Zovem se Biljana Savković Spasovska. Rođena sam 24.4.1966 godine u Skoplju, gde i dan danas živim. Po profesiji sam profesor razredne nastave i radim u jednom selu nadomak Skoplja. Po pričanju moje majke, čim sam izašla iz njenog stomaka, doktor koji je porađao, dočekao me je rečima: rodio nam se mali bumbar. Što će reći, da sam bila pozamašna beba. Mama mi je takođe pričala da u pogledu hranjenja nije imala nikakvih problema sa mnom jer nisam ispuštala sisu dok se doobro ne nasisam. Znači od prvih dana života pokazivala sam ljubav prema hrani.

Moram da napomenem da sam se hranila normalno sve dok sam bila pod okom roditelja valjda kao i sva ostala deca u to vreme. Mama me nije jurila tanjirom da jedem, niti se mnogo sekirala ako nešto nisam htela da jedem. Znači uzroci moje gojaznosti nisu bili u tome. Roditelji su mi bili normalne težine, takođe i sestra. Ja sam uvek bila buca. Ali buca koja je bila jako okretna, nije bilo drveta na koje se nisam popela. Trčala sam i skakutala bez problema, pa sam se jedno izvesno vreme bavila rukometom.

OD DETINJSTVA BIRAM UKUSNU HRANU

U periodu osnovne škole, što se tiče jela, moram da napomenem da sam ostajala sama kod kuće jer su mi oba roditelja bila zaposlena, a u moje vreme nije baš tako bilo vrtića, tako da sam za pare koje su mi ostavljali za užinu, baš kupovala ono što mi se dopadalo za jelo. Srećom, u to vreme nije bilo hamburgera, tostova i ostalih brzih sendviča, ali se ja nisam zadovoljavala običnim „mazalicama“ poput paštete, margarina, već sam redovno kupovala još topljene sireve, pakovane šunke. Neretko sam svraćala do poslastičarnice na porciju sutlijaša i jela sam jednostavno sve ono za šta sam znala da je ukusno. Kao što napomenuh, bila sam popunjena, ali ne i debela. Jela sam iz zadovoljstva. Možda sam krajičkom moje svesti znala da ću imati problema sa gojaznošću, ako nastavim tim tempom, ali ipak to nisam smatrala nekim velikim problemom. Nisu me zagledali, nisu me izbegavali. Znala sam odećom da prikrijem višak kilograma, pa mogu reći da sam imala uspeha i kod momaka i važila za vedru, srećnu, lepuškastu devojku, možda sa nešto većim brojem kilograma nego što su imale one „zgodne“ devojke.

GODINAMA SAM SE PREPUŠTALA UŽICIMA JELA

Udala sam se iz velike ljubavi i prvo dete rodila sa 20 godina. U trudnoći sam se ugojila čitavih 20 kg. Otišla sam na porođaj sa 90 kilograma. Posle porođaja, samo sam gomilala kilograme, prepuštajući se užicima jela. Nisam radila, pa sam spremala, kuvala, mesila i, naravno, jela. Kilogrami su se gomilali, a ja uljuljkana u lepoti bračnog života nisam mnogo marila za to. Suprug me je obožavao takvu kakva jesam i nikada, ali nikada mi reč nije rekao u vezi mog izgleda i debljine. Kada bih ga pitala smeta li mu to, odgovarao mi je da svako ima neku slabost, i da je moja slabost hrana. Da on to prihvata, da mogu da slabim, ako ja mislim da tako treba, a da on nema ništa protiv mog izgleda. Da sam njemu dobra ma kakva bila.

Rodila sam i drugo dete. Još uvek nisam ništa preduzimala po pitanju debljine. Na svu sreću, oba deteta nisu „povukla“ na mene i nemaju probleme sa gojaznošću.

DOBIJALA SAM KILOGRAME ZBOG NEREDOVNE ISHRANE I NEZDRAVOG NAČINA ŽIVOTA

Zaposlila sam se u struci u mojoj 27. godini. Tada čini mi se počinje period najvećeg gomilanja kilograma, jer počinjem sa neredovnom ishranom i strašno nezdravim načinom života. Nisam jela po ceo dan. Prvi obrok mi je bio uveče oko 17 časova kada bih se vratila sa posla. E tada nisam bila svesna šta sve trpam od hrane u sebe. Nisam izlazila, umorna od posla, nije mi se nigde išlo. Znači nisam imala ni gde da potrošim onoliki broj kalorija koje sam trpala u sebe. Prolazili su dani, meseci, godine… Osećala sam nelagodnost zbog svog izgleda jedino prvog dana kada smo išli na  more, ali i to me je brzo prolazilo, jer sam obožavala i dan danas obožavam da plivam, tako da sam mnogo vremena provodila u vodi, a na plaži se pokrivala peškirima, jer me ipak bilo sramota tolike količine sala koje sam imala na sebi.

MRŠAVLJENJE, UZ GLAD I NERVOZU

Sve je to trajalo do moje 45 godine, kada sam već obolela od tromboze, operisala kičmu i patila od visokog krvnog pritiska. Rekla sam sebi: „Dosta je Biljana, moraš da potražiš pomoć stručnjaka i dovedeš kolko  –  toliko sebe u red.“ Otišla sam kod poznate nutrcionistkinje. Na prvom merenju tamo imala sam punih 148 kilograma i 800 grama. I normalno, uz njenu pomoć za godinu dana oslabila 23 kilograma. Da li sam tada bila zadovoljna? Ne! Bila sam gladna, nervozna… Ne mogu da kažem da mi nisu godili komplimenti i reči podrške moje okoline. Lepo je bilo videti u ogledalu drugu Biljanu, ali… Meni je jednostavno nedostajala ona opuštenost i uživanje u mojim omiljenim jelima. Bila sam svesna da ću ceo život morati da pazim šta i koliko jedem.

ZDRAVLJE MI JE POSTALO UGROŽENO

Opet sam polako počela da se opuštam i da vraćam sve izgubljene kilograme. Vratila sam se starim nezdravim navikama. I normalno, iz ogledala me gledala ogromna Biljana. Biljana koja nekada u toku dana nije pravila ni 100 koraka, jer nisam imala potrebu, ni želju da hodam. Na ruku mi je išla i ova pandemija koja mi je omogućila da držim onlajn nastavu. I, eto, desilo se da kada sam trebala ipak da odem do frizera, moje noge me jednostavno nisu slušale, u grudima me stezalo nakon nekih napravljenih dvadesetak koraka. „Odneo je đavo šalu“, shvatila sam da ipak moram da se odreknem moje najveće ljubavi – hrane i to po hitnom postupku, i to: „ Ne od sutra, od ponedeljka“, već SADA I ODMAH.

ODABRALA SAM NAČIN ISHRANE KOJI MI ODGOVARA

Razmislila sam o tome kako ću i šta ću. Odlučila sam se za jedan režim ishrane koji isključuje jednu vrstu namirnica, a dozvoljene namirnice mogu da konzumiram kada hoću i koliko hoću. Takav način ishrane mi je potpuno odgovarao, a ubrzo su počeli da se primećuju i rezultati. Doduše, još uvek to nekako ide malo sporije nego što bih ja htela jer sam svesna da su „u igri“ moje godine, menopauza, prestanak pušenja, svakodnevna terapija koja se sastoji od osam vrsta lekova (većina protiv bolesti kojima je uzrok debljina) i još uvek nedovoljna fizička aktivnost, jer mi obolele noge to ne dozvoljavaju. Ipak se krećem lakše i funkcionišem bolje, a i sve češće se ogledam u ogledalu i sve mi se više dopada to što vidim.

SMRŠALA SAM 16 KILOGRAMA

Na ovom režimu ishrane sam tačno godinu dana, i po mojoj proceni izgubila sam negde oko 16 kilograma. Ova dijeta nalaže da se na svakih tri meseca pravi pauza u trajanju od dve nedelje, ali ja sam tu pauzu pravila po dva dana i opet se bez ikakvog problema vraćala tom režimu. I ovoga vikenda sam prekunula dijetu, počastila se pitom, pljeskavicom u lepinji i čokoladom, ali najiskrenije, jedva čekam da se sutra opet vratim na dijetu. Valjda me grize savest, ili sam sigurna da ću ovoga puta stvarno uspeti da se dovedem u red, ko će ga znati… I nije mi teško. Moram još da napomenem da u tome imam bezrezervnu podršku moga supruga koji mi nabavlja i sprema obroke (u penziji je pa može i što je najvažnije hoće). Priznajem da me je baš razmazio, ali isto priznajem da je veliki čovek, da ga volim najviše na svetu i da sam mu beskrajno zahvalna za sve.

TREBA CENITI SVAKI IZGUBLJENI GRAM

A sada dolazi onaj deo kada  svim onima koji muče borbu sa kilogramima treba da poručim nešto. Neću upotrebljavati one uobičajene fraze poput: „sve je u glavi, možete vi to, radi zdravlja i bla, bla…) to svakako i sami znate. To je isto ko da vam neko na ulici kaže: „ Ti si debeo, ili ti si debela“, ko da mi i sami ne znamo to. Mada, ja se ni ne ljutim kada mi to kažu, i kada me pitaju da li je uzrok mojoj debljini hormonska neravnoteža, tablete, najiskrenije odgovaram: debela sam jer volim da jedem. Postoje razne vrste zavisnosti, a moja je zavisnost i nažalost bolest HRANA. 

Nego dragi moji i drage moje:

–        Kao prvo ne polazite na dijetu ako stvarno niste rešeni da ispoštujete njena pravila.

–        Ako se već, odlučite ne budite opterećeni njome i ne davite sve oko sebe. Ne moraju svi da znaju da ste na dijeti.

–        Dobro proučite koji vam način ishrane najviše odgovara, normalno bilo bi poželjno posavetovati se sa doktorom.

–        Ne stajte svakoga časa na vagu.

–        Cenite svaki izgubljeni gram i milimetar svoga tela.

–        Budite pozitivni, radujte se svakom novom danu koji će doći, jer ste sa njim sve bliži i bliži uspehu.

I na kraju: Shvatite dijetu ne kao moranje, već kao priliku da svoj život promenite iz korena i budite zahvalni na takvoj prilici. Važno je da imamo izbora, a na nama je šta ćemo odabrati, da se samosažaljevamo ili da uzmemo stvari u svoje ruke.

DIJETA KAO PRILIKA ZA PROMENE IZ KORENA – Priča Biljane Savković Spasovske

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: