I MUŠKARCI PATE ZBOG DEBLJINE – Intervju sa Nedeljkom Ivanišem

„Debljina je ženski problem”, glasi rečenica koju je jedan akter britanskog filma The Full Monty (Do gole kože), uputio drugom. Za one koji ne znaju, u tom filmu petorica nimalo privlačnih, sredovečnih muškaraca pokušavaju da zarade novac kao muški striperi. Nijedan od njih ne poseduje, za scenske kriterijume, adekvatan izgled, ipak, o svojoj pojavi, u izdanju bez odeće, je najviše brinuo muškarac sa suvišnim kilogramima. Kako bi ga ohrabrio da nastupa, uprkos tom problemu, kolega mu je rekao da je debljina ženski problem. Zaista se čini da je tako. Žene su opsednute dijetama i pokušajima da smršaju. Fizički izgled im upravlja osećanjima i aktivnostima, a ponekad uspe da preuzme kontrolu nad čitavim životom. Žene su u fokusu svih marketinških aktivnosti, koje za cilj imaju prodaju preparata za mršavljenje. Ženama se lepe razni uvredljivi komentari, na račun toga što su gojazne, dok se muškarci sa suvišnim kilogramima opisuju kao oni koji su krupni, masivni, jake građe, impresivnih dimenzija, sa pivskim stomakom i slično. Da je i muškarcima debljina problem, nezavisno od toga što je društveno prihvatljivija, saznajemo iz priče koja sledi.

Opišite nam genezu svoje gojaznosti.

– Još kao dete sam bio umereno gojazan, najviše zbog velike ljubavi prema slatkišima. U pubertetu sam, zahvaljujući bavljenju rukometom, bio potpuno vitak. Sada, uoči pedesetog rođendana, imam oko 120 kilograma, a u jednom, ne toliko davnom periodu, sam imao i čitavih 133 kilograma. Gojim se zato što stresne situacije, trenutne i dugotrajne, pokušavam da amortizujem prejedanjem. Dakle, uzrok mog prejedanja je potreba za duševnom, a ne fizičkom, ispunjenošću. Pokreće ga neizdrživa potreba za hitnim „natrpavanjem” stomaka, prilikom čega se ne bira ni vrsta, ni ukus hrane. Zadovoljstvo tokom jela je kratkotrajno, i iako „smiruje živce” i umanjuje stres, nikako ne rešava već samo odlaže suočavanje sa problemima. Neumereno jedenje prati neprijatna nadutost, i još neprijatniji osećaj krivice, kao i obavezna, samozavaravajuća, misao da će, od sutra, sve biti drugačije.

Da li ste pokušavali da držite dijete, i koje?

– Jesam, često sam pokušavao da se restriktivno hranim. Najistrajniji sam bio u držanju dijete Ujedinjenih nacija, koje sam se pridržavao propisana tri meseca. Za to vreme sam smršao oko 15 kg. Osećao sam se sjajno, ipak, vremenom sam vratio sve izgubljene kilograme, a potom ih i premašio. Ne umem da objasnim ni sebi, ni drugima, zašto ne uspevam da održim zadovoljavajuću telesnu težinu. Zašto, kada znam da prejedanje donosi tek jeftino i lažno, kratkotrajno zadovoljstvo? Verujem kako je, za trajni rezultat, potrebno upravo to, da se odreknemo tih jeftinih zadovoljstava, da glad za hranom promenimo u glad za uspehom. Da postavimo sebi visoke ciljeve i da stremimo ka njima, umesto ka onome što nam donosi osećaj preterane sitosti.

 U kolikoj meri je gojaznost uticala na vaš život, ali i na vaše samopouzdanje?

– Veoma mnogo je uticala, posebno obzirom na to da sam sportski tip, da volim da sam u kondiciji i da izgledam dobro. Potpuno mi je jasno da nivo samopouzdanja ne sme i ne treba da zavisi od broja kilograma, međutim, nekim ljudima uspeva da mi poljuljaju to uverenje. Sa ovoliko godina i sasvim dovoljno iskustva, znam da je mišljenje drugih potpuno nebitno, i da može da izazove jedino loš uticaj. Uprkos potpunoj svesti o tome, i dalje mi je važno šta drugi ljudi misle o meni. Oni to osećaju, a veoma često i zloupotrebljavaju. Daju sebi za pravo da analiziraju moj izgled, da procenjuju jesam li se ugojio ili smršao, da mi sugerišu šta bi trebalo da radim, i slično. Navode me da mnogo razmišljam o svemu, da se preispitujem i optužujem, gubeći iz vida da je, tim drugim ljudima, sve to nevažno. I kako ja izgledam, i kako se osećam povodom toga, i koliko vremena provodim analizirajući njihove komentare. Iz ove grupe izuzimam one retke i meni bliske ljude, koji mi dobronamerno pomažu da prebrodim neke izazove. Daleko teže se nosim sa onim što mi unutrašnji glasovi sugerišu, od onoga što drugi ljudi izgovaraju. Ipak, trudim se da menjam svoja uverenja, da ućutkujem te sopstvene, autodestruktivne glasove, da se bodrim i menjam.

Da li ste, i šta, uskraćivali sebi, zbog suvišnih kilograma?

– Ukupno gledano, uskraćujem sebi dobar i aktivan život, kao i dobro zdravlje. A pojedinačno… Lagodnost činjenja svakodnevnih stvari bez napora, bez znojenja, bez brzog umaranja.

Kako sada, u zrelim godinama, razmišljate o svom telu, ali i o svom načinu ishrane? Da li ste pronašli neki svoj “recept za mršavljenje”?

– O svom telu, i o svakom drugom, razmišljam kao o savršenom prirodnom mehanizmu, kao o čudu nad čudima, o božijem daru koga bi trebalo da čuvamo i negujemo. Ja svoje telo decenijama maltretiram suvišnom hranom, a ono me, ipak, i dalje služi. Na tome sam mu veoma zahvalan. Taj fenomen mi je pomogao da osmislim svoj „recept za življenje”, a što se tiče recepta za mršavljenje, verujem da sve gojazne osobe znaju, možda i bolje od školovanih nutricionista, šta i koliko bi trebalo da jedu. Osluškujte svoja tela i onda sledite ono što čujete. Nezavisno od toga kako neko izgleda, svima bih preporučio da svako jutro započnu sa izrazima zahvalnosti za sve dobro, što imaju u svojim životima. Svaki dan je jedinstven, svaki dan je dragocen. Dobro je isprazniti glavu, umiriti um, biti bez misli. One loše, koje prete da vode ka lošim osećanjima i lošim postupcima, bi trebalo prekidati. Pretpostavljam da svi već znaju, ipak, nije loše ponoviti da je poželjno osloboditi se svake mržnje i osude drugih, da je dobro opraštati, i štedeti sebe od problema koje ne uspevamo da rešimo. Dan uvek završavam zahvalnošću, sagledavanjem onoga što sam ostvario, i planovima za novi dan, i nove težnje ka manjim i većim ličnim pobedama.

Šta biste poručili ljudima, koji su kobno vezani za svoj fizički izgled i na tome grade sistem vrednosti?

– Poručio bih im da je to sasvim prihvatljivo. Ne vidim ništa loše u tome da neko gradi sistem vrednosti na osnovu fizičkog izgleda, ako je to stvar njegovog izbora. Ono što smatram lošim je kada neko urniše svoje telo, a stalo mu je do toga kako izgleda. Verujem da se iza tog paradoksa kriju krupni psihološki razlozi, koje nije lako sagledati ili protumačiti.

Da li ste, uprkos suvišnim kilogramima, ostvarili harmoniju sa samim sobom?

– Ostvario sam i postigao mnogo toga. Stekao sam solidno obrazovanje, dvadeset godina sam radio u spoljnoj trgovini, promenio sam 6 firmi, uvek tragajući za boljim prihodima, boljim uslovima rada i većim profesionalnim izazovima. Oženjen sam, imam dvoje dece tinejdžerskog uzrasta. Ozidao sam kuću, gotovo sopstvenim rukama. Želja mi je da se bavim turizmom, što je rezultiralo pravljenjem sajta, seebelgradeinside.com , kao i snimanjem kratkih, dokumentarnih filmova na You tube kanalu, istog naziva. Deo sam kreativnog tima koji izdaje časopis Moderna vremena. Imam još mnogo ideja, mnogo želja, mnogo planova. Jedan, od tih planova, je i da postignem životni mir, da se osetim potpuno ostvarenim na ličnom i profesionalnom planu i, naravno, da izgubim suvišne kilograme. Tada ću moći da kažem da sam ostvario harmoniju sa samim sobom.

Nedeljko Ivaniš
Tagged on:

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: