Zovem se Kristina . Imam 26 godina i živim u Zagrebu. Po zanimanju sam osobni asistent za osobe s invaliditetom, rastrgana sam između dva posla s obzirom da sa plaćom jednog osobnog asistenta ne možeš normalno živjeti. Mi asistenti smo prijavljeni na samo pola radnog vremena, tako da bježim s posla na posao. Uz to volontiram, čim uhvatim slobodnog vremena. Teta pričalica sam u udruzi „Smiješak za sve“, bavimo se čitanjem priča na pedijatrijskim odjelima bolnica po gradu Zagrebu. No sve to me ne spriječava da se zdravo hranim, planiram obroke, te treniram, sve je stvar prioriteta. Zdravo življenje je moj prioritet, nisam udana, imam dečka, ali ne živim sa njim, brinem samo o sebi, trenutno si mogu to priuštiti, a kad dođu brak i djeca, ne znam da li ću i tada isto gledati na neke stvari ili ne. Zato sada dajem svoj maksimum u brizi za sebe i svoje tijelo.
GURAŠ DALJE JER MORAŠ, JER MOŽEŠ
Moja priča počinje praktički od rođenja. Oduvijek sam bila bucka, ne volim nikoga „kriviti“ za to, no mislim da je u tome ulogu imala i moja baka. Učila me je da jedem sve, da svu hranu volim, sa njom sam učila kuhati i peći kolače tako da sam od malih nogu nekako vezana uz hranu i kuhinju. Nisam imala problema kakvih inače znaju imati deblje cure, no da nisam bila na meti „zlostavljača“, jesam, no trudila sam se ne obazirati se na loše komentare, doduše, i dan danas sam takva. Tako me je mama naučila „kroz jedno uho unutra , kroz drugo van“. Ali kod osnovnoškolske djece to baš ne igra neku ulogu. Imala sam ravno 3 prijateljice, svaka od nas je bila posebna na svoj način. Bucka, cura bez prstiju i cura koja ne priča, fantastičan trio. Uz njih je bilo lakše, nisam bila jedina koja je „drugačija“. Ali, kad ostaneš sama u svoja četiri zida, sve emocije počinju izlaziti iz tebe, ti zidovi kao da te guše i pritišću, knedla stoji u grlu, a zatim lavina suza krene, izvire, nisi ni znala koliko ih ima. No u idućem trenu izlaziš iz sobe kao da ništa nije bilo i guraš dalje jer moraš, jer možeš.
SAMO SAM JELA I SPAVALA
Krajem srednje škole počela sam patiti od depresije. Ta depresija nikad nije dijagnosticirana, sve se temeljilo samo na pretpostavkama. To se stanje javljalo periodično, svakih par mjeseci i trajalo je ravno 7 dana. U tih 7 dana, mobitel nisam dirala, nikome se nisam javljala niti odgovarala na poruke, a ako bih imala priliku, izbivala bi iz škole. Htjela sam samo ležati i spavati, no tih 7 dana nisam ni mogla spavati, samo ležati i žmiriti. A kad bih morala izaći iz kuće, osjećala bih se mamurno, ili čak pijano. Sve mi je bilo mutno, nisam znala kuda idem, netko mi se obraća a ja uopće nisam svjesna što mi govori. S vremenom se to stanje počelo javljati sve češće i sve duže je trajalo. Samo sam jela i spavala, nisam znala zašto mi se to događa, a svaki put sam plakala jer sam se bojala „ovako će sad ostati, neću se oporaviti i završiti ću u ludnici“. Obavila sam razgovor sa psihologom, doktoricom opće prakse te su me slali na EEG glave. Svi su nalazi bili uredni, sa mnom je sve bilo u redu. No stanje se nije popravljalo. U međuvremenu mi je dijagnosticiran PCOS za koji sam dobila hormonske tablete.
BJEŽALA SAM OD TUĐIH POGLEDA
Niti u jednom trenutku se ne sjećam kako i zašto je moja kilaža otišla u krivom smjeru. Da li zbog te „depresije“, da li zbog hormonalne terapije. Ja sebe jednostavno nisam vidjela, uopće nisam primjećivala da se debljam. Dan danas, u mojoj glavi tog perioda jednostavno nema, kao da je izbrisan. Počela sam biti bezvoljna, život se u jednom trenu činio kao ravna linija po kojoj hodaš, bez podizanja pogleda. Čuvaš se tuđih pogleda i tuđih mišljenja. Na spomen vage, oblijeva te hladni znoj. Dok se svi nadmeću tko ima koliko kila i tko je koliko visok, samo se sakriješ u kut i nadaš se da će tebe zaobići to pitanje. Pomisliš si „koji je moj cilj u ovom životu?! Što ja uopće radim ovdje? Zašto postojim?“ .
KAD SE NEDOSTATAK PRETVORI U PREDNOST
U međuvremenu sam došla na 96 kilograma. Našla sam posao kao pomoćni radnik kod osoba sa mišićnom distrofijom, a pri isteku ugovora, nastavila sam da radim kao osobni asistent. Tu negdje je bio moj okidač. Kad vidiš kako te osobe svoj „nedostatak“ pretvaraju u prednost, kako se vesele svakom danu, kako svojim osmjehom uljepšaju nečiji dan, a ja, sa svojih 22 godine tražim svrhu života, i dani mi prolaze u traženju umjesto u življenju.
NAKON ODUSTAJANJA SAM DONJELA ODLUKU O NOVOM POČETKU
Moj prvi korak bila je UN dijeta. Inače sam protivnik dijeta, ali jednostavno nisam vidjela drugi izlaz, trebalo mi je nešto rigoroznije, sa točnim mjerama i jelovnicima a opet, da ne umirem od gladi. Uspjela sam nagovoriti prijateljicu da krenemo zajedno, što bi bio još jedan plus u našem druženju jer smo imale dogovor da svaki treći dan idemo u slastičarnicu na kolač. No vrlo brzo, prijateljica je odustala pa i ja skupa sa njom. Jako puno hrane mi se ogadilo jer sam mislila da je UN dijeta jabuka, meso, riža, tijesto, jabuka, meso, riža, tijesto. Nakon godinu dana pauziranja odlučila sam krenuti ponovo, ovaj put sam skoro mjesec dana istraživala mogućnosti ishrane u ovoj dijeti, naišla sam na grupu na Facebooku u kojoj se sve ženice međusobno podupiru i bodre, odlučila sam da me taj put neće ništa pokolebati, a iz dijete ću izaći snažnija .
AKO NEŠTO STVARNO ŽELIŠ, USPJET ĆEŠ!
Nije bilo lako, bilo je puno odricanja, pogotovo za mene koja volim peći torte i kolače. Dogodio se tako i po koji „brlj“ (tako smo mi u grupi nazvali konzumiranje nečeg nedozvoljenog što nije po pravilniku dijete), no bitno je vratiti se na pravi put i imati postavljen cilj. Kad god sam vidjela pomak na vagi moja je odlučnost bila jača, a psihičko stanje snažnije. Dolazila sam kasno s posla, pripremala ručak za idući dan da ga mogu ponjeti sa sobom. U ovoj dijeti nema „ne mogu, nisam stigla jest. Nisam znala što bi…“, ova je dijeta je građenje karaktera i razbijanje vlastitih granica. Ako nešto stvarno želiš, uspjet ćeš! Bitno je dobro proučiti dijetu prije samog početka, bitno je posložiti prioritete te postaviti cilj. Ako odustaneš, jednostavno to nisi htio dovoljno.
DIJETA JE SAMO PRVI KORAK U OSTVARENJU CILJEVA
Smršavila sam 20 kg! Dogodila mi se transformacija uma i tijela. Postala sam poletna, svaki dan slavim život, svaki mi je dan pun smijeha. Trudim se svaki dan barem jednoj osobi uputiti osmijeh ili lijepu riječ, pridržati vrata od lifta, pridržati vrećicu u trgovini, mene to ne košta apsolutno ništa, a nikad ne znaš kakve unutarnje borbe vodi ta osoba. Moji nalazi bolji su nego ikad, a PCOS je otišao u povijest. UN dijeta je bila samo prvi korak u mom životu. Prvi pravi i ispravni korak. Jako puno ljudi pljuje po ovoj dijeti, i ja se ne trudim odvratit ih od tog jer kao prvo, nisam zagovornik ove dijete, nego samo znam što je meni donjela i kako me promijenila iz korjena. A kao drugo, to što je pomogla meni ne znači da će pomoći i nekom drugom, svaki organizam je drugačiji. Najveći problem od svega je što ljudi misle kad smršave da se više neće udebljati, i vrate se starim navikama. Nakon toga je dijeta kriva jer su vratili kilograme. Dragi ljudi, ne ide to tako. Kao što sam rekla, dijeta je samo PRVI KORAK u ostvarenju ciljeva. I to lakši korak. Puno teže je održavanje kilaže. Svatko ima svoj način. Ja sam slučajno naišla na Facebook grupu „ZDRAVI I SRETNI“ te je djelovala na mene poprilično motivirajuće.
NAJBITNIJI JE BALANS UNOSA I POTROŠNJE
Uvela sam promjene u svoju prehranu, na primjer, kao zamijenu za šećer koristim: med, eritrit, brezin šećer, javorov sirup. Kao zamijenu za bijelo brašno: integralno pirovo brašno, heljdino, zobeno… Kao zamijenu za suncokretovo ulje – kokosovo ulje, maslinovo ulje, za zgušnjavanje hrane umjesto zaprške koristim psylium. U prehranu sam uvela organski sirovi kakao koji je odličan antioksidans, CHIA sjemenke koje su odličan izvor OMEGA 3 masnih kiselina. Jedem raznovrsno, sa puno voća i povrća. Doručak mi je postao najbitniji obrok u danu te ga pripremam svaku večer da bi ga ujutro samo uzela iz hladnjaka i uštedila vrijeme. Ništa si ne branim, priuštim si i nešto nezdravo, no onda idući dan svedem kalorije na minimum. Najbitniji je balans potrošnje i unosa. Uz sve to, ubacila sam kružni trening u kojem sama diktiram tempo, trening me baš diže i jako je bitna stavka u mom životu. Kilaža mi varira kila gore, kila dolje, no to je sve zbog izgradnje mišića, čak i onih za koje nisam ni znala da postoje. Tajni sastojak: VODA, VODA i još malo VODE. Na 25kg vlastite težine pije se 1L vode.
TEK SAD ŽIVIM ŽIVOT PUNIM PLUĆIMA
Od dva posla, volontiranja, treniranja i pripreme obroka, non stop sam u pokretu, i znate šta?! Umorna sam ali jako zadovoljna, poletna i puna energije. Tek sad živim život punim plućima. Čak i iz najgoreg dana uspijem izvuć ono najbolje i najljepše. Kad se promjene stvari unutar tebe, promijene se i stvari oko tebe. Kad sam sebe počneš vidjeti u drugačijem svjetlu, i drugi te tako vide. Kad sam počneš cijeniti sebe, i ostali te počnu cijeniti. Slijedite svoje snove, slijedite svoj put sve dok ne budete u potpunosti sretni. Radite na sebi, pomičite svoje ciljeve, izađite iz svoje komforne zone i kolotečine, te živite onako kako zaslužujete.