HRANA KAO “OTROV”, I KAO “LEK” – Intervju sa dr Sofijom Trivunac, Ph D, kliničkim psihologom

Gojazne osobe se, najčešće pogrešno, smatraju za one koje uživaju u hrani, koje su gurmani i hedonisti, koje preterano jedu zato što udovoljavaju svom apetitu. Ima i takvih slučajeva, međutim, razlozi zbog kojih neko previše jede i ima višak kilograma, su obično duboko psihološki, i podstaknuti doživljenim traumama. Hrana ima svojstvo da kompenzuje mnoge nedostatke, privremeno, bar, tako da je i bazična osujećenost razlog za sticanje suvišnih kilograma. Zato je, za trajno mršavljenje, od ključne važnosti otkrivanje uzroka gojenja, kako bi se čitav proces uspešno sproveo. Kada odluče da oslabe, ljudi uglavnom idu kod nutricioniste, a retko ko se odlučuje da ode kod psihoterapeuta. Lakše je prejedanje opisati ljubavlju prema hrani, nego mržnjom prema sebi, na primer, potisnutom tugom i besom, i nemoći da se problemi rešavaju na neki drugi način. O nužnosti uključivanja psihoterapeuta, u proces mršavljenja, razgovaramo sa dr Sofijom Trivunac, Ph. D, kliničkim psihologom. Dr Trivunac je praktikovala terapiju u  bivšoj Jugoslaviji, UK, Kipru i US. Imala je prvu privatnu ordinaciju za primerenu psihoterapiju u Jugoslaviji od 1984. god. Specijalista je za Rajhijansku psihoterapiju, obučena u Gestalt terapiji od 1976. Bihevioralnu terapiju, porodičnu i grupnu specijalizirala i praktikovala u bolnicama i u privatnoj praksi na Istočnoj obali US (Main, Boston, Masacusec). Iskusna u grupnoj terapiji. Publicista, popularizator psihologije od 1975.godine.

Koji psihološki uzroci dovode do inicijalnog poremećaja ishrane?

– Uzroci mogu biti brojni, a najčešće se radi o tome da se hranom „leče” nedostaci, problemi ili osećanja, sa kojima osoba ne ume da se izbori na neki drugi način. Hrana deluje kao anestetik, jer se prejedanjem usporava metabolizam i osoba postaje smirenija. Potom, hrana može da bude i zamena za ono što nam je vitalno potrebno, a što nemamo. Višak sala se najčešće stvara i iz osećanja nesigurnosti ili iz potrebe za zaštitom, za pravljenjem „oklopa” oko tela koje bi amortizovalo dobijene „udarce”. Što je ta potrebe veća, to je kompulzivno prejedanje učestalije. Iz svega navedenog je jasno da je hrana i „otrov”, a ne samo „lek”, i ta kontradiktornost leži u osnovi svakog poremećaja ishrane. S tim u vezi, u lečenje ovih poremećaja je neophodno uključiti psihoterapiju, kako bi se, uporedo sa promenom navika u ishrani, promenio i način na koji se osoba bori sa problemima, i na koji doživljava sebe.

Šta su, u psihološkom smislu, najveće posledice gojaznosti?

– Osećanje krivice, identifikovanje sebe sa svojim telom, kao i nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja. Za psihu je osećanje krivice ogroman teret, i zato je neophodno osloboditi ga se. Gojazne osobe se osećaju krivima zbog toga što izgledaju drugačije, što se prejedaju i ne uspevaju da smršaju. Dalja psihološka posledica toga je uverenje da su manje vredne, da ne zaslužuju isto što i ostali, da nemaju pravo da vole sebe. Mržnja prema sebi uništava samopouzdanje, ali, istovremeno, pojačava potrebu za prejedanjem. Tako se ulazi u začarani krug, iz koga je moguće izaći uz pomoć psihoterapije. Na kraju, od ključne je važnosti da osoba stekne potpuni uvid u to ko je ona, nezavisno od toga kako izgleda. Poželjno je da osoba, uporedo sa mršavljenjem, menja svest o sebi i stekne uvid u to kojim kvalitetima i osobinama se odlikuje, i kakvim talentima i potencijalima raspolaže.

Stres je, veoma često, okidač za prejedanje. Ipak, postoje brojni načini njegovog prevazilaženja, koji ne uključuju hranu.

– Kada neko dobije poriv da, zbog pretrpljenog stresa, posegne za hranom, važno je preusmeriti fokus na drugu stranu. Najlakše i najbezbolnije je da se izađe iz kuće i ode u šetnju. Ponekad je dovoljno svega nekoliko minuta, da bi nas napustila ta prisilna potreba za hranom. Ako odlučite da ostanete u kući, pustite muziku i zaplešite. Ili sedite i duboko dišite. Idite da se istuširate, popijte čašu vode, pozovite nekoga telefonom, uzmite usisivač i usisajte tepih. Dobro je i pomoliti se, i zatražiti spokoj i smirenje.

Kao psihoterapeut vladate svim tehnikama, koje garantuju zdrav život. Ipak, i sami ste imali problema sa suvišnim kilogramima?

– Niko nije amnestiran na ljudske slabosti, pa to nisu ni psihoterapeuti. Pre godinu dana sam imala 87 kg, što nije malo ako se ima u vidu da sam visoka 158 cm. Obzirom na zdravstvene probleme sa kojima smo se moj suprug i ja sauočavali, probleme opasne po život, to je najmanja posledica svega. Bila sam previše umorna od odlazaka kod lekara, ležanja po bolnicama i strahova, da sam digla ruke od dijete. Međutim, kada sam, ipak, pokušala da smršam, otkrila sam da mi to ne polazi za rukom. Nutricionisti su mi predlagali da držim nerealno teške dijete kojih sam se pridržavala uz ulaganje velikih napora, ali koje, pritom, nisu donosile rezultate. Srećom, upoznala sam vrsnog endokrinologa, koji mi je rekao da imam visoku insulinsku rezistenciju i prepisao mi određenu terapiju. Uz lekove, i predložen režim ishrane koga sam se striktno držala, za šest meseci sam uspela da smršam 16 kg. Sada su kolena prestala da me bole, osećam se odlično, kupila sam novu garderobu. Volela bih da smršam još 5 kg, i planiram da to uradim polako, vodeći računa o ishrani, ali i dozvoljavajući sebi poneko slatko zadovoljstvo.

Dugo ste živeli i radili u Sjedinjenim Američkim Državama. Kakav je status gojaznih osoba, u toj zemlji?

– Gojaznost je u SAD eksplodirala krajem 80-tih godina, i to je u direktnoj vezi koliko sa industrijom hrane, toliko i sa promovisanjem preterane mršavosti i ekstremnog vežbanja, što je kod mnogih dovelo do poremećaja ishrane. Amerikancima ne ide u prilog ni to što je sva brza hrana jeftina i lako dostupna, obzirom na to da se prodaje na svakom koraku. Bilo koja vrsta diskriminacije protiv gojaznih se, u SAD, sankcioniše propisanim zakonskim regulativama. One štite gojazne osobe od vređanja, ili od toga da, na primer, ne mogu da se zaposle zbog suvišnih kilograma. Gojazni su svuda zastupljeni, daje im se pravo da budu ono što jesu, ne uskraćuje im se mogućnost aktivnog učestvovanja u javnom životu. Nažalost, kod nas kao da ljudi još uvek nisu naučili da se sankcionišu nečiji postupci, a ne ličnost, i da fizički izgled ne odražava nečiju vrednost.

Mnogi misle da imaju pravo da vređaju gojazne osobe, jer se smatra da oni to zaslužuju. Kako da se ponašaju osobe kojima se upućuju uvrede? Šta im Vi savetujete?

– Da jačaju svoje samopouzdanje i da osveste svoj identitet! I neka ne misli da ih upućene uvrede diskredituju, istina je da one to čine onima koji su ih uputili. Tačno je da su gojazne osobe meta uvreda i podrugljivih komentara, ali su to i svi oni koji odstupaju od proseka. Svedoci smo toga da se, čak, i osobe sa invaliditetom ismejavaju. Iza toga stoji strah od mogućih povreda, ili strah od gojenja, ćelavljenja, ili drugih estetskih nesavršenosti. Dalje, opšte je poznato da mnogi osećanje lične vrednosti mogu da steknu tek kada nekog drugog omalovaže. Tako gledano, svi koji su skloni tome da upućuju uvrede su dostojni žaljenja. Treba im odgovoriti nekom otrovnom ili, još bolje, inteligentnom šalom, ili se jednostavno uzdržati od reakcije. Kada je mene jedna prijateljica upitala zašto ne oslabim, odgovorila sam joj da bih, u tom slučaju, bila savršena! Ostavila sam je bez teksta.

Sofija Trivunac , psiholog
Tagged on:

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: