„Hvala, poslužio sam se, pojeo sam jedan kolač, to je dovoljno, ne treba mi drugi. Znate, ako bih uvek uzimao i drugi, ja bih imao na sebi džak od petnaestak kilograma viška. Svakog jutra morao bih da ga stavim na leđa i do uveče nosim. Zato stanem kod prvog parčeta. Osetio sam, nisam ničeg željan, ali nemam ni džak viška”. Davno sam čula reči čika Žive, visokog i vitkog dekice, koji je znao sopstvenu meru i imao volje da prijateljski postupa prema svom telu. Biti dobar prema sebi. Sačuvati radoznalost. Ne umoriti se. Razarajuć je osećaj kada znaš previše, kada ti je jasno da nada mora umreti poslednja ali vidiš da se baš ona prva pokunjila i pobegla, kada telo vidljivo stari a kilogrami nagomilavaju, kada je potreban dvostruki napor da se završe poslovi koji su se nekad sa lakoćom obavljali, kada si usamljen jer svako oko tebe radi svoje stvari, kada ti se čini da nikog ne zanima šta ti imaš da kažeš. Zastaneš. Zapitaš – mogu li osnažiti sopstveno telo kako bi bilo dovoljno jako da me nosi i ne izda? Mogu li da vežbam, šetam, hranim zdravo i pijem dovoljno vode? Da li sam u stanju da se smejem, ne prestanem da tragam, verujem u život, ljude, u dobro i čisto u njima, u snagu lepe reci i moć pružene ruke? Da ne stišćem sebično već pružim i darivam lako, popravim što uspem da pokvarim, izvinim se, saslušam, savladam ogorčenost, utisam bes, porazim sujetnu stranu i pokazem mudrost i znanje? Ima li u meni još volje za to? Ima. Idem onda dalje. Sat po sat, dan po dan. Bez džaka preterane hrane koja mi steti, bez gorčine i baksuzluka koji se lako zaseju a teško iskorene. Nastavljam sa voljom, željom i zahvalnošću, dostojanstveno, sa verom u značaj puta kojim koračam, bez kofera preosetljivosti i gorčine, oslobođena tereta malodušnosti. Život može da se otalja ili proživi. Sa džakom nepotrebnog tereta ili bez njega. Umnogome od nas zavisi.”
Mila Mikena