SMRŠALA SAM IDUĆI MALIM KORACIMA DO REALNIH CILJEVA – Intervju sa Sanjom Ciganović
Jedan od većih izazova, koje život postavlja pred svakog od nas, je imperativ menjanja grešaka, loših navika, nametnutih uverenja. Niko se nije rodio kao pobednik, ali mnogi zauvek ostaju poraženi. Neko, ko je uspeo da iz pozicije poniženog i poraženog izađe kao pobednik je Sanja Ciganović (1970.god.), pisac, autor bloga, osnivač grupe u okviru koje pomaže samohranim roditeljima, kao i ljudima koji prolaze kroz razvod braka. Sanja je puna optimizma i energije, spremnosti da nesebično pomaže drugima, neko je čiji tekstovi imaju isceliteljski efekat na one koji ih čitaju. Svoje priče sa bloga umdrumiostalo.blog.spot je pretočila u knjigu „Priče iz života razvedene mame“, u kojima je opisala svakodnevne probleme razvedenih roditelja. Time je mnogima omogućila da se prepoznaju, da shvate da nisu sami, ali i da pronađu snagu, uprkos uverenjima da su nemoćni. Magazin Blic žena je prepoznao Sanju Ciganović kao nekoga čiji doprinosi dovode do pozitivnih promena u životima ljudi, pa ju je 2016. godine proglasio za „Naj ženu“. Pored svega što je uradila u okviru svoje altruističke misije, Sanja je uspela i da smrša znatan broj kilograma. U tekstu koji sledi ona nam otkriva kako je to učinila.
Šta je doprinelo tome da dobijete višak kilograma?
– Gojazna sam od svoje četvrte godine. U mojoj porodici su svi imali višak kilograma i obilno su se hranili, što znači da sam odrasla u okolnostima koje nisu bile podržavajuće za mršavljenje. Dobijanju kilograma je pogodovalo to što sam sladokusac koji voli masne i slasne zalogaje, kao i to što sam godinama kupovala doručak u pekari, ponekad i za dva obroka. Postoje periodi u mom životu tokom kojih mi višak kilograma nije smetao, i onih u kojima je to predstavljalo razlog velikog nezadovoljstva. Kao dete sam patila zbog toga što sam se razlikovala, ali i zbog toga što sam tokom školovanja, uprkos svom odličnom uspehu, uvek bila komentarisana kao „ona debela“. Problem mi je, naravno, predstavljalo i to što nisam mogla da pronađem adekvatnu odeću za sebe. U aktuelnoj životnoj fazi mi smeta jedino to što povremeno, zbog povećane težine, osetim bolove u kičmi.
Da li ste nekada držali dijete, i koje?
– Ne postoji dijeta koju nisam probala, i to od svoje jedanaeste godine. Svako držanje dijete se završavalo nakon dva, do tri dana. Meni taj koncept prevelikog lišavanja nije bio prihvatljiv. Glad me je činila nervoznom i neprijatnom. Prvi put sam istrajala sa strožijom restrikcijom kada sam bila trudna. Tada sam imala visok pritisak, kao i visok nivo šećera u krvi. Doktor mi je rekao kako ne bi trebalo da jedem slatko, slano, kao ni proizvode od belog brašna. U želji da rodim zdravo dete, jela sam voće, povrće i posno meso. Verovatno sam jedna od retkih trudnica koja se u trudnoći ugojila svega osam kilograma. Rodila sam zdravo dete, ali sam se, odmah nakon porođaja, vratila lošim navikama, tako da je, u jednom trenutku, moja telesna težina iznosila 110 kilograma.
Kako ste uspeli da smršate, s obzirom na to da sada imate znatno manje kilograma?
– Otkrila sam hrono ishranu i sa njom, lagano, za šest meseci smršala gotovo dvadeset kilograma. Sve je počelo polovinom septembra prošle godine. Otišla sam kod svog najboljeg prijatelja, koji takođe ima višak kilograma, i predložila mu da zajedno počnemo da primenjujemo koncept hrono ishrane. Dobro sam je proučila, i obećala mu da neće biti gladan. To je bio uslov da on pristane na to da se pratimo, da budemo podrška jedno drugom. Postavili smo sebi male, kratkoročne i dostižne ciljeve. Za početak smo odredili da se uobročimo. Da doručkujemo u 9 h ujutru, ručamo u 14 h, a večeramo u 19 h. Jeli smo uvek u isto vreme, i izbegavali da jedemo bilo šta van obroka. Učili smo o zdravoj ishrani i, tako udruženi, je lako primenjivali. Prestali smo da kupujemo obrađenu hranu, bogatu solima, konzervansima i emulgatorima, već smo jeli isključivo ono što bismo sami skuvali. Planirali smo kupovine, planirali smo obroke, isprobavali smo recepte, učili se kombinovanju namirnica. Ja sam nosila, i još uvek to činim, pripremljene obroke na posao, jer sam mršavljenje postavila kao prioritet. Bila bih u stanju da svoj obrok, kada za njega dođe vreme, pojedem na bilo kom mestu, ne obazirući se ni na šta.
Da li vam je bilo teško da odolevate iskušenjima?
– Nije, iz prostog razloga jer nisam bila gladna. Obroci bogati proteinima, uzimani u pravilnim razmacima, su me držali sitom. Potom, osvestila sam to da bi me, pojedena kesica čipsa, naprasno učinila i gladnom i žednom, zbog toga što izaziva brzo povećanje nivoa šećera u krvi. Od velike pomoći mi je bilo i to što sam želela da budem dobar primer svom prijatelju, što nisam želela da ga sabotiram. Na kraju, i moje oči su prestale da budu „gladne“, što sam shvatila kada sam, jednoga dana, bez zastajanja i okretanja prošla pored kioska na kome su bile izložene pizze. Kada sam shvatila da nisam, kao ranije, gledala hranu niti razmišljala o njoj, osetila sam se kao pobednik!
Nakon tog iskustva, koje ste nam opisali, kako tumačite to što ljudi uglavnom brzo odustaju od dijeta ili restriktivnih režima ishrane?
– Mislim da je najveći problem u tome što sebi, u startu, postave visoke ciljeve. A kako oni nisu lako dostižni, sledi neminovno razočarenje. Treba reći: hajde da krenemo! Bez uslovljavanja i bez pritiska da se, za određeno vreme, izgubi određen broj kilograma. Hajde da učimo! Neka to bude cilj! Da se menjamo! Da isprobavamo namirnice! Ako nam se ne dopada karfiol, tu je brokoli. Ako nam se ne dopada brokoli, tu je kelj. Tu je kupus, blitva, zelje, spanać, prokelj! Nema potrebe za lišavanjem, niti za gladovanjem. Moj prijatelj i ja, nakon nekoliko meseci restriktivne ishrane, dozvolimo sebi da se ponekad opustimo, da pojedemo parče torte. Otkrili smo da, za tim, nemamo više potrebe kao ranije.
Da li ste, nekada, bili žrtva diskriminacije? Šta pamtite, kao posebno bolno iskustvo?
– Postoji nešto što me je veoma zabolelo. Pre nekoliko godina se moja prijateljica upustila u proces osnivanja udruženja koje se ticalo zdravlja, pravilne ishrane i fizičke aktivnosti. Ja sam joj ponudila pomoć, koju je ona u startu prihvatila. Na svoj način, iz pozadine, sam joj pomogla da projekat postavi na noge. Tada me je uslovila da se dovedem u red, odnosno da oslabim, ako želim da i dalje budem deo toga. Smatrala je da neko, sa viškom kilograma, ne može javno da promoviše zdrav život. Prihvatila bih taj njen stav da ga je izrekla u samom startu, od prvog trenutka. Međutim, njoj moj višak kilograma mesecima nije smetao, niti je to umanjivalo vrednost mog participiranja u razvoju udruženja. Poručila sam joj da ne smatram da sam „van reda“ samo zato što imam višak kilograma.
O gojaznim ljudima vladaju mnoge predrasude. Da li su, neke od njih, uticale na to da imate problema sa samopouzdanjem?
– Jesu. Nekada nisam želela da prihvatim svoju debljinu. Prezirala sam sebe po mnogim pitanjima, na prvom mestu zato što sam debela žena. Verovala sam da sam loša, ništavna, bezvredna. Bila sam opterećena svojim izgledom. Mislila sam da me niko ne želi, zato što ne izgledam adekvatno. Udala sam se za muškarca koji ima više mana nego kvaliteta, jer sam verovala da je on moj jedini izbor. Sada sam sve to prevazišla, rehabilitovala sam se i pronašla zdravu dozu samopouzdanja.
Otkrijte nam kako ste to uspeli da učinite?
– Vodila sam, sa sobom, beskrajno duge priče. Sagledala sam svoje vrednosti. Ispitala sam šta je ono što mi prija, a šta ne. Razvila sam sluh za svoje potrebe. Promenila sam sve što sam mogla. Odavno je izgled prestao da me definiše. Moja slika o meni je mnogo kompleksnija od onoga što vidim kao svoj odraz u ogledalu. Izolovala sam se od ljudi koji su nezadovoljni, čije me mišljenje ili ponašanje ugrožava. Sve to je bio dug proces, ali kada se završio otkrila sam da za mene nema limita! Puna sam energije i osećam da mogu da učinim sve što poželim! Najbolji dokaz toga je da sada, altruistički, delim svoje vreme, znanje i iskustvo sa drugim ljudima.
Šta je ono što biste poručili gojaznim ljudima?
– Mir u glavi je jedini dobar start za svaku vrstu promene! To je ono, što bih im poručila! Neka uspostave mir sa sobom i prestanu da se preispituju i osvrću unazad! Da kažu sebi kako su greške u redu, da ih svi činimo, da ako danas napravimo loš izbor sutra ne mora da bude tako. Ljudi troše ogromnu energiju na bavljenje svojim greškama na pogrešan način, samoprekorom, samokažnjavanjem i poništavanjem svojih vrednosti. A to ih sve druži u stanju zakočenosti! Dalje, savetovala bi ih da ne slušaju šta im novine kažu, jer u njima, u tekstovima o mršavljenju, preovladava nota preterivanja. Neka svako spozna svoju jedinstvenost. Jedan od načina za to je da stanu pred ogledalo, pogledaju sebe, kažu da su dobri, da su sebi najbolji, da prihvataju sve svoje obline. Samo iz pozicije prihvatanja može da dođe do promene! Za kraj, svako, ali svako poseduje u sebi dovoljno snage da učini ono što je najbolje za njega! Svuda oko nas su primeri ljudi koji su u tome uspeli!