„Jela sam zato što sam osećala krivicu, i osećala sam krivicu zato što sam jela. U tom začaranom krugu sam se vrtela više od tri i po decenije. Prejedanje, praćeno osećanjem krivice, pravilo je haos od mog života. Bila sam uvučena u taj haos svakim delićem svog postojanja. Nijedan od tih delića nije bio pošteđen, ni u jednom trenutku. Haos je bio prisutan kao akutno, neizlečivo stanje.
To stanje me je navodilo da doživljavam sebe kao nekoga ko je bio beznačajan, mali, pravi marginalac. Ko je bio usmeren isključivo na sopstvene slabosti, greške, propuštene prilike, protraćene dane. Ko je bio slep za sve dobro što je učinio, iskusio, spoznao.
Sve bi bilo drugačije da ja nisam gojazna, ta misao mi se nametala prilikom iskrsavanja svakog problema. Čak i onog, koji ne bi bio ni u kakvoj vezi sa mnom. Ako bi mojoj porodici bila učinjena neka podlost, a to se dešavalo, ja sam odmah pomišljala kako se to pouzdano ne bi dogodilo da ja nisam gojazna. Krivicu za tuđu bahatost i bezobzirnost sam preuzimala na sebe. Nije, dakle, počinilac nedela bio kriv, već ja, gojazna osoba, zbog koje se srozavao ugled moje porodice, i zbog koje je ista bila ugrožena. Ha, kao da su se podli ljudi rukovodili tim kriterijumom!
Sada mi to zvuči prosto neverovatno, a donekle i šokantno, ali, ja sam tim napadačima davala za pravo! Svima, koji su me ugrožavali, sam davala za pravo. Izlaganje svakoj nepravdi sam povezivala sa svojom debljinom, nipošto sa tuđim manama, sa tuđom ohološću. Toliko sam se osećala krivom zbog svoje gojaznosti, da sam verovala da je svima dopušteno da me ugrožavaju, a da je meni dozvoljeno isključivo i jedino da to trpim, i da se sa tim mirim.
Smatrala sam da sam morala da patim. Nije dolazilo u obzir da se pobunim! Tretirala bih tu pobunu kao drskost krive osobe, koja bez ikakvog prava traži ono što joj nije pripadalo. Sa ove vremenske distance sve mi to deluje nestvarno. Jer, na ovom svetu postoje ljudi koji misle da im je dozvoljeno da ubijaju, a ja sam verovala da mi nije bilo dozvoljeno da se pobunim, da se borim za sebe. Ali, sve je istina, od reči do reči.
Gojaznost mi je donosila čitav spektar mučnih emocija, ali je osećanje krivice definitivno bilo najteže i najozbiljnije. Ono me je potpuno paralisalo, navodilo me je da budem kivna na sebe neumorno, nepopustljivo. Gubila sam silno vreme i energiju prekorevajući sebe. A znala sam, još i tada, pročitala sam to u mnogim knjigama, da osećanje krivice može da dovede isključivo do autodestruktivnog, nikako do konstruktivnog ponašanja. Uzaludno sam sve to čitala, uzaludno je bilo i moje znanje o tome da me je hronično samooptuživanje držalo u stanju statičnosti, da me je sprečavalo da bilo šta promenim.
Koliko sam svoju gojaznost smatrala za nešto nedopustivo i sramno, najbolje opisuje moje uverenje da nisam zasluživala da živim, da mi se time što sam živela činio neki veliki ustupak. Uvek sam samo „izigravala” život, pretvarala se da učestvujem u njemu. Sve vreme sam prisiljavala sebe na bitisanje i opstajanje u iluziji da živim. Nekako sam uspevala da budem funkcionalna, ali sam znala da sam bila kao mrtva. Ja, koja sam imala punu svest o tome kako bi „pravi” život mogao da izgleda.
Uprkos toj svesti, sve do nedavno nisam bila istinski radosna, istinski opuštena, istinski povezana sa sobom. Nisam iskusila dah ležernosti, dah zanosa, dah poleta. Dah ponosa. Nisam se osećala bezbednom, nisam bila optimistična. Nisam se nalazila u situaciji da nešto očekujem, da nešto priželjkujem. Uvek sam bila najpre debela, pa tek onda živa. Kao da je moja debljina bila jača od života. Kao da ga je natkriljavala, kao da ga je usisavala u sebe. Moja debljina, i osećanje krivice zbog iste, je rušila sve u meni.
Sa ove distance, iz ove kože, to mi liči na uverenje neke druge osobe, neke koja je bila u vlasti teške zablude, koja je percipirala sebe na potpuno iskrivljen način. Ipak, ma koliko to bolno bilo, radilo se o meni, o mom, srećom prevaziđenom, uverenju.”
Slavica Ivaniš
„Koraci ka radosti”