VLADANJE SOBOM JE RECEPT ZA MRŠAVLJENJE – Intervju sa Jovanom Ratkovićem, psihološkim savetnikom
Većina gojaznih osoba zna kako se gube suvišni kilogrami, ali im nedostaju bazične veštine da bi to znanje sproveli u delo. Ono što većinu sprečava da stečena znanja primene je nedostatak samokontrole pri suočavanju sa frustracijama koje izazivaju poremećaji ishrane. O tome koliko je važno steći veštinu vladanja sobom govori Jovan Ratković, psihološki savetnik, sa akreditacijom u nacionalnom i evropskom udruženju za psihološko savetovanje. Oslanjajući se na stručno znanje i lične uvide, Jovan je smršao 15 kilograma, konzumirajući zdravu hranu koja ne goji, a dovodi do zadovoljstva. Više o tome u tekstu koji sledi.
Vodite Facebook stranicu Izazovi življenja. Šta su, za čoveka modernog doba, najveći izazovi?
Najveći i najvažniji izazovi za čoveka svih epoha, pa tako i za čoveka modernog doba, da slobodnije parafraziram Frojda, jesu kako se realizovati na poljima ljubavi i rada. Bazični psihološki uslovi za to su svakako razvoj kapaciteta za vladanje sobom i za povezivanje sa drugima. Osim ovoga, kao najopštijeg izazova, u modernom dobu postoji jedan specijalan izazov, koji ranije nije bio tako značajan, a to je odupreti se mnoštvu zavisnosti koje vrebaju sa svih strana. To su zavisnost od loše hrane, od pića, citareta, droge, video igrica, interneta, sakupljanja nepotrebnih informacija, ili bilo koje druge periferne, da kažemo nebitne stvari, od koje, ako postanemo zavisni, to nam postaje centralna preokupacija, i onda teško možemo ostvariti ono osnovno – ljubav i rad.
Za gojazne osobe hrana predstavlja veliki izazov, jer se nalazi svuda. Kako mu se odupreti?
Tu smo kod ovog prvog bazičnog psihološkog uslova – vladanje sobom. Vladanje sobom je opet bazirano na nekim prethodnim veštinama, a to su tolerancija frustracije i samokontrola unutrašnjih impulsa. Ovim dvema najbazičnijim veštinama nas uči porodica u ranom detinjstvu, a kasnije uz porodicu i škola, vršnjaci, a kasnije te veštine dorađujemo kroz rad, ljubav, zasnivanjem nove porodice i usavršavamo ih kroz ceo život. Tolerancija frustracije i samokontrola impulsa nam omogućava da najbanalnije želje i impulse koji nas pritiskaju da ih zadovoljimo bez odlaganja, zamenimo složenijim, boljim, lepšim i korisnijim željama – kao što su to učenje, rad, ljubav, kultura, roditeljstvo, putovanja… to jest željama za koje je potrebno planiranje, trud, istrajnost, odricanje. To praktično znači da se čovek stalno odupire jednim željama da bi ostvario neke druge želje. Tako je i sa hranom. Ako želimo zdravlje, vitku liniju i bolju fizičku spremnost, moramo se odupreti nezdravim navikama ishrane. Problem savremenog doba je što smo, barem mi u Evropi, listom vaspitavani da se nezdravo hranimo, sa velikim količinama šećera i testa, posebno u večernjim satima, sa preskakanjem doručka. A mi na Balkanu smo pride razvili pravi kult hrane, sa ritualnim prejedanjima na raznim proslavama, sa vršenjem pritiska na goste da moraju da pojedu nerazumno velike količine hrane i slično. Mladi prepričavaju gde su se i kada „bogovski najeli“, koliko su u nekoj situaciji pojeli i slično. Moderno potrošačko društvo je formiralo i kult slatkiša – najnezdravija hrana koja najviše goji. Roditelji dete nagrađuju čokoladom, sladoled, keks, voćni sok postaju „ono glavno“ što sledi posle ručka ili večere. TV- reklame nas uče da je vrlo poželjno za užinu pojesti čips uz koka-kolu. A sve ovo zapravo predstavlja sistem nezdrave ishrane koji dovodi do gojaznosti. Dakle, umesto da se u detinjstvu učimo sistemu zdrave ishrane, kao što se učimo na primer higijenskim navikama, mi se učimo (i posle svoju decu) nezdravoj ishrani koja pravi viškove sala, stvaramo jednu lošu naviku koju kasnije nije lako ispraviti. Poseban problem je što ovakvo vaspitanje dovodi do jedne posebne emotivne investiranosti u slatkiše. Ovo znači da smo svi ili većina nas zapravo prvo postali zavisnici od nezdrave ishrane, a da preorijentacija na zdravu ishranu onda mora da bude bazirana na jednoj novoj životnoj odluci, i trudu da se izmeni čitav jedan aspekt življenja.
Osobe sa viškom kilograma neretko priznaju da jedu iz dosade. Šta biste njima poručili?
Preporučio bih im da se odupru želji da u situacijama kada im je dosadno jedu iako nisu gladni, tako što će biti svesni svojeg cilja – ukoliko su ga sebi postavili – a to je da se reše viška kilograma primenom plana zdrave ishrane; a da problem dosade rešavaju na drugi način, šta god to bilo: rad, druženje, učenje, zabava, razonoda, rekreacija. Vladanje sobom koje sam spomenuo – uvek se aktivira uz pomoć svesnosti cilja. Osoba koja želi da se reši viška kilograma, mora stalno biti svesna tog svog cilja i sprovoditi prethodno pripremljen plan za njegovo ostvarenje.
Zatrpavanje neprijatnih emocija se takođe navodi kao uzrok prejedanja. Kako se one prevazilaze?
To su situacije u kojima je neko tužan, pa umesto da tuguje on se prejeda, da ne bi osećao svoju tugu. Neko drugi se napije, neko treći ode u provod, neko četvrti srlja u seksualnu aktivnost i tako dalje. Zatrpavanje neprijatnih emocija aktivnostima koje proizvode trenutno zadovoljstvo je dosta rasprostranjeno i svakako spada u neefikasne načine vladanja sobom. Jedini efikasni način da se rešimo tuge koju osećamo je da budemo u što boljem kontaktu sa njom, da je osetimo celim svojim bićem i da je što više proživimo, isplačemo se i odtugujemo. To možemo raditi namernim prizivanjem u sećanje nečega zbog čega smo tužni, odlaskom na mesto koje nas čini tužnima, neposrednim kontakom sa osobom zbog koje smo tužni, pisanjem intimnog dnevnika kojim ćemo izreći i do u najsitnije detalje objasniti svoju tugu, razgovorom sa prijateljem o našoj tuzi i onome što ju je pokrenulo.
Za uspešan proces mršavljenja je potrebna motivacija. Uz pomoć kojih ličnih resursa se ona stiče?
Moramo znati šta hrana jeste a šta nije. Hrana je život, energija, zdravlje i zadovoljstvo. I ništa izvan toga. Dakle, jedemo da bismo živeli, imali energije tokom dana, da bismo bili zdravi i da bismo prilikom jela osećali zadovoljstvo. To podrazumeva određeni plan ishrane, na primer „4 obroka dnevno na 4 sata, bez šećera i belog brašna, bez hleba i testa posle drugog obroka, za večeru belo meso/riba i salata“. Najbolja motivacija je svesnost cilja i znanje i plan kako do njega stižemo; i svesnost svega toga svakog dana – šta želim i kako ću to postići. To je motivacija. Isto kao što da bi neko završio fakultet on mora stalno biti svestan da želi da ga završi kao i da je za to neophodno da odlazi na predavanja, prijavljuje ispite, uči i polaže. Ako počne da zaboravlja ili gubi iz svesnosti svoj cilj i plan realizacije, teško da će ga ikad završiti. Osim svesnosti cilja i ličnog plana realizacije, značajan motivator je i praćenje rezultata. Na primer, merenje telesne težine na vagi svakog drugog jutra ili pak merenje obima struka na svakih nekoliko dana, dovodi do saznanja da uspevamo, a to nam pričinjava zadovoljstvo i bodri nas da nastavimo.
Kako uspostaviti kontrolu nad štetnim ponašanjem i navikama, i napraviti novi sistem oslonca, koji isključuje hranu?
Lično mislim da su za zdravu ishranu i oslobađanje viška kilograma, najbolji oslonci oni koji jesu hrana. A to je dobar plan ishrane i korišćenje zdrave hrane ili hrane koja ne goji a koja dovodi do zadovoljstva. Ovo je svakako lakše reći nego ispuniti, ali mislim da postoje kreativna rešenja. U ličnom iskustvu imam da sam
primenom plana ishrane koji sam gore sažeto izneo, se rešio 15 kg viška sala. Plan je takav da nikad nisam gladan, tj. da sam uvek sit. Takođe, plan podrazumeva da zadovoljstvo jedenja testa zamenim zadovoljstvom jedenja mesa. Zadovoljstvo jedenja nečeg slatkog posle večere sam zamenio zadovoljstvom pijenja čaše
crvenog vina posle večere. A zadovoljstvo jedenja slatkiša tokom dana, sam zamenio povremenim jedenjem zdravog dezerta u vidu pečene bundeve prelivene seckanim orahom. Dodatno sam shvatio da mi je ova poslastica ukusnija od svih kekseva i većine torti i kolača. Naravno, ne mislim da je recept koji godinama
uspešno primenjujem na sebi univerzalno efikasan (radi se o slobodnijoj šemi hrono-programa), ali ga nudim na probu i drugima, i mislim da je dugoročno – najbolje napraviti oslonce u samoj hrani, na način da ostanete u okvirima plana zdrave ishrane koja neće dovesti do viška sala.
Gojazne osobe često pate od nedostatka samopouzdanja. One čekaju da smršaju, kako bi ga stekle. Šta se nalazi u osnovi zdravog samopouzdanja?
Povezivanje tipa: „nemam samopouzdanja jer sam gojazan/a – kada smršam biću samopouzdan/a“ je iracionalno uverenje jer ne odgovara realnosti, nije istinito. Mnoge osobe sa viškom kilograma i te kako imaju samopouzdanja, kao što ga mnoge osobe bez viška kilograma nemaju u dovoljnoj meri. Samopouzdanje je
vera u svoje sposobnosti i mogućnosti uz prihvatanje neuspeha kao nečeg najnormalnijeg. Samopouzdana osoba kao da kaže: „Ja mogu da probam, i ako ne uspem nema veze.“ Slično je sa samopoštovanjem. Samopoštovanje je poštovanje i voljenje sebe bez obzira na svoje vrline i mane, snage i slabosti, uspehe i neuspehe. Te osobe kao da kažu: „Ja vredim, bez obzira na moje uspehe i neuspehe, snage i slabosti.“ Neke gojazne osobe istovremeno imaju manjak samopouzdanja, i svoju gojaznost koriste kao opravdanje za pasivnost i neuspehe na nekom životnom polju, recimo na polju seksualnosti i ljubavi. A onda izbegavaju da se reše gojaznosti da se ne bi suočili sa manjkom samopouzdanja, koje zapravo nema veze sa gojaznošću. Neke druge gojazne osobe imaju dobro samopouzdanje, aktivne su i uspešne na raznim poljima života, i istovremeno su gojazne, jer recimo ne žele da se reše gojaznosti ili žele to ali ne žele da se odreknu nezdravog režima ishrane.
U kolikoj meri je psihološko savetovanje bitno za osobu koja želi da se oslobodi suvišnih kilograma?
Oslobađanje suvišnih kilograma podrazumeva trajnu promenu jednog aspekta našeg življenja. Što je prethodni način življenja duže trajao i što se osoba više emotivno vezala za njega, to će joj biti teže da ga napusti i pređe na novi. Psihološko savetovanje može da pomogne osobi da napravi ovu životnu promenu kao i da je učvrsti. Prva svrha psihološkog savetovanja je u postizanju svesnosti cilja, pravljenju ličnog plana, osnaživanju motivacije i oslonaca u procesu realizacije plana i otklanjanju grešaka i posustajanja u ovom procesu. Mislim da je ovo ujedno i najvažnija stvar za svakoga ko želi da se reši viška kilograma i nezdrave navike ishrane zameni zdravima. Taj proces je sličan procesu odvikavanja od cigareta na primer. Druga svrha je kada se radi o osobama koje imaju jakog unutrašnjeg sabotera kojeg ne mogu da savladaju i koji ih osujećuje u realizaciji svesnog cilja i plana oslobađanja viška kilograma, pod uslovom naravno da osoba taj cilj i plan ima. U psihološkom savetovanju se unutrašnji saboter osvešćuje i demaskira da bi osoba mogla da ovlada sobom i da izabere šta tada želi i kako. Ovo naravno nije jednostavan niti izvestan proces. Drugim rečima, radi se o nesvesnim, skrivenim psihološkim funkcijama koje gojaznost može imati za osobu. To može biti nesvesna želja za samokažnjavanjem ili kažnjavanjem nekog drugog ili recimo način izbegavanja suočavanja sa nekim ličnim istinama ili pak deo mehanizma kojim osoba odlaže neku etapu svog života. Međutim, ova priča o unutrašnjim saboterima i radu na njihovom prevazilaženju, može biti i izgovor za nepreduzimanje osnovnih aktivnosti, a to su, da ponovimo: određivanje cilja, plan i realizacija plana, a sve to na osnovi pravih informacija koje čovek može dobiti od svog lekara ili nutricioniste. Mislim da u najvećem broju slučajeva, psihološko savetovanje nije neophodno, potrebna je dobra volja i podrška osobe koja je kroz sve ovo prošla i ima lično iskustvo u procesu savladavanja sebe i odupiranju nezdravoj ishrani.