Suvišni kilogrami mogu ljudima da izmene živote iz korena, da one, koji su bili vitalni i aktivni, navedu da se zatvore u četiri zida, da se ulenje, da im svaki pokret predstavlja napor. Čovek se tada oseća nemoćno, sputano, beznadežno. Rutinu prejedanja, kombinovanu sa nedostatkom fizičkih aktivnosti, je veoma teško prekinuti. Ipak, to je uspelo Ani Tomić (1991.god.) iz Ivanjice. Ona je neko ko se veći deo života bavio sportom, i to akrobatskom gimnastikom, karateom, džudom, pilatesom, fitnestom, a okušala se i u orijentalnom (trbušnom) plesu. Ana je upoznala i fazu kada se, zbog gojenja, osećala zarobljenom u svakom smislu. Sve je to prevazišla uz pomoć samokontrole, hrono ishrane i vere u sebe. Ana je diplomirani ekonomista, statističar,  u stalnom procesu doškolovavanja. Kreativna je i umetnička duša koja voli da se izražava više kroz umetnost nego kroz statističke brojke.

Kako je došlo do toga da dobijete suvišne kilograme?

Problemi sa viškom kilograma počeli su neposredno nakon završetka gimnastičke karijere. Oduvek sam volela i uživala u hrani, s tim što su treninzi do tad bili vrlo iscrpljujući i fizički intenzivni, držao se balans, bila sam, do otprilike 16. godine, jako skladno i mršavo stvorenje. U tom periodu, krenula sam da se bavim i džudo-om i počele su povrede u predelu kolena. Povrede su se dešavale često, a periodi oporavka- dugotrajni. Posle najveće povrede, čak i oko godinu dana. Povrede su nastajale zbog genetske mane, pa i nije bilo toliko teško povrediti se. Čak, zbog učestalih povreda, postojala je mogućnost da budu operisana oba kolena i da to znači prestanak bavljenja sportom, osim rekreativno i lagano celog života. Ta promena, iz aktivnog u pasivno, mirno vladanje, uz nepromenjene navike što se ishrane tiče, dovelo je do toga da telo počinje da se deformiše, kilograma je sve više i mršavo dete postaje deblje, dobija salo na stomaku, nogama, gde ga ranije nikad nije bilo. Sve u svemu, uvek sam se trudila da treniram, uživam u treninzima, ali me proces držanja bilo kakve dijete nije držao dugoročno. Smršam, sredim se, nastavim po starom, vratim kilograme, začarani krug. U šali volim da kažem da sam celog života „žrtva različitih dijeta“. Osim ljubavi prema hrani, dobrim obrocima, postojala je još jedna stavka: povezivanje emocija sa hranom. Kad mi je bilo dosadno – jela sam, kad sam srećna – jela sam, kada sam tužna, nervozna – jela sam. Svaki događaj u životu, lep ili manje lep, bio je okidač da se proslavi, preboli uz hranu. I to onu najgoru, nezdravu u sramno velikim količinama. Zato sam sa 171cm visine, dovela sebe pre 4 godine do kilaže od 82kg (najveća kilaža) i do pre početka Hrono ishrane (pre 2 meseca) do 72,4kg. Izbor namirnica bio je: gazirana pića (prvenstveno coca-cola), slatkiši (sve vrste čokoladnog), peciva (pekare i domaće pravljena testa), ali i kvalitetni obroci zamaskirani sa pola belog hleba. U momentima sitosti, umela sam da otvorim frižider i napravim još jedan sendvič. Uveče uz film coca-cola, čips (naravno porodično pakovanje), a kao da je malo, uz to još i neka čokolada. Da ne preteram, ovakvi rituali su se ponavljali na otprilike svaka 2 dana. Krivice nije bilo, jer se dijeta uvek mogla odložiti za neki sledeći dan, uživanje u hrani je bilo presudno i najbitnije. Količine unete hrane, mene, kao devojke koja se ne bavi fizičkim radom, mogla bi se izjednačiti sa građevinskim radnikom, onima koji rade najteže fizičke poslove. Sva sreća da se metabolizam nije promenio, inače bi moja kilaža mogla biti znatno veća povezujući to koliko sam puno jela, koliko sam se manje kretala i ležala i koliko je to sve dugo trajalo.

Šta ste govorili sebi kada ste imali maksimalnu telesnu težinu?

Pošto je osećaj krivice zbog velikih količina hrane izostao, maksimalnu telesnu težinu, ili crvene signale za telesnu težinu su davala jedino kolena i odraz u ogledalu. Naime, kad bih postala preteška, osećala sam bol u kolenima, kao da sama sebe ne mogu da izdržim, da iznesem. Nisam mogla da izdržim od bolova ni 1km hoda, osećala sam se kao da ću da se prekinem u kolenima i raspadnem. Raznom garderobom se svi nedostaci mogu prikriti, ali ogledalo, onako, u vešu ne može da slaže. Naslage na stomaku, struku, kukovima, butinama davali su signale da je promena neophodna. Uz to, nisam bila zadovoljna da npr. obučem šorts, a da naslage samo sevaju. Fokusirala sam se na prikrivanje stvarnog izgleda, zarobljavanje u garderobu, čak i u letnjem periodu, periodu visokih temperatura. Zarobljavajući telo, mislim da sam zarobljavala i psihu, obmanjivala sebe, trpela visoke temperature, a u suštini prikrivala samu sebe. I to ne zbog toga šta će drugi reći, već zbog sopstvenog nezadovoljstva. Naravno, mogli su da me dotaknu komentari o mom izgledu, različite šale na račun stomaka, čak bih i donela odluku iz inata svim tim ljudima, ali od toga nije bilo ništa dok nisam počela da osećam bol.

Da li je, nezadovoljstvo fizičkim izgledom, uticalo na druge aspekte vašeg života?

Naravno da jeste. Kao što sam prethodno pomenula, zarobila sam sebe u garderobu kako fizički, tako i psihički. Sve više sam se krila, u oba konteksta. Zatvarala se. Odlaske na bazene, plaže-izbegavanje, odlaske na proslave – nisam izbegavala, ali su bile veliko mučenje. Oko nas (ne)savršenih uvek je dosta devojaka, momaka koji izgledaju bolje, koji bar naizgled vode računa o sebi, treniraju, ili imaju genetski dar, brz metabolizam pa izgledaju bolje. Ne mogu se pohvaliti u tom periodu samopouzdanjem. U običnim, jeftinim kombinacijama garderobe, devojke su izgledale bolje, to je činjenica. Nisam neko ko je opterećen cenom garderobe, ali primetim da koliko god to što nosim vredi, ne menja da sam se zapustila, ne menja činjenicu da mi fali samopouzdanje, prosto ne umem to da izneseš. Tera me na kompleks. Čim sam opterećena javnim nastupima, čim se skrivam i bežim, nisam zadovoljna u svoja 4 zida sa tom hranom koja me toliko čini srećnom. A ja, kao ja, nisam srećna. Htela bih nešto instant, da se probudim ujutru i da tih 10- 15kg nema, pa bih onda znala kako bih. Lenja za kretanje, lenja za rad na sebi, postala sam lenja i za sve druge. Prođe više dana tako što ih prespavam, zagledam se u računar i neke filmove i vreme prolazi. Knjige odbijam, ispite odbijam. Noćima ne spavam zbog pretrpanog želudca, stalno sam umorna, nenaspavana, zlovoljna, osetljiva.

Zbog čega ste se odlučili baš za hrono ishranu?

Pristupila sam Facebook grupi, pratila rezultate članica, recepte, podršku koju daju jedna drugoj, ali i kritike. Za Hrono ishranu sam se odlučila zbog toga što je bilo neophodno da se uobročim (da prestanem da grickam konstantno, nego da se moja ishrana svede na 3 normalna obroka tokom dana). Ne volim da se izgladnjujem, niti me takav način ishrane može zadržati dugo, niti može da postane moj način života kao što će, nadam se, postati hrono ishrana. Obroci su obilni, raznovrsni, zdravi, priprema nije komplikovana, ne broje se kalorije. Veliku pažnju sam posvetila iščitavanju tekstova u vezi hrono ishrane i medicinske strane svakog pravila u njoj. Znala sam da sa dotadašnjim navikama neću ništa postići. Da belo brašno, šećer, gazirana pića, grickalice što pre treba izbaciti iz upotrebe. Ne samo zbog nagomilanih naslaga i kilograma, već i zbog celokupnog zdravlja. Doručak je najvažniji obrok, obrok koji treba da sadrži sve hranljive materije. U dotadašnjim dijetama, načinima ishrane, doručak je mogao i da se preskoči, da se popije neki šejk, kuvano jaje – posle takvog doručka bila bih gladna posle pola sata, do sat i onda bi kretala nervoza – a medicinski, organizam bi doživljavao šok, rezultat ne bi bio smanjivanje masnih naslaga, već mišićne mase.

Kako je tekao proces mršavljenja?

Dok sama nisam prelomila u glavi da želim tako da se hranim, da želim da krenem u tu pustolovinu 100% nisam mogla da krenem. Bar ne uspešno. Dešavalo se da krenem na dan, dva, kao eksperiment, pa sam se potom vraćala starim navikama. Tog 7.6.2019.godine sam zaista odlučila da ću početi, da ću izdržati bar jedan krug restrikcije, videti rezultat, transformaciju, pa ću u skladu s tim i da nastavim ili da nešto ponovo promenim. Pod transformacijom podrazumevam ne samo gubljenje kilograma i centimetara, već i unutrašnji osećaj: da li se osećam bolje, energičnije, da li imam tegobe nakon obroka i celog dana. Počela sam sa 72,4kg. Izmerila sam obime tela koje sam smatrala značajnim za praćenje. U kilogramima, nedelje restrikcije su izgledale ovako:

1.nedelja: -0.8kg
2.nedelja: -2.3kg
3.nedelja: -1.6kg
4.nedelja: -1.1kg
5.nedelja: -1.3kg
6.nedelja: -0.9kg
7.nedelja: -1.2kg
8.nedelja: -1.3kg
Što znači, za dva kruga restrikcije (56 dana), izgubila sam 9.5kg
U izgubljenim obimima, od 7.6.2019. do 02.08.2019.rezultati su:

Obim vrata: -4cm

Obim ruke: -3cm

Obim grudi: -3cm

Obim struka: -7.5cm

Obim stomaka: -14cm

Obim kukova: -10cm

Ovim pozadine: -9cm

Obim butine: -9cm

U periodu dva kruga restrikcije, iskušenja skoro da nije ni bilo, radila sam na jakoj volji i želji, a svako merenje mi je dalo podsticaj da što jače krenem napred. Pomislila bih na neku čokoladicu, ali bih se za par minuta „dogovorila“ sa sobom da to nije potrebno, podsetila bih se zašto sam počela i koji je moj cilj, pa nastavila dalje. U toku ova dva kruga, dva puta sam pojela sladoled. I to čisto da počastim sebe, za ostvaren rezultat nakon krugova restrikcije od po 28 dana. Slobodno mogu da kažem da i dalje nemam potrebu za slatkišima, testima, gaziranim pićima, stvarno nemam, a i ubedila sam sebe da verujem u to. Od početka, niko nije mogao da mi poljulja volju. Ukućani, prijatelji su slobodno mogli da jedu brzu hranu, torte i sve drugo, a da meni ni jednog trenutka ne bude teško, niti da mi se poljulja volja.

Kako se sada osećate?

Najpre, osećam se ponosno. Uspela sam da izađem iz začaranog kruga: hrana i ja. Ne vezujem više hranu za osećanja, osećanja se mogu ispoljiti na mnogo lepše načine. Mogu da prošetam, mogu da trčim, plivam, igram, ili jednostavno sedim i bavim se svakodnevnim poslovima, radom. Osećam se odmornom, zdravom, lakšom, poletnijom, energičnijom i što je najbitnije – ne skrivam se od ljudi, ne skrivam se pod gomilom odeće, steznika i sl. Ne bole me zglobovi, nisam naduvena, želudac mi ne pati. Veliki benefit je to što nakon obroka mogu da krenem u bilo kakvu akciju, bez da se osećam teškom, bez da obrok moram da odmorim, bez mučnina, teskoba. Zadovoljstvo sobom utiče i na pozitivno raspoloženje, širenje motivacije i energije i na ljude oko sebe, podršku drugima. Svako od nas ima znatno većih problema od toga da li ima višak kilograma, ali se sa svakodnevnim situacijama, bar ja, lakše nosim. Trezvenije mislim, brže reagujem, ne odlažem obaveze, ne razvlačim se. Sve navedeno je rezultat kako hrono ishrane tako i psihičke borbe. Najteže je pobediti sebe, pobediti loše navike, loše ponašanje i prema sebi i prema drugima. U hrono ishrani sam pronašla način ishrane koji bih volela da zadržim na dug vremenski period. Namirnice mi odgovaraju, ishrana po satima mi prija. Nedostatak voća u restrikciji mi nije bio problem. Na sve se čovek može naviknuti. Sada, nakon dostignute željene težine, nastaviću sa starim navikama (navikama iz restrikcije) na koje ću dodavati nove vanrestrikcijske recepte. Nisam verovala da se tako ukusni obroci mogu spremiti, a da ipak budu prema pravilima. Voće ću unositi kad budem imala želju za istim, a kako sam se od nezdravih namirnica odvikla, pokušaću da ih što više potisnem i zaboravim. I dalje ću nastaviti da pratim kilograme i obime na 7-odnevnom nivou i pratim eventualne promene.

Šta biste poručili onima koji koriste hranu da bi amortizovali neka osećanja?

U zavisnosti od toga koliko dobro možete da iskontrolišete sebe, ići će vam lakše ili teže. Moja borba je trajala dugo i pre same hrono ishrane i u toku. Da ponovim, najteže je pobediti sebe, pobediti svoj um i unutrašnje prohteve, inate, ničim izazvane prohteve koji postaju navike. Nemojte svoja osećanja vezivati za hranu. Postaćete ili jeste rob hrane, rob nezdravih navika, rob bolova, nadutosti, lošeg sna. Postaćete nezadovoljni sobom (osim ukoliko svoju višak ne umete da iznesete). Pašće nivo samopouzdanja, pašće volja, pojaviće se kompleksi. Ako ste malo labilniji, komentari okoline će vas vući još niže. Nezdrava ishrana i stres, neredovan život vode u bolesti organa. A zdravlje je najskuplje i najbitnije od svega. Razmislite dva puta pre nego što u momentu tuge krenete ka frižideru. Da li ćete se možda bolje osećati ako tad prošetate, razbistrite mozak, razmislite o svom problemu? Da li ćete uspehe proslaviti odlaskom na bazene, spa centre, počastiti sebe novim komadom odeće, knjigom, negom lepote, ili ćete frizuru, nokte, čišćenje lica ili šta sve ne, pojesti? Moj izbor jeste da prošetam, častim sebe i drage ljude sitnicom koja će nas umno ili fizički prolepšati. Svima koji krenu u ovakav način ishrane želim istrajnost, veru u sebe, dobru samokontrolu i jasan cilj. Srećno!!!

HRABRA PUSTOLOVINA MRŠAVLJENJA – Intervju sa Anom Tomić

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: