Svako zadovoljstvo ima svoju tamnu stranu kada se pređe granica koja vodi ka opsesiji. Hrana koja je nepovoljna za nas i koju nekontrolisano konzumiramo je kao minsko polje. A danas, od Evrope do Amerike, u velikoj meri je rasprostranjena hrana koju nazivamo smećem, od engleske reči junk food, i dovodi do ozbiljnih patoloških promena, od raka do dijabetesa. S jedne strane se insistira na nekoj vrsti gastronomskih orgija koje pružaju zadovoljstvo u konzumaciji pržene hrane i čine nas srećnim. Recimo, spremanjem rebaraca bave se televizijske emisije o kuvanju, recepti iz kuvara, veb-sajtovi i blogovi. S druge strane, neosporno imamo naučno upozorenje i upozorenje same vlade, i šarenilo komercijalnih dijeta koje garantuju skidanje kilograma očas posla ne vodeći računa o zdravlju i o svakoj individui ponaosob.Komunikacija gubi na snazi, stvara se anksioznost. Ne treba nikad preći granicu koja dovodi do demonizacije trpeze. Zato što je razmišljanje o hrani, kao i zadovoljstvo koje pruža, prirodno čoveku, a kada se o tome govori na pogrešan način, posledica je rigidan odgovor na savete, pravila i zabrane. Šta je rešenje? Samospoznaja i sloboda izbora. Jedno parče torte s vremena na vreme neće ubiti nikog, kljukanje slatkišima, krompirima ili salamama utiče pak na srce, arterije, mozak, čak i na DNK, a i na naš opstanak na ovom svetu. Zbog onoga od čega smo načinjeni, masna i slatka hrana nam pričinjavaju zadovoljstvo, to moramo da prihvatimo. Hiljadama godina naši preci su morali da idu u potragu za plenom i namirnicama da bi se prehranili. Zato je organizam najviše bio naklonjen hrani koja daje više energije, odličnu zalihu za sučeljavanje sa periodima nejela. Delovi mozga predodređeni da regulišu unos hrane razvili su mehanizam sitosti svaki put kad zadovoljimo apetit i svaki put kad probamo sladoled ili dobro začinjeno jelo. Negiranje ovog zadovoljstva bilo bi suprotno našoj prirodi. Jedno je predati se zadovoljstvu, a drugo postati zavisnik o mentalnom zadovoljenju koje nalazimo u musu, junk food-u ili gotovoj užini. Nije jednostavno. Naš pojam hrane vezuje se za majku, još od rođenja povezujemo je s njenom ljubavlju. Njena moć utehe je izvanredna, ublažava emotivni bol, umanjuje tugu, ispunjava prazninu. Bitno je da naučimo da osluškujemo. Kasnije, malo-pomalo, može nas prevaspitati. Kada pogledamo korak unazad u odnosu na gojaznost, možemo probati sami zdravorazumski i snagom volje da se izbavimo iz senke zadovoljstva i izađemo na osunčanu stranu. Saznanje da mnoge biljke mogu da produže i poboljšaju egzistenciju predstavlja poziv da se okuse darovi prirode i da se manje prepušta slatkim obmanama industrijskih proizvoda.Čini se da Epikur, zagovornik hedonizma, nije bio proždrljiv. U njegovom delu Spisi o sreći piše kako nisu „pijanstva i konstantna neprekidna lumpovanja ono što čini život pun zadovoljstva; od hrane se uzima najbolje, a ne najviše“. Grčki filozof nije mogao da zamisli da će 2.000 godina nakon njegove teorije naučnici uspeti da utvrde koja je to najbolja hrana. Upravo smart hrana.

Eliana Liotta with Pier Giuseppe Pelicci and Lucilla Titta
LA DIETA SMARTFOOD

Mozak voli masno i slasno
Tagged on:                 

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: