„Svuda mogu da se pronađu upozorenja o tome koliko je gojaznost opasna po zdravlje, svuda se nude nove dijete, novi fitnes režimi, a niko ne govori o tome šta bi gojazni ljudi mogli da učine za sebe, ako držanje stroge dijete i gladijatorsko vežbanje prevazilazi njihove snage.
Dugo godina ni sama nisam znala da bih, ako već ne uspevam da oslabim, mnogo toga mogla da učinim za sebe. Mnogo toga korisnog po telesno i mentalno zdravlje. Verovala sam da su stroge dijete i spartansko vežbanje jedini načini borbe, koji stoje na raspolaganju gojaznim ljudima. Ili radikalno lišavanje hrane i prolivanje znoja, ili prežderavanje i učaureno životarenje. Kao da nije postojalo ništa između. Nikakva prihvatljiva varijanta za one koji, uprkos brojnim pokušajima, ne uspevaju da oslabe, a koji pritom ne žele da zbog toga budu frustrirani, ili krivi, ili svrstani u kategoriju ljudi slabe volje.
Prežderavanje jeste pogubno, ali je to i frustriranost. Osećanje krivice takođe. To dobro znam iz sopstvenog iskustva.
Gojazni ljudi su hronično nezadovoljni, oni najčešće percipiraju sebe kroz prizmu svojih problema sa viškom kilograma, problema koje ne uspevaju da reše, ili u tome uspevaju tek privremeno. Većina gojaznih ljudi ne učestvuje u životu u punom intenzitetu, sa svim raspoloživim snagama. Sa pravom. Sa dužnošću prema sebi.
Zar i to nije opasno po zdravlje? U najboljem slučaju je opasno po kvalitet življenja.
Mislim da mogu da kažem mnogo toga o patnjama gojaznih ljudi, i to onim patnjama koje nepotrebno namećemo sebi, i koje u nama proizvodi društvo. Jer, ja sam osoba koja je gojazna od rođenja, dakle, ne punačka, ni debeljuškasta, ni elegantno popunjena, ni zdravo debela, već istinski, ozbiljno gojazna. Kao takva sam iskusila sve vidove borbe protiv te bolesti, obraćala sam se lekarima, nutricionistima, išla na akupunkturu, u centar za mršavljenje, pila sam tablete i čajeve, isprobala na desetine dijeta. Mnogo puta sam uspevala da oslabim, privremeno, naravno, ali sam tek nedavno prestala da budem nesrećna, da osuđujem sebe, prestala sam da gojaznost povezujem sa strašnim, najstrašnijim usudom, sa patnjom, neminovnom i neprolaznom. Tek od nedavno dozvoljavam sebi da živim u sadašnjosti, da uživam u njoj, da ne žudim za budućnošću u kojoj ću biti vitka, a samim tim i, navodno, srećna.
Potrebno je mnogo znanja, sluha, hrabrosti i iskustva da bi se pomoglo gojaznoj osobi da oslabi, a još više svega toga da bi joj se pomoglo da se uspešno nosi sa svojom težinom, i da bude funkcionalna, zdrava, oslobođena osećanja krivice, kao i navike da emotivnu ranjivost leči hranom.
Ja sam u procesu u kome učim da sve to budem. Za početak, znam kako da to postignem. I, sada imam potrebu da to znanje prenesem svima onima u čijim glavama se neprekidno roje pitanja i gomila samooptuživanje, čiji su životi nepotrebno zablokirani.
Recept za mršavljenje je jednostavan: manje jela, više kretanja. Ali, hej, taj jednostavan recept nije jednostavno sprovesti. Naprotiv, teško je! Pakleno, vraški teško! Nije nemoguće, naravno, ali nije ni
jednostavno! To je jedna od tema, o kojoj će biti reči u ovoj knjizi, a koja je meni pomogla da prestanem da tretiram sebe kao osobu slabe volje. Vitki ljudi nisu izuzeti od nedostatka volje i problema koje ne mogu da reše jer su za njih preteški.
Mislim da je došlo vreme da to negde bude napisano. Meni je koristilo da otkrijem da nisam loša zato što sam gojazna, u šta sam godinama verovala. Još više mi je koristilo da otkrijem da nisam, tek, gojazna osoba, već da sam mnogo, mnogo više od toga.”
Slavica Ivaniš
„Koraci ka radosti”