Život se, sa svakim dobijenim suvišnim kilogramom, usporava i „izmiče“ onima koji nose njihov teret. Neretko se same gojazne osobe, pritisnute raznim realnim il umišljenim problemima, lišavaju življenja punim intenzitetom. Ostaju u „zoni komfora“, u kojoj se osećaju bezbedno i zaštićeno, u kojoj nema izazova. Olivera Milutinović, diplomirani psiholog, podstiče svoje klijente da se zapitaju da li, u tome što su gojazni, pronalaze benefite koje ih sprečavaju da smršaju. U okviru OLI psihodinamskog integrativnog pravca, Olivera je stekla zvanje OLI psihoterapeuta, trenutno ima status psihoterapeuta pod supervizijom. U okviru istog terapijskog modaliteta stekla je zvanje trenera emocionalnih kompetencija. Poseduje sertifikat za samostalni rad sa ALFA (Άλφα – analiza ličnosti, fantazija i asocijacija) i KEG (Keys to Emotional growth) karticama ― projektivnim psihoterapijskim tehnikama. Pored navedenog, završila je i edukaciju za EMDR psihoterapeuta, i specijalizovala se za rad sa klijentima sa traumama. Olivera poseduje višegodišnje iskustvo u individualnom savetodavnom radu, a kreirala je i održala brojne radionice sa grupama dece, kao i sa grupama odraslih. Bavi se rešavanjem različitih psiholoških poteškoća i pomaže klijentima da prevaziđu lične, životne ili partnerske krize. Ukoliko neko želi da je kontaktira, može to da učini putem maila: olivera.milutinovic@psihokret.com.

U psihoterapiji se svakom klijentu prilazi individualno. Da li postoji nešto što je zajedničko svim osobama koje imaju problema sa suvišnim kilogramima?

Odlično pitanje, teško za odgovor i veoma sam se zamislila nad njim. Ja negujem individualni pristup svakom klijentu, ali bih ipak rekla da postoji nešto zajedničko – svaka osoba koja zbog toga dođe na psihoterapiju uverena je da je ono što želi to da skine višak kilograma. Obično zbog silnih pokušaja bez trajnih rezultata osoba se oseća nemoćno, često sa tendencijom da razloge neuspeha traži spolja, u nekim drugim faktorima, a ne razmatra sopstvenu želju da smrša. Intervencija koju često napravim ume da izazove veliki otpor u startu, kao i šok kod klijenta, a može često veoma brzo da da velike rezultate, jeste promena perspektive. „Hajde da za početak razmotrimo zašto Vi NE ŽELITE da smršate i ŽELITE DA ZADRŽITE svoje kilograme?!“ Kada se promeni fokus sa toga šta sve osoba pokušava da uradi i ne uspeva da smrša, na to šta sve uspešno radi da bi zadržala svoje kilograme, osobi se odmah povrati osećaj moći i pojača svest o sopstvenoj odgovornosti.

Gojazne osobe često čekaju na neki kalendarski ili astrološki fenomen, da bi započele dijetu. Kada je pravi trenutak za istu?

Pravi trenutak za dijetu je onaj u kojem je osoba potpuno spremna da preuzme svu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazi, onda nema potrebe da se vezuje za bilo kakve fenomene spolja i da osećaj kontrole nad sobom vezuje za spoljne faktore. Tada će na potpuno drugačiji način pristupiti i nalaženju pravih načina da dođe do cilja, odgovorno (medicinski, emocionalno, motivaciono, psihološki), planski i strpljivo, sa orijentacijom na dugoročnu dobrobit za sebe.

Za započinjanje dijete, ili istrajavanje u njoj, je potrebno imati volju. Šta je volja, po definiciji, i kako se ona stiče?

Volja je sposobnost ulaganja kontinuiranih napora u ostvarivanje razvojnih ciljeva, sposobnost osobe da se razvija u samostalnu individuu. To je duboka, unutrašnja usmerenost (intencionalnost) ka cilju, ka promeni. Razvijena sposobnost manifestuje se u psihološkom dostizanju kreativne dobrobiti na tri razvojna nivoa:

1. Nivo dobrovoljnog prihvatanja obaveza – osoba prihvata ono što je ranije doživljavala kao prinudu.

2. Kreativna faza odnosi se na to da je osoba voljna da radi ono što sama hoće (ostvarivanje sopstvenih ciljeva). Osoba ima kapacitet da podrži ideale koje je sama kreirala. Kreativna volja je samosvrhovita bez dominacije nad drugima.

3. Transpersonalna volja – potreba koja se pojavljuje nakon sticanja identiteta, težnjom za proširenjem identiteta na druge, na opšte dobro, na ulaganje u nešto što je veće od nas samih.

Volja kao sposobnost stiče se od druge, treće godine života, a razvija celog života VEŽBANJEM. Volja je kao mišić, vežbamo je postavljanjem ciljeva i kontinuiranim ulaganjem napora da ih ostvarimo. U tom procesu, ukoliko postoje problemi u razvijenosti volje, počinjemo od manjih ciljeva i idemo ka većim. U okviru naše teme, ne postavljamo cilj da skinemo 20 kg i to preko noći, ako je naša procena da toliko želimo da skinemo, nego za početak postavimo cilj da skinemo 1kg, i to za mesec dana. Za dve godine naš cilj neosetno možemo da postignemo, bez mnogo muke. Dakle, i strpljenje je nešto što nam je potrebno da razvijamo, jer je ugrađeno u volju.

Na planu razvojnih nivoa, gore pomenutih, to izgleda ovako:

1. Osoba VOLJNO radi na dostizanju cilja da smrša i ne oseća prinudu da to postigne.

2. Osoba postavlja SVOJE ciljeve, a ne društveno poželjne ili prihvatljive. Nije ni potrebno ni poželjno da svi budemo Barbike. Lepotu sveta i čine sve njegove različitosti.

3. Na najvišem razvojnom nivou moguće je dostići i svest o tome da nam je telo, kao i zdravlje, dato na dar, i da smo pozvani da i mi nečim na taj dar uzvratimo.

Na koji način je najbolje pružiti podršku osobi, koja se nalazi u procesu
mršavljenja?

Ono što često najviše nedostaje osobama koje se dugo i neuspešno bore sa pokušajima da smršaju jeste ljubav prema sebi, razumevanje sebe, podrška sebi, prihvatanje neuspeha. Osobe sa viškom kilograma često su oprhvane osećajem krivice, osećanjem nemoći, nedovoljne vrednosti, osećanjem sopstvene neuspešnosti. Terapeut je onda tu da voli osobu onda kada to sama nije u stanju, i dok to ne nauči – onda kada ne uspeva da napreduje ka cilju.

U Vašoj radnoj biografiji stoji da radite na rešavanju poteškoća sa emocionalnim prejedanjem. Šta se nalazi u osnovi ove poteškoće i kako se ona prevazilazi?

Kada emocionalnu glad težimo da zadovoljimo hranom, onda se to naziva emocionalnim jedenjem, sklonošću da onda kada nismo fiziološki gladni posežemo za hranom (najčešće određenim vrstama „utešne hrane“ – čokoladama, grickalicama, kombinacijom slatkih i masnih proizvoda) čime:

1. Privremeno i nefunkcionalno popunjavamo emocionalnu prazninu koju osećamo;

2. Zatrpavamo svoja neprijatna osećanja sa kojima ne umemo da se izborimo i radije ne bismo da ih osećamo;

3. Prividno i opet kratkotrajno se punimo prijatnim emocijama koje nam nedostaju i koje ne umemo sebi da obezbedimo na ispravan način. Kao i kod većine drugih poteškoća sa kojima osobe dolaze na psihoterapiju, radimo na emocijama osobe, osvešćivanju emocija, prihvatanju emocija, neutralizaciji (razvijanju sposobnosti da umirimo sopstvene emocije) i mentalizaciji (razvijanju sposobnosti da dubinski razumemo sve svoje emocije, stanja i procese, i upravljamo sobom, a ne oni nama).

U čemu se ogleda zdrav odnos prema sopstvenom telu?

Prvenstveno u ljubavi prema istom, a ljubav podrazumeva brigu o dobrobiti tog tela, dugoročno i suštinski. Naravno da je estetika nešto na šta većina ljudi prvenstveno pomisli kad pričamo o odnosu prema sopstvenom telu, ali mi se čini da je zdravlje ipak prioritetnije na listi kad se suštinski pozabavimo ovom temom. Naravno, sistem vrednosti je opet individualan i tu se ne treba mešati, ali ako krenemo od činjenice da hrana, neophodna kao izvor života, može i da nas ubije, polako i neprimetno, onda se prioriteti jasnije poslože. Pored toga, važno je razvijati ljubav prema sopstvenom telu u svim aspektima (ne uslovljavati ljubav estetikom), i svim trenucima, i onda kad bolujemo, i kad nam služi, a naročito kad zanemoća i kad ga je potrebno osnažiti ili lečiti.

Većina gojaznih osoba ne voli svoja tela. Da li ljubav prema telu može da se
nauči?

Mislim da sam delimično odgovorila na ovo pitanje iznad. Da, može se naučiti, ljubav je veština, umeće, i može se naučiti i razvijati praktikovanjem.

Naša tela imaju svoj sopstveni jezik, kojim nam se obraćaju i izražavaju ono što im je potrebno. Kako da ga razumemo?

Stupanjem u kontakt sa svojim emocijama. To se uči, celog života. Ljudi su veoma kompleksna, i prebogata bića.

Kada je mršavljenje u pitanju, da li bi fokus trebalo da bude na samom procesu, ili na cilju?

Ciljeve bi bilo dobro razbiti na manje, kao što sam rekla, a fokus bi onda bilo dobro držati na prvom sledećem malom cilju, kao na planu njegovog dostizanja. Ono što je veoma važno jeste i držanje u svesti šire slike, dakle, ne fokusirati se pojedinačno na cilj po principu uspeh/neuspeh, sve ili ništa. Mnogo je važno održavati unutrašnju povezanost sa sobom, sa svim svojim postignućima u životu, sa celokupnom slikom sopstvenog napretka, sa svim svojim resursima, a to možemo samo onda kada i svoje poraze i neuspehe vidimo i prihvatamo kao deo jedne šire slike, jednog velikog mozaika sopstvenog napredovanja.

Sticanje vitke figure donosi sa sobom nove životne izazove. Koliko strah od
istih udaljava jednu osobu od namere da smrša?

Ovo je moguće tema za jedan poseban članak, veoma bogata tema. U psihoterapijskom radu sa osobama koje žele da smršaju, ova tema je veoma važan deo procesa i tu leže i mnogi razlozi neuspeha. Dok osoba ne osvesti šta ŽELI DA IZBEGNE ZADRŽAVANJEM KILOGRAMA, male su šanse i da ih se oslobodi.

SKRIVENI IZAZOVI VITKOSTI – Intervju sa Oliverom Milutinović, diplomiranim psihologom/ psihoterapeut pod supervizijom

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: