nalazio u centru pažnje, i zato nije morao da jede sendiče sa kavijarom, da se opija do besvesti, puši marihuanu, ili ima seks u kupatilu. Dolazio bi pun sebe, svestan efekta koga će da izazove, i odlazio sa još više stečenih dokaza o svojoj neodoljivosti.
Toga puta, uprkos dobitima koje je mogao da stekne, nije imao ni najmanju želju da ode kod Bobana, kako bi fascinirao njegove goste. Već ih je video kako mu se nabaciju, bez imalo stida. Muškarce nije odvraćalo ni to što su znali da je heteroseksualac, uvek su mu prilazili sa nadom da će uspeti da ga navedu makar i na bezazleno maženje. Devojke su trljale svoje zadnjice o njegove prepone, naučene na to da su jedino tako dobre, da jedino tako mogu da budu primećene i prihvaćene.

-Ne obećavaj, svojim drugaricama, ništa, molim te! – zatražio je to od Bobana. – Gubim strpljenje sa tim utegnutim kaubojkama! Mislim da sam ih se zasitio!

-To ne liči na tebe! – primetio je Boban. – Obično voliš da odmeravaš dubinu njihovih dekoltea i dužinu haljina!

-Kao i vrsta hrane koja ti je uvek na raspolaganju, pa ti dosadi, tako su meni dosadile i te nafurane i navalentne devojke!

-Stvarno? – podsmehnuo se Boban. – A kakve ti se sada sviđaju? Debele i musave?

-Ako misliš na Smiljanu, ona je veoma uredna – Gordan je požurio da je odbrani. – Čak je i njen hotel, pun pasa, veoma uredan.

-Prijatelju, jesi li ti odlučio da tu Smiljanu iskoristiš, ili da je oženiš? – Boban je nastavio da mu se ruga.

-Ne lupetaj! – poručio mu je Gordan oštro. – Podrazumeva se da neću da je ženim! Nisi ni ti oženio onog Mlađena, iako ti je godinama davao propusnice za VIP događaje, a takođe ga nisi ni vređao!

-Zašto bih ga vređao?! Dečko je izgledao kao avion!

-Jeste, Mlađen je bio kao avion koji je leteo na kokainu, a ne na kerozinu!

-Bar nije bio debeo!

-I po tome je bolji od Smiljane?

-Šta se to dešava sa tobom, Gordane? Da li bi trebalo da se zabrinem za tebe?

-U kom smislu?

-Imaš plan i ideju da zavedeš Smiljanu Vidan, ali mi se čini kako postoji mogućnost da se dogodi obrnuto. Ili, bar, obostrano.

-Sada si stvarno preterao! – planuo je Gordan, misleći kako nije mogao da ima, za svedoka njegovog i Smiljaninog odnosa, goru osobu od Bobana. – Toliko, da ću ti, ubuduće, uskraćivati informacije o onome što se dešava između Smiljane i mene! Imaj to u vidu i obuzdaj svoju radoznalost!
Zatečen, Boban nije znao šta da odgovori na sve to. Ali i da je imao, ne bi imao vremena da to saopšti Gordanu, s obzirom na to da mu je on, bez upućenog pozdrava, prekinuo vezu.

*

Retka su bila jutra, poput tog, u kojima niko, od onih koji su pomagali Smiljani, nije mogao da dežura u hotelu, dok bi ona izvodila veće pse u šetnju.
Srećom, nije imala najavljene posete, niti onih koji su dolazili da preuzmu pse, niti onih koji su planirali da ih ostave, ali ona, uprkos tome, nije volela da ostavlja pse u hotelu bez nadzora. Nije se plašila provalnika, s obzirom na to da je sve bilo odlično obezbeđeno i pokriveno video kamerama, već nekog neočekivanog problema, posebno sa manjim psima.

Mogli su, skačući sa kreveta, da se povrede, ili, da čak, nasrnu jedan na drugog. Zato je kratko boravila na livadi, sa ogromnim šar-planincem, a kada se zaputila ka hotelu, videla je pred kapijom parkiran džip svog brata Vukašina.
Na čelu su joj se pojavile graške znoja. Čitavim bićem je predosetila da njegov nenajavljeni dolazak nije mogao da joj donese ništa dobro.
Vukašin nikome nije donosio dobro. Naprotiv, izazivao je nevolje gde god bi se pojavio, nevolje koje bi, svojim vezama, njihovi roditelji zataškavali.
Time su mu činili medveđu uslugu, a da ni sami nisu bili svesni toga.
Verovali su da ga štite od rada i zamaranja, time što su mu davali novac za sve što bi poželeo. Umesto da ga primoravaju da se zaposli, oni su mu dozvoljavali da po čitave dane spava i da po čitave noći luduje.
Pravi guzonjin sin, kao iz one pesme…
Lenj, bezobrazan, arogantan, besan. Neko ko uzima i levom i desnom rukom, a ne daje nijednom. Ko nije spreman da pomogne drugima, sem ako to nije podrazumevalo odvoženje pijanog pajtosa kući, nakon celovečernjeg lumpovanja na nekom splavu.
Vozikao je društvo svojim gliserom po Savi i Dunavu, pružao im gostoprimstvo u vikendici na Fruškoj Gori, plaćao je kafanske račune, kupovao skupe poklone. Hteo je da bude popularan i voljen. I smatrao je da to jeste, iako je bilo jasno da su ga mnogi iskorišćavali, svesni njegove sračunate širokogrudosti.
Smiljana se stidela svog brata i nije ga poštovala, međutim, on se stideo nje još više. Optuživao ju je da, kako svojim izgledom tako i svojim zanimanjem, narušava porodični ugled. Kako ga prijatelji zadirkuju zbog debele sestre, koja čisti za kučićima. Hteo je, po svaku cenu, da je navede da i ona, poput njega samog, krene da lenčari i da živi na račun roditelja.
U tom slučaju bi, njegovo lenstvovanje, bilo manje upadljivo i manje bi, pojedini rođaci, davali sebi za pravo da ga kritikuju i smatraju ga za propalicu.
Vukašin je retko dolazio kod Smiljane, i ona je znala da je, toga puta, došao da bi tražio nešto od nje.

-Gde si do sada?! – brecnuo se Vukašin na Smiljanu, izlazeći iz kola. – Zvao sam te na mobilni, nisi se javila!

-Nisam ga ni ponela – Smiljana je brzo otključala kapiju i, propuštajući da je zatvori, podjednako brzo otišla do zadnjeg dela dvorišta, kako bi smestila psa koga je vodila u šetnju.
Proverila je da li je imao dovoljno vode u činiji, a onda je ušla u kuću i odahnula, otkrivši da su svi mali psi bili dobro i da su je, po običaju, pozdravili gromkim lavežom.
Znajući da je Vukašin, iz samo njemu znanih razloga, izbegavao da boravi u istim prostorijama gde i psi, Smiljana je otvorila vrata od kuće i propustila ga da, kroz kancelariju, uđe u kuhinju.

Ona je tamo uzela flašicu sa hladnom vodom iz frižidera i sela za trpezarijski sto, kako bi je popila.

-Kako si, Vukašine? – upitala ga je sa sestrinskom bolećivošću koju on, nikakvim ponašanjem, nije mogao da umanji.

-Što, kako sam?! – Vukašin je nepotrebno burno reagovao na to pitanje. – Ti sigurno misliš da bi ja trebalo da budem loše!

-Ponekad, kada nam je loše, to može da bude opomena i znak da nam je potrebna promena. Znam da ti nisi loše na način, koji bi te naveo da se promeniš. Zanima me kakvog si zdravlja.

-Odličnog sam zdravlja! A kakvog si ti zdravlja? – grubo je upitao. – Pored toga što, verovatno, imaš povišen holesterol i ostale simptome koji prate debljinu.

-Tetka Ružica je izrazito mršava, pa ima povišen holesterol. Na ovom svetu boluju ljudi svih veličina, Vukašine, ne samo debeli.

-I zato ti ni ne pokušavaš da smršaš!

-Ti ne znaš da li ja pokušavam da smršam, ili ne.

-Ne moram da znam. Sve se vidi na tebi.
Protiv te tvrdnje Smiljana nije imala baš nikakav odgovor. Na debelim ljudima su se videli njihovi promašeni pokušaji da postanu vitki, ili bar manje debeli. Na debelim ljudima se videlo šta je ono što nisu uspevali da promene, ma koliko se trudili. Debeli ljudi su bili debeli i u skupim automobilima, poput onog koji je vozio Vukašin, i sa naočarima za sunce, plaćenim par stotina evra, kojima se njen brat takođe kitio.
Bilo je to tuđe perje, odnosno, tuđi novac, ali, ko je to mogao da zna?
Na Vukašinu se nije videlo da je nikogović i guzonjin sin, mada on to nije ni krio. Naprotiv, hvalio se svojom pozicijom, koja mu je dozvoljavala da ništa ne radi, a da ima sve što mu je bilo potrebno.
I više od toga.
Vukašin se busao u grudi zbog onoga, čega bi svako normalan trebalo da se stidi, međutim, nekom ironičnom i svakako nepravednom inverzijom, na stubu srama se nalazila njegova sestra.

-U redu… – Smiljana je uzela i drugu flašicu sa vodom i iznova sela za sto.
– Ja ne pokušavam da smršam, ti ne pokušavaš da se zaposliš. U tvojoj glavi je moja krivica veća, zar ne?

-U svačijoj glavi je tako, draga sestro! U svačijoj glavi!

-Jasno mi je da, ovim napadima i osudama, pripremaš teren za nešto – konstatovala je Smiljana poraženo. – Hajde, reci mi, šta ti je potrebno!

-Jedan moj dobar drug ima dobermana. Uskoro ide u Rim, sa devojkom, a ja sam mu obećao da ćeš mu ti pričuvati psa do njegovog povratka. Besplatno, naravno.

Naravno, nadovezala se Smiljana u mislima, ponovo hoćeš da ispadneš džek na tuđi račun.

-Hoćeš da mu pričuvam psa? – ponovila je, prilično hladnokrvno. – Pitaš pogrešnu osobu. Ja vodim hotel za pse. Ako je tvom drugu potrebno da mu neko pričuva psa, možda bi ti to mogao da mu učiniš.

-Ja?! Ja ne znam ništa o psima!

-Upravo tako. Zato i postoje hoteli za pse.

Vukašin se ružno iscerio. – Šta time hoćeš da kažeš?!

-I ljudi prave troškove u hotelima, pa tako i psi. Drugim rečima, ne mogu d pričuvam psa tvog druga. Mogu da mu primim psa u hotel, po regularnoj ceni. Ako ima novca da putuje u Rim, sigurno ima novca i da plati usluge mog hotela.

-Ali, ja sam mu obećao da ćeš ti da mu čuvaš psa besplatno!

-Vidim da me nisi razumeo. Ovde se psi ne čuvaju. Oni ovde borave. Imaju kompletan tretman. Taj tretman podrazumeva moje znanje, angažovanje i utrošak vremena. Zato se boravak plaća.

-Ne pravi se pametna! Učini izuzetak i primi psa mog druga besplatno!

-Zašto bih to učinila?

-Zbog mene! Znaš, valjda, da ti nikada ništa ne tražim!

-Tačno je, ne tražiš. To je zato što sve dobijaš od naših roditelja. A to sve, podrazumeva i ono što bi, po logici stvari, trebalo meni da pripadne.

-Šta bi trebalo da ti pripadne?! Hoćeš još novca, da bi se još više gojila?!
Smiljana je uspevala da steže srce i da ne pokazuje nikakve reakcije na bratove reči, iako su joj one parale dušu. Navodile su je na plač, ali je ona obuzdavala suze, puštajući da joj se roje u očnim dubinama, i čekaju zgodan trenutak da se izliju.

-Moraću da te zamolim da odeš, Vukašine – Smiljana je to izgovorila glasom koji je jedva primetno titrao, usled njene potrešenosti.

-Idem! Nema problema! Verovatno sada misliš da si ispala neka faca, zato što si me odbila! Daleko si ti od neke face, draga sestro! Ti si jadna!

-Ja sam jadna?! – povređenost se, u Smiljani, munjevitom przinom preobrazila u bes.

-Upravo tako! Jadna si, a misliš da si bolja i od mene, i od naših roditelja!

-Ne stavljaj mi svoje reči u usta! Upravo ti sam, verovao ili ne, misliš da sam ja bolja od tebe i od naših roditelja! Zato uporno pokušavaš da me uniziš! Jaki se napadaju i osuđuju, a ne jadni!

-Sve i da si jaka, nisi jača od naših roditelja! Zna se ko su oni!

-Ko su oni?! Otac nam je mekušac, koji je dospeo na vlast tako što je savijao kičmu pred kim je stigao, potpisivao što mu se stavljalo pod nos, i lažno se osmehivao i onima koji su ga nervirali! Nikada nije mislio svojom glavom, i zato nikada nije povukao pogrešan potez! Uvek je bio poslušnik, koji igra na sigurno!

-Ni sada nema pravo na svoje mišljenje, već sledi ono koje mu drugi nametnu! Zato se okružio armijom pomoćnika, koji odrađuju njegov posao! Toliko je jak, da se plaši i svoje senke!
Vukašin se ružno iscerio i ukrstio ruke preko grudi. – Baš me zanima šta imaš da kažeš za našu majku!Hoćeš to da joj preneseš? Naravno da hoćeš! -Odmah ćeš biti nagrađen novcem, za to što si joj, navodno, privržen! Ni naša majka nije jaka, iako deluje tako! Da je jaka, odavno bi se razvela od našeg oca koga ne voli, i koga godinama vara! Ne bi živela u laži, i crpela svaku moguću korist od te laži! I tek da znaš, nećeš previše profitirati od ovoga što si čuo! Ja sam sve to rekla našoj majci u lice!

-Kako si ti glupa… – Vukašin je ironično cokotao. – Umesto da se praviš da sve to ne vidiš i da uživaš u raznim privilegijama, ti čistiš pseći izmet. Izigravaš Pepeljugu, ali onu koja nikada neće naći svog princa.

-Ti ne znaš hoću li ja naći svog princa ili ne! – odbrusila mu je Smiljana.

-Debeli Dalibor mi svakako ne liči na princa. Nije trebalo da raskineš sa njim. Ko zna hoćeš li ponovo upoznati nekog novog debeljka.

-Šta je sa tobom, Vukašine?! – Smiljana je povisila glas. – Zar ti želiš da ja budem usamljena i nesrećna?!

-Ne, ne želim. Samo želim da ne misliš da si bolja od mene. Jer nisi. Nisi bolja ni od naših roditelja, iako oni nisu cvećke. Nas troje, za razliku od tebe, bar nismo debeli. To nam u startu daje prednost.
Nastaviće se…

NA DRUGI POGLED V DEO

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: