
Prvo što je Smiljana Vidan ugledala kada je otvorila oči, bilo je vaga za merenje telesne težine. Prethodnog dana je stala na nju i otkrila da je imala 85 kilograma. Previše za njenu konstituciju, njene godine, njenu dušu.
Uzdahnula je i postavila sebi pitanje, kojom je započinjalo svako njeno jutro: kada ću da smršam? Kada ću da se oslobodim tog umnog i telesnog tereta, koji mi čini život nemilosrdno teškim? Kada?!
Misli o mršavljenju su krenule da se sudaraju, komešaju i prepliću, praveći neopisivu buku i menjajući reljef njene prisilno ućutkane duše. Za razliku od telesnog, Smiljanin mentalni metabolizam se odlikovao sprinterskom brzinom.
Ispunjena nepostojećom krivicom, Smiljana je kažnjavala sebe mučnim preispitivanjem, kao i postavljanjem uvek istih pitanja, unapred osuđenih na to da ostanu bez odgovora. Obračunavanje sa sobom je nigde ne bi odvelo, niti bi joj donelo neko upotrebljivo rešenje, ipak, ona mu se predavala uvek iznova. Trpela je zbog toga, i bila je nesrećna, ali istovremeno i apsolutno nemoćna da izađe iz tog vrtloga, da se spasi, da se poštedi.
Kada bi, ponekad, napravila predah i nagradila se blagošću, dozvolila bi svojim kontrolisanim i tihim melodijama duše da proizvode harmonične note i da, time, regenerišu izrovano jezgro njenog postojanja. U tim retkim prilikama bi sve ćelije Smiljaninog bića grleno pevale i plesale po beskraju, izvodeći i najkomplikovanije piruete.
One, koje su za njeno masivno telo predstavljale virtuoznu akrobatiku.
Smiljanin kobni, apstraktni asortiman, predstavljao je refleksiju tereta koga je nosila na telu, u vidu tridesetak suvišnih kilograma. Slojevi nepoželjnih oblina uticali su na to da se uvek oseća neadekvatno, da prave vizuelni štit ka onome što je zaista bila, da kriju i negiraju njene kvalitete, da zaglušuju oglašavanje duše. Uprkos riznici divnih, duševnih osobina, Smiljana se svakodnevno rvala sa brojevima na vagi za merenje telesne težine, kojima je dozvoljavala da kroje njene dane, da utiču na njeno raspoloženje, da bacaju u vrtlog njene misli.
Iza nje je mogao da bude uspešan dan, i ona je mogla da bude pametna i dobra, ali ako bi konstatovala da se ugojila jedan kilogram, osetila bi se kao gubitnica, neutešna i ponižena, i postajala bi lišena i najmanjeg traga životnog entuzijazma. Zagledana u nemilosrdno precizne digitalne brojeve, koji su se redovno uvećavali, Smiljana je pokušavala na sve načine da sprečava padanje u ponor očajanja, da obuzdava nadolazeće strahove i sputava hroničnu nesigurnost.
Ali, nije u tome uspevala.
Nije uspevala.
Uzaludno je podsećala sebe na to da jedan dobijeni kilogram telesne težine nije mogao, morao, niti smeo, da promeni bilo šta u njenom životu. Ipak, nekako se, uvek, upravo to dešavalo. Uvek. Ma koliko imala uvida u to da, njen dobijeni kilogram, nije mogao da se poredi sa neprijatnim stvarima koje su se dešavale ljudima, za nju je gojenje predstavljalo neprijatnost kosmičkih razmera.
Niko nije mogao da je ubedi u suprotno. Niko to nije ni pokušavao. Iz nekih bizarnih i teško prihvatljivih razloga, svima je odgovaralo da ona bude debela, i da pati zbog toga što je debela.
Njeni roditelji i brat su nedostatak porodične funkcionalnosti pripisivali upravo tome, da je Smiljana bila problematična i da je, svojim distanciranjem od svih, izazvala kolektivno rasulo. Bilo im je lako da je optužuju, s obzirom na to da je njen problem bio vidljiv. Ostali su se vešto predstavljali kao bezgrešni, još više kao uspešni, i nekako su uspevali da, svojim očiglednim i svima vidljivim prednostima, prikriju nimalo bezazlene mane.
Smiljanina majka, Branislava Vidan, hladnokrvna i preambiciozna advokatica, je vešto prikrivala svoje nimalo časne klijente, baš koliko i nepristojno mlade ljubavnike. Otac, poznati političar je, načinivši se gluvim za glasove savesti, uspevao da živi sa sablasnom mirnoćom. Brat, besposličar i latentni narkoman, je prezirao svakoga, ko je vredno radio, pa i svoju rođenu sestru. Uporno je pokušavao da je ospori jer je, na nesvesnom nivou, smatrao da ga je ona ugrožavala. Da je, svojim načinom života, ukazivala na to kako je i on sam mogao da postupa. Bežeći od svakog vida odgovornosti, na svesnom nivou joj se rugao zato što je, u svom motelu za pse, čistila njihove fiziološke ostatke i po potrebi im brisala zadnjice.
A Smiljana je te pse, koje je čuvala, smatrala za one koje su uspešno lečili njenu emotivnu neuhranjenost, koji su zatvarali njene emotivne pukotine.
I toga jutra je, nakon obavljene toalete, otišla u sobu u kojoj su noć proveli psi malih i srednjih rasa. Odmah pošto se pojavila na vratima, iz svojih udobnih krevetića su ka njoj potrčali maltezeri Fani i Noni, jazavičar Žile, patuljasti šnaucer Martin i njen ljubimac, škotski terijer Badi. Ona nije oklevala da ih mazi, uzima u naručje, dozvoljava da je liznu po licu.
Radost i ljubav su prštali na sve strane. A Smiljana je sebi branila da bude srećna. Pitala se da li je to, na kraju, i zaslužila, s obzirom na to da se konstantno gojila, da je njeno kompulzivno prejedanje izmicalo svakoj kontroli.
U pojedinim trenucima je Smiljani polazilo za rukom da uvidi kako su loši i zli ljudi, njoj nedovoljno poznatim veštinama, uspevali da zanemare svoje mane i budu zadovoljni sobom, dok je ona, isključivo zbog suvišnih kilograma, osporavala sebi pravo da bude srećna. Po hrišćanskim merilima, ne samo da je imala pravo, već i obavezu da poštuje dati joj život, da prihvata slabost kao iskušenje, a ne kao kaznu i osudu na nesreću.
Sve je ona to znala. O svemu je razmišljala neprekidno. Kao što je, neprekidno, pokušavala da podseti sebe na to da je, uprkos gojaznosti, ustala zdrava, da je radila posao koji je volela, da je dan bio sunčan, i da je imala bezbroj razloga, kao i svi drugi ljudi, da bivstvuje u stanju radosti.
Samo ako bi to sebi dozvolila, ako se ne bi, uvek iznova, kažnjavala zbog nepostojeće krivice, nepostojećeg greha.
Svojim radosnim lavežom, mali psi su probudili velike pse koji su spavali napolju, u komfornim i ograđenim boksevima. Labradorka Bela, njena verna prijateljica terijerka Lea, vučjaci Uta i Roko su takođe, kao i mali psi, čekali na svoje porcije ljubavi, na to da budu maženi.
Srećom, svi su se odlično slagali, pa je mogla da ih pusti da zajedno, pre jutarnjeg obroka, trče po bašti. Jedino je crnodlakog vučjaka Roka morala da izvede u dugu šetnju, jer je njegov vlasnik insistirao na tome.
Vreme je bilo prohladno, ali suvo, idealno za trčanje po tek pokošenoj travi. Smiljana je pustila pse u ograđeni deo dvorišta, a onda je sela, kako bi ih posmatrala. Realni prizori razigranih pasa, svih veličina i boja, su se smenjivali sa slikama brojeva na digitalnoj vagi, koji su joj neprekidno igrali pred očima. Te slike su mutile sve drugo i sprečavale je da uživa u prizorima koji su ljubiteljki životinja, kakva je ona bila, predstavljale praznik za oči.
Slike su se smenjivale u talasima. U jednom trenutku se smejala Noniju koji je trčao za loptom i besomučno lajao na nju, u drugom bi odmahivala glavom, kako bi se otresla hologramski živih brojeva. Raznežila bi je Lea, koja ju je uvek gledala gotovo zaljubljeno, a onda bi uzdisala, žaleći što u toj divnoj sceni nije mogla da uživa svim srcem.
Zato što je sebi to branila. Na ime kazne zbog toga što se ugojila.
Ponovo.
Ljudi su varali, krali, ubijali, lišeni kajanja, dok je Smiljana sebe smatrala gorom od svih njih, slabijom i beznadežnijom. A imala je tu, pod nosem, dokaz o tome da je vredela. Iako mlada, vodila je sopstveni, odlično razrađeni biznis. Njen hotel za pse, smešten na obroncima košutnjačke šume, je postajao sve poznatiji i sticao je sve veći broj vernih gostiju. Vlasnici pasa su rado ostavljali svoje ljubimce kod Smiljane, znajući da će ih ona čuvati, uredno hraniti, voditi računa o tome da ostanu zdravi i da će ih, iznad svega, voleti i igrati se sa njima.
Smiljana je neizmerno volela svoj posao i imala više nego pristojne prihode. Bila je vredna i neprekidno se obrazovala, u pravcu koji joj je garantovao profesionalni napredak. I nije se libila da skuplja fiziološke ostatke za psima, niti da ih češlja i kupa, skuplja dlake, pere šapice i ponekad zaista, kako je govorio njen brat, briše im zadnjice. Radila je sve sa ljubavlju i visokim stepenom odgovornosti.
Svojom najvećom nagradom je smatrala to što su je svi psi voleli, što su se u njenoj kući osećali kao u svojoj. Novac joj je značio samo kao izraz samostalnosti. Trošila ga je isključivo na osnovne potrebe. Nije kupovala skupu odeću niti obuću, retko je odlazila kod frizera, kao što se retko i šminkala ili tretirala kozmetičkim preparatima. Njen jedini luksuz je predstavljala skupocena posteljina od egipatskog pamuka kojim je presvlačila krevet u kome je spavala, krevet u kome psima nije bio dozvoljen pristup.
Mogla je da se mazi sa glatkim čaršavima, odmara glavu na mekim jastucima, greje se ispod toplih jorgana, mogla je da sanjari, da mašta, da sniva devojačke snove. Da započne dan sa punom svešću o njegovoj neponovljivoj dragocenosti.
Umesto toga, Smiljana je, uglavnom, mučila sebe neprekidnim preispitivanjem, kako uoči padanja u san, tako i neposredno po buđenju.
Na kraju dana bi se kajala zbog svega što je pojela.
Na početku bi se unapred kajala zbog svega što će, tek, pojesti.
I tada je, dok je delila psima njihove jutarnje obroke, razmišljala o onome što bi i sama mogla da doručkuje. Njena ideja o tome kako bi trebalo da pojede nešto zdravo i nisko kalorično je vodila rovovsku borbu sa željom da ispuni želudac onim što je bilo masno i slasno.
Ta kolebanja su uvek vodila ka istom ishodu: prejedanju. Ono je bilo začinjeno dobro poznatim i očekivano gorkim osećanjem krivice. Kako bi ga prigušila, ponovo bi se prejedala. Tako se vrtela u začaranom krugu, vrišteći iznutra, i moleći se da je nebesa čuju, da je bilo ko čuje, i pomogne joj.
Nakon što je, u stanju haotičnosti, pojela obilan doručak, time se zablokirala i dovela sebe u stanje u kome joj misli nisu bile rigorozne i oštre, Smiljana je počela da se priprema za odlazak u šetnju sa Rokom. Obukla je donji deo trenerke i široku, tanku jaknu. Bila je uredna, ipak, i po odabiru odeće se videlo da je zanemarivala sebe, da nije hajala za tim kako je izgledala.
Niko nije slutio da bi Smiljana, najviše od svega, volela da obuče nešto u čemu bi bila nevidljiva. To je zato što su je tuđi uvredljivi pogledi boleli, što su joj stvarali ožiljke po koži. Na grube komentare i neumesne uvrede se nikada nije navikla. I iako je znala da su poticali od primitivnih i nepristojnih ljudi, to joj nije donosilo baš nikakvu utehu.
Trebalo joj je dosta vremena da bi uvidela kako su je najviše vređali oni koji su i sami bili slabi, kojima je bilo potrebno da se osete boljima od nje. Mogla je, potom, da ih žali, bar koliko i sebe, zbog tog jada koga su lečili na pogrešan način, ipak, ona je pred njima obarala glavu i dozvoljavala im da je unize, da je ponište.
Svakodnevno…
Godinama…
Umesto da digne glavu i oseti se ravnopravnom sa drugima. Što je takođe
predstavljalo umeće kojim je raspolagala, a koga je sebi branila da primeni.
*
Od ranog puberteta posvećen obožavanju pripadnika istog pola, Boban je sa posebnim uživanjem posmatrao Gordana Soldatovića koji mu je prilazio laganim koracima. Činilo se kao da nije hodao, već da je klizio po ledu, gipko i neusiljeno. Izgledao je, kao i uvek, bezobrazno, nametljivo privlačno.
Kao da mu nije bilo dovoljno to što se odlikovao idealnom visinom, skladnom telesnom građom i markantnom lepotom, Gordan se neposustajućom upornošću doterivao kao da je živeo na sceni, pred očima široke javnosti.
Čak je i u to rano poslepodne došao da popije kafu u košutnjačkom kafiću „Mohito” odeven u besprekorno skrojenom odelu. Oko kragne biserno bele košulje je vezao kravatu, čiji je dizajn otkrivao da je bila unikatna i nesumnjivo skupo plaćena.
Nosio je moderne kožne cipele na šniranje, markirani ručni sat i diskretnu dugmad matiranog sjaja na manžetnama. Mogao je, bez ikakvih problema, da se, tako vešto stilizovan, pojavi na najblještavijem crvenom tepihu, rame uz rame sa izvikanim holivudskim lepotanima.
I bio bi više primećen od njih, kako od strane dama, tako i od muškaraca koji su, poput Bobana, umeli da prepoznaju prvorazredne mužjake.
Gordan je lepo izgledao, bio je obrazovan, mogao je da se pohvali reputacijom neumornog plejboja, ipak, ono što ga je, u najvećoj meri, izdvajalo od drugih, ticalo se njegove granitne samouverenosti. Predstavljao je oličenje neuzdrmane sigurnosti u sebe i gotovo nepristojne samodopadljivosti. Nikada nije sumnjao u svoje mišljenje ili donete odluke, uvek je gledao napred, ne gubeći vreme na osvrtanje i preispitivanje. Njegovo samopouzdanje je imalo efekat erotičnosti, zahvaljujući kom je osvajao koga bi poželeo.
U Gordanovom krevetu su se smenjivale mnoge žene, ali je njegovo srce bilo prazno. Namerno ga je učinio nedostupnim kako ga ne bi ometalo u realizaciji visoko postavljenih ciljeva. Sebe nije smatrao za romantika, već za surovo racionalnog muškarca, koga ništa manje od dosezanja samog vrha nije moglo da zadovolji.
Bilo je pitanje dana kada će se sve njegove želje, koje su se ticale sticanja priželjkivanjih zvanja, ostvariti. Trebalo je da mu se otvore još samo jedna vrata. Ona, na koja je uporno kucao mesecima, i koja je postao prinuđen da otvori đonom.
Obično je sam rešavao svoje probleme, koristeći sve dozvoljene i nedozvoljene metode, ipak, za svoj poslednji poduhvat, nije imao drugo rešenje sem da se obrati Bobanu. Taj momak je mogao da dođe do informacija kako sa vrha, tako i iz podzemlja, imao je poznanike u svim strukturama, u svim sferama.
A posebno u političkim, u koje je Gordan želeo da se uključi.
Neki loši potezi iz prošlosti su ga stavili na crnu listu i trebala mu je dobra preporuka da bi se priključio onima koji su grabili napred. Mrzeo je poziciju marginalca i želeo je da postane jedan od kreatora stvarnosti, da određuje i naređuje, umesto da sluša i da sledi.
Boban nije odoleo da sočno cokne kada je Gordan seo do njega. Uzdahnuo je, misleći kako bi sa partnerom, njegovog profila, učinio zavidnim sve one koji su ga nekada odbili.
-Ponekad pomislim da nije fer kada neko tako dobro izgleda, kao ti, Gordane – rekao je Boban, ne uspevajući da maskira sjaj pohote, koji mu se pojavio u očima.
-Život nije fer – odvratio je Gordan, iako uopšte nije razmišljao na takav način.
On je voleo život, posebno svoj, i nimalo ga se nije ticalo to što drugi nisu uspevali da skupljaju njegove darove. Za njega je Boban bio gubitnik koga je sažaljevao, ali koga je uvek, iz koristoljubivih pobuda, držao u stanju blage zagrejanosti za sebe. U sebi se rugao njegovom homoseksualnom opredeljenju, dok mu je glasno pružao podršku. Pretvaranje mu je oduvek lako polazilo za rukom, i donosilo značajne poene.
Boban je bio previše inteligentan, da bi naseo da ono što mu je Gordan govorio, ali je, istovremeno, bio i previše slab da bi mu se suprotstavio i naveo ga da bude iskren. Imponovalo mu je samo njegovo društvo, kao i uverenje da će, jednoga dana, imati korist od tog poznanstva.
-Zašto si me pozvao da dođem ovde? – interesovao se Gordan mrzovoljno, osvrćući se oko sebe.
Kafić, u kome su se nalazili, nije laskao njegovom životnom stilu. Pored toga što se nalazio izvan centralne gradske zone, odlikovao se skromnim enterijerom i niskim higijenskim standardima.
-Rekao si da tražiš način da dopreš do ministra Vidana, kako bi postao njegov savetnik za medije, zar ne? – podsetio ga je Boban, nakon što je naručio kapućino za sebe i mineralnu vodu za Gordana.
-Tačno – potvrdio je Gordan rezignirano, nevoljno priznajući neuspeh. – Već sam pokušao da šarmiram njegovu sekretaricu i navedem je da mu pokaže moju biografiju. Ostala je iznenađujuće imuna na sve što sam činio. Ili je srećno udata, ili je u ljubavnoj vezi sa svojim šefom. Odbijala je i da prosleđuje moje telefonske pozive. Potom sam izveo na skupu večeru jednog od Vidanovih saradnika, ali se isti napio i završio na ispiranju želuca, tako da više ne smem da mu se pojavim pred očima. Ne znam šta mi, još, preostaje da učinim.
-Da šarmiraš Vidanovu ćerku! – Boban je trujumfalno predložio, pokazujući, pokretom glave, na Smiljanu koja je, upravo tada, kročila na obližnju livadu, vodeći Roka na povocu.
*
-Mora da se šališ… – prokomentarisao je Gordan, uz podrugljivi osmeh.
-Ne šalim se. Mada razumem tvoju reakciju. Smiljana Vidan zaista izgleda groteskno.
-I dalje ne razumem… – Gordan je namršteno gledao u Bobana. – Šta mi, u stvari, predlažeš?
-Da preko Smiljane dođeš do njenog oca. Čoveka koji vodi ministarstvo za koje si zainteresovan. Veoma lako bi mogao da dobiješ direktnu i neospornu preporuku.
-Lako?! – uzviknuo je Gordan, na čijim se usnama pojavio izraz prezrivosti. – Zar misliš da je lako prisiliti se na bilo kakav odnos, a posebno na ljubavni, sa devojkom koja ovako izgleda?!
-Znam da nije – složio se Boban, koji je opsesivno vodio računa o tome da ne dobije ni gram suvišnog sala, da uvek izgleda najbolje što može. – Kao ni ti, ni ja ne volim i ne poštujem debele ljude. Smatram da je nedopustivo da neko, u tolikoj meri, zapusti sebe. Ipak, u tome, što je Smiljana Vidan debela, se krije tvoja prednost. Nećeš morati previše da se trudiš da je zavedeš. Kladim se da će se odmah zaljubiti u tebe! Možda nećeš ni morati da, hm, imaš ništa sa njom.
-Ti si lud! – Gordan je to poručio Bobanu, nakon što je otpio gutljaj mineralne vode, koju je konobar spustio pred njega. – A ako pristanem na to da sprovedem tvoju ideju, to bi značilo da sam i ja lud!
-Bio bi samo privremeno lud. Tek dok se dokopaš pozicije, ka kojoj stremiš. I ne pravi se da nisi radio ni luđe stvari, da bi ostvario ono što si zamislio!
Gordan je uputio Bobanu upozoravajući pogled. – Hej! Ja nisam muška kurva!
-Neka kurva jesi – Boban mu je hrabro odvratio. – Cilj ti je da se baviš politikom, zar ne? Koliko je meni poznato, u toj sferi se malo ko osvrće na moral. Uostalom, ljudi se svuda prostituišu, figurativno ili realno.
-Lepu si mi priču servirao – promrsio je Gordan, nakon kraćeg ćutanja. – Vidim da sam uzaludno dolazio u ovaj bircuz.
Trenutak kasnije, do ušiju mu je dopro Smiljanin razdragani smeh. To ga je primoralo da iznova pogleda u nju.
Nimalo svesna toga da ju je neko posmatrao, skriven u senci tende obližnjeg kafića, Smiljana se igrala sa Rokom, koji bi se povremeno zaleteo i skočio na nju. Bacala mu je granu ka kojoj je on trčao u punoj brzini, uz gromki, radosni lavež. Potom bi je, sav ponosan, vratio Smiljani, iščekujući da je ona ponovo baci i navede ga da je traži.
Ona bi ga hvalila i mazila, uživajući u njihovoj igri, u tome što je livada bila pusta, što je mogla da se opusti. Bila je uverena da je niko nije posmatrao, u protivnom bi oklevala da se saginje ili da potrči, već bi kruto hodala, pazeći da ne privuče ničiju pažnju.
Gordan je uzdahnuo i zatvorio oči. Kada ih je ponovo otvorio, pokušao je da razmišlja o Smiljani nezavisno od toga kako je izgledala.
Delovala je simpatično. Pomalo detinjasto. Videlo se da je volela svog psa i da je umela sa njim. Kada bi se osmehnula, lice bi joj postajalo ozareno.
Nimalo nije podsećala na ćerku političara na visokom položaju. On je, te ćerke, zamišljao kao besprekorno vitke, doterane, kao one koje nikada ne bi obukle jeftine trenerke i patike, i izašle na livadu da se igraju sa psom. Možda bi šetale neke pudle, sveže okupane i odevene u haljinice, ali ne i psa koji je balavio i koji je zahtevao čvrstu ruku.
Primetio je da nije bila ružna, naprotiv. Imala je nežno lice, ukrašeno punim, ružičasnim usnama. Njena smeđa, poluduga kosa je vapila za makazama iskusnog frizera, ipak, bila je lepršava i čista.
Samo na tren, kraći od treptaja oka, Gordan se prisetio kako odavno nije prošao prstima kroz potpuno prirodnu žensku kosu, lišenu brojnih kozmetičkih preparata. Žene, sa kojima je imao intimne odnose, su bile sve, samo ne prirodne. Imale su grudi uvećane silikonskim implantima, usne pune hijaluronske kiseline, veštački iscrtane obrve i nadograđene nokte.
On je birao takve, uveren u to da su predstavljale ideal lepote.
-Ako se oklizne i padne, ovaj kraj bi mogao da zatrese lagani zemljotres! – kao iz daljine, do Gordanovih ušiju je dopro Bobanov zlobni komentar.
Zasmetao mu je, i to ga je iznenadilo.
-Pretpostavljam da imaš ideju o tome kako da priđem Smiljani Vidan? – Gordan je to upitao, i pre nego što je shvatio u kom pravcu su, njegove misli, počele da se kreću. – Bilo bi previše providno da joj, tek tako, priđem na ulici.
-Slažem se. Kupi psa! Ili udomi nekog, još bolje! Onda ga odvedi u hotel, koji je u njenom vlasništvu, pod izgovorom da ideš na službeni put i da ti je potreban smeštaj za psa.
-Smiljana Vidan ima hotel za pse?
-Da. Čuo sam da ga je potpuno sama opremila i da ga potpuno sama vodi.
Bio je to još jedan podatak, koji je naveo Gordana da se zamisli.
-Nikada ne bih, od ćerke jednog ministra, očekivao da vodi hotel za pse – priznao je Bobanu, iako se nije nadao dobijanju preterano konstruktivnog odgovora.
Poput njega samog, i Boban je bio snob, i rukovodio se merilima koja su podrazumevala rigorozne kriterijume. Sebi je dozvoljavao da se ponaša maksimalno liberalno, dok je drugima uskraćivao pravo na to da se razlikuju.
Gordan je bio zahvalan na tome što je, još uvek, uspevao da uočava kontradiktornosti u svojim, i tuđim stavovima. Eto, upravo tada je postao svestan toga da se homoseksualac rugao gojaznoj osobi. Sa punim pravom. Na nekoj njegovoj listi vrednosti, on je vredeo više i mogao je da ismejava druge, manje vredne. Debele ljude, neuredne ljude, provincijalce, demodirane, siromašne.
I sve muškarce koji su imali tašte.
-Šta joj je, drugo, preostalo? – Boban je upitno slegao ramenima. – Pretpostavljam da bi je otac postavio na neku poziciju, da nije tako debela. Njoj nije mesto na javnim skupovima, u medijima, ili svečanim prilikama.
-Slažem se – rekao je Gordan, koji je i sam verovao da bi, sve frontalne pozicije, trebalo da zauzimaju lepi ljudi. – Međutim, mogla je da vodi hotel za ljude, a ne za pse. Pretpostavljam da je dovoljno kvalifikovana za to.
-Jeste, kvalifikovana je. Dotična je diplomirani sociolog. Ipak, očigledno je glupa, s obzirom na to da je debela.
Gordan je morao da se nasmeje. – Po tebi su debljina i inteligencija u direktnoj vezi?
-Nego šta! – Boban je vatreno branio svoj stav. – Ko bi, sa makar malo pameti, dozvolio sebi da izgleda onako?!
-Možda se neko pita ko bi, sa makar malo pameti, dozvolio sebi da bude homoseksualac? – Gordan je ponovo dobio poriv da se suprotstavi Bobanu.
-Neka sam i homoseksualac, bar nisam debeo! – odvratio je Boban zgroženo. – Naklonost ka istom polu je daleko prihvatljivija, od tela okovanog salom!
-Po tvom mišljenju – nadovezao se Gordan.
-Po opštem mišljenju! – ispravio ga je Boban.
-Neka bude tako – Gordan je umorno uzdahnuo, a potom se, skupljenih očiju, zagledao u Bobana. – Imaš li ti, bar malo u vidu, okolnost da bi Smiljana Vidan, nakon moje zavodničke intervencije, mogla da ostane povređena?
-Ne, nemam! Od slomljenog srca niko nije umro. Na kraju, trebalo bi da se zadovolji time što će, bar na neko vreme, verovati da je osvojila momka kakav si ti! Umesto dežmekastog veterinara, sa kojim se zabavljala, imaće za momka prvoklasnog plejboja, kakav si ti!
-Tek sada mi govoriš da Smiljana Vidan ima momka! – uzviknuo je Gordan iznervirano. – To komplikuje čitavu stvar!
-Smiri se… Imala ga je, do nedavno. Raskinuli su.
-Kako ti to znaš?
-Mnogi ljudi ostavljaju na čuvanje svoje pse u Smiljaninom hotelu. Ja poznajem neke od njih.
Jednoga dana neću morati da se zadužujem kod raznih nitkova, kako bi došao do potrebnih informacija, obećao je Gordan sebi, ispunjen nervozom. A taj dan će svanuti brzo, ako se domognem pozicije ka kojoj stremim.
-Razmisliću o tvom predlogu, Bobane – presudio je, sluteći da je postao ispunjen prepoznatljivim nestrpljenjem. – I hvala ti, u svakom slučaju, na upućenoj i dobro razrađenoj ideji.
-Biće vremena za zahvaljivanje – odvratio je Boban, stavljajući Gordanu do znanja da mu je dugovao uslugu. – A i razloga, siguran sam u to! Čekaju te mnogi uspesi, prijatelju! Eto, konačno ćeš moći da asfaltiraš onaj makadamski blatnjavi put, koji vodi do kuće tvojih roditelja u Grockoj! I to besplatno! Samo ćeš da pošalješ ekipu na naznačenu adresu! Kao gospodin čovek!
Gordan je u sebi sočno opsovao Bobana koji, uprkos tome što je najviše od svega želeo da ga postavi četvoronoške, nije propuštao zgodnu priliku da ga podseti na to da je dospeo na Vračar, gde je trenutno živeo, iz Grocke, iz kuće do koje je vodio blatnjavi makadam. Po stoti put se pokajao zbog toga što je, silom prilika, jednom odveo Bobana u posetu svojim roditeljima, njega, Dorćolca, osvedočenog i neskrivenog snoba. I po stoti put je obećao sebi da će učiniti sve kako bi zapušio usta svima koji ga nisu smatrali za sebi ravnog, zato što je proveo mladost u Grockoj, u kući okruženoj blatom.
Gordan je morao da se izdigne iznad blata, i iznad svega što ga je vuklo naniže, kako bi glasno mogao da tera ljude do đavola, ili gde mu se prohte.
Boban je pružio Gordanu Smiljaninu posetnicu, na kojoj su bili navedeni svi kontakt telefoni, kao i adresa njenog hotela za pse.
-Javi mi šta si odlučio! – rekao je, i potom napustio kafić.
Gordan je platio račun i još neko vreme posmatrao Smiljanu. Ideja o tome da je zavede mu je bila mrska, ipak, prisetio se da je, mnogo puta u životu, činio stvari koje mu nisu prijale, a koje su mu, naknadno, donele veliku korist.
Umeo je da podmetne leđa, kada je to bilo potrebno, da se klacka na ivici zakona, da se ne obazire na one koje bi, na putu do cilja, zgazio ili oštetio. Njegov pobednički mentalitet ga je navodio da preskače barikade koristeći sva raspoloživa oružja.
U slučaju Smiljane Vidan, kao oružje je trebalo da koristi jedino svoj šarm.
A to je predstavljalo municiju kojom je raspolagao u izobilju.
Nastaviće se …