POSEBNE STE, BEZ OBZIRA NA VISINU, TEŽINU I IZGLED – Intervju sa Željkom Tokić, duhovnom učiteljicom, piscem i novinarkom
„Mjeri li se vrijednost žene isključivo u kilogramima“? Ovo je naslov teksta kojim je njegov autor, Željka Tokić, izazvala mnoštvo komentara na društvenim mrežama, a kojim je skrenula pažnju na to da se vitkost nameće kao imperativ, da se na žene gleda isključivo kroz prizmu njihovog fizičkog izgleda, i da im se sugeriše kako nisu dovoljno dobre ako nisu savršene. U tekstu se naglašava i da su lične vrednosti stavljene u drugi plan, koliko i težnja za autentičnošću i unutrašnjom punoćom. Komentari tog teksta su bili pohvalni i afirmativni, međutim, ostaje bolna činjenica da su u većem broju oni koji sve, a posebno žene, posmatraju površno, koji su zatrovani brojnim predrasudama. Željka Tokić nije slučajno napisala ovaj tekst. Ona je neko ko je intuitivan, ko se zanima za psihologiju, filozofiju, tumačenje snova i astrologiju. U svet duhovnosti je zakoračila još u detinjstvu, podstaknuta pričama svoga dede o vilama i vilenjacima, kao i bajkama Ivane Brlić-Mažuranić. Zajedno s Danom Šercarom napisala je više od 15 knjiga o anđelima, autorka je tri špila Anđeoskih kartica i najnovijih karata „Poruke duše“. U devedesetima se susreće sa svojim duhovnim učiteljima i isceliteljima, uči tehnike meditacije u Brightonu i postaje Majstorica-učiteljica Usui Shiki Ryoho metode. Uz vođenje tečajeva, radionica i grupnih meditacija, u svakodnevnu praksu isceljivanja uključuje kristale, aromaterapiju i kontakt s anđeoskim energijama. Od 2000. je uključena u delovanje i vođenje Angels centra i Hrvatske transpersonalne asocijacije, te vođenje anđeoskih radionica i seminara. U zadnjih desetak godina piše kolumne za nekoliko internetskih stranica i portala, koje su objedinjene i objavljene u knjizi „Sva lica života“. Uz pisanje, savetovanje i isceljivanje ljudi, rado se bavi i isceljivanjem životinja. 

Da li širina struka govori više o nama od onoga što nam se ogleda u očima, što izražava naše lice, što otkriva naše ponašanje?

Da su u našem svijetu životne vrijednosti postavljene kako treba, ne bi bilo ni potrebe za ovakvim pitanjem. Definitivno fizičke karakteristike, bez obzira radilo se o boji očiju, visini ili težini nisu nešto što nas određuje kao osobu. Važno je postaviti pitanja: Tko sam ja? Što me određuje? Što me čini onim što jesam? Tjelesni oblik nas jednim dijelom određuje, no ono što mi jesmo su emocije, misli, osjećaji, duša, duh. Kad vam se neka osoba svidi, izgled vas može privući „na prvu loptu“ no ono što nas zadrži kraj neke osobe je svakako njezina ili njegova osobnost, emotivnost i neke ljudske vrijednosti i karakteristike. Svakako su ljudske vrijednosti ono što nas obilježava i vrednuje kao osobu, a ne fizički izgled.
 

S obzirom na to da radite sa ljudima, i pomažete im da se emotivno i duhovno iscele, recite nam koliku patnju izaziva gojaznost?

Različiti ljudi imaju različite probleme, neki s viškom, neki s manjkom težine, a zapravo je u pozadini svega emotivna bol. Ako je osoba emotivno ranjena, tužna, ljuta, ostavljena ili omalovažavana na radnom mjestu, dio ljudi će prestati jesti, ali velika većina će se početi prejedati. Neki kažu da se jako udebljaju emotivno preosjetljive osobe koje žele napraviti fizički „pojas ili obruč“ oko sebe, kako bi se zaštitile od emotivnih i svih drugih povreda, no stvari nisu tako jednostavne. Težina i metabolizam ovise od osobe do osobe, oni s bržom probavom nemaju problema s kilažom, oni sa sporijim sustavom za probavljanje hrane imaju veću mogućnost skupljanja suvišnih kilograma, a neki imaju i zdravstvenih problema te im lijekovi utječu na prekomjerno skupljanje kilograma. Svaka je osoba drukčija i svaka priča je drukčija – tako da i kod iscjeljenja ili mršavljenja treba svakome pristupiti individualno. Naravno da se osobe s viškom kilograma ne osjećaju dobro ni prihvaćeno u društvu koje ima jedno mjerilo za sve, a žene dolaze u različitim visinama, težinama i oblinama. Prirodna je želja osobe da se uklopi u okolinu, te im podcjenjivanje, omalovažavanje ili odbacivanje od strane okoline jako teško pada.

Pritisak javnosti da se bude vitak i mlad je sve veći. Kako mu se odupreti?

Recept je relativno jednostavan – budite svoji! Ne obazirite se na komentare sa strane, od ljudi koji vas ne poznaju, ne dajte im snagu da vas povrijede, budite svjesni svoje vrijednosti. Znam kako je to biti bucka jer sam velik dio djetinjstva imala taj epitet. Nije mi palo na pamet da mi je sestra možda premršava, pa da ja uz nju izgledam „debelo“, ta slika pretjerane kilaže u glavi me je dugo pratila. Onda sam, igrom životnih slučajnosti, izgubila neke drage ljude, smršavila previše i ostala tako premršava, pa su onda opet komentari išli u smjeru mršavosti itd. Ukratko, nikad nećemo svima moći ugoditi, niti biti svima dobri, lijepi, dovoljno vitki ili dovoljno zaobljeni, pa zašto onda ne bismo bili dobri i najbolji sebi samima?

Neretko se dešava da, ispod fotografije punačke devojke, najgrublje komentare ostavljaju upravo žene. Gde je nestala ženska solidardnost?

Znam reći da je u današnjem svijetu žena ženi vučica. To je grubo, ali dolazi iz učestalog promatranja ponašanja žena prema drugim ženama. Uglavnom je motiv takvog ponašanja zavist, zbog nečega što mi imamo (ili ta druga osoba misli da imamo), a ona ne. Ako prestanemo jedna drugu gledati kao konkurenciju, već kao saveznice, mnogo toga možemo zajedno postići. U jednom životnom razdoblju baš mi je bilo emotivno teško: izgubila sam najbliže, živjela sama, bez muža ili dečka, na teškom poslu s malom plaćom, gdje sam skromno prehranjivala sebe i mačku. No, čak i tada sam bila meta zavisti pojedinih kolegica na poslu, što mi nikako nije bilo jasno, jer na prvi pogled mi nisu imale na čemu zavidjeti. Razmišljala sam o tome, pitala se naglas i razgovarala s prijateljima. Nikako nisam mogla shvatiti uzrok zavisti, pa sam jednom šaljivo rekla: „Normalno da mi zavide, imam super
muža, dvoje prekrasne dječice, kuću katnicu, super novi auto, posao iz snova itd.“ I na kraju mi je sinulo zašto: zavidjele su mi na osmijehu, na tome što me ljudi vole jer sam bila ljubazna prema kupcima i kad sam imala temperaturu, a oni to nisu znali. Ljudi reagiraju na dobru energiju i ljubav, uvijek. Spontano, slučajno, u prolazu, svi dobri ljudi ostanu nam u pamćenju. To je ono što vrijedi, to je ono što trebamo njegovati – pozitivan odnos prema ljudima, kako muškarcima tako i ženama jer puno je ljepše i lakše živjeti ako pomažemo jedni drugima, nego ako se borimo oko sitnih, beznačajnih pobjeda tipa „tko ima bolju frizuru ili ljepšu haljinu“. Isto tako, mjerenje s drugima po bilo kojoj osnovi ne donosi ništa dobro jer smo svi toliko posebni i toliko jedinstveni, cijeli univerzum sam za sebe.

Gojazne osobe su, veoma često, žrtve diskriminacije. Šta predstavlja pravi odgovor na upućenu uvredu?

Nema jednog ispravnog odgovora: da dotična osoba ima osnove kulture ne bi takvu uvredu ni izrekla. Prvi poriv je kod svakoga normalan – na uvredu uzvratiti uvredom, no u konačnici se time ništa ne rješava, vi se spuštate na razinu te nepristojne i bezobrazne osobe i pretvarate se u nešto što zapravo niste. Sjećam se jedne susjede koja je imala problema sa živcima, pa je imala dobre i loše faze vjerojatno povezane s uzimanjem lijekova. Kad je bila u dobroj fazi, nije me mogla nahvaliti, kad je bila u lošoj, za svima nama koji smo prošli ulicom dobacivala je uvrede. Pitala sam se kako se postaviti? Ako joj krenem odgovarati i raspravljati se s njom, slučajan prolaznik neće razlikovati mene od nje, tj. neće znati da žena ima problema s psihom već će izgledati kao da se dvije blesave žene svađaju nasred ulice! Tako da ne mislim da je uzvraćanje uvrede neki dobar put, ali isto tako ne treba ni prešutjeti jer bi to značilo na neki način odobravati i složiti se s onim što je osoba rekla, a u budućnosti joj dati temelja da ponovi takvo ponašanje. Reakcija treba biti primjerena vama, odmjerena i pristojna. Neke od mogućih rečenica su: „Vidim da su vas roditelji lijepo odgojili.” ili „Gdje je nestala pristojna komunikacija?“ Što više radite na osjećaju vlastite vrijednosti, to će vas takvi komentari manje pogađati. A ako vas u tom trenutku ne izbace „iz takta” moći ćete reagirati na odgovarajući i vama primjeren način.
 

Usled poremećenog sistema vrednosti, pojedinci se lakše nose sa ličnim i moralnim nedostacima, nego sa suvišnim kilogramima. Kako promeniti fokus i usmeriti se na bazične ljudske vrednosti?

Ovo je prilično teško pitanje jer je cijela moderna civilizacija u zadnjim desetljećima usmjerena na vanjsko, površno, sporedno, fizičko. Mediji nameću ono što je izvana, a rijetko se govori o unutarnjim vrijednostima, ljudskim i etičkim kvalitetama. Pogledajte samo vijesti: ističu se loše stvari, kriminal, prirodne katastrofe, a sve one dobre i pozitivne stvari za medije nisu vijest jer ne prodaju novine i ne skupljaju gledatelje. Na televiziji se nude najplići mogući sadržaji, rijetki su programi koji educiraju ljude, nude nešto kvalitetnije i bolje, kulturne sadržaje, dokumentarce, filmske klasike. Djeci se preko društvenih mreža nameću kriva mjerila vrijednosti i uspjeha, nedavno je o tome progovorio glumac Dragan Bjelogrlić s pozivom da se djeci ponude bolji i drukčiji uzori od ovih kakve imamo danas. I opet je odgovor: treba raditi na sebi! Odrasle osobe trebaju se kvalitetno brinuti za svoje emotivno, duhovno i fizičko zdravlje, učiti nove stvari, radovati se onim lijepima. Roditelji i učitelji imaju velik zadatak ne pokleknuti pod pritiskom konzumerizma i pokušati svoju djecu odgojiti u kvalitetne, empatične, drage ljude.

Kada odluče da smršaju, gojazne osobe se uglavnom oslanjaju na intenzitet volje i jačinu karaktera. A šta je sa snagom duše? Da li se tu krije okidač, koji bi mogao da dovede do uspeha?

Volja za mršavljenje je svakako najvažniji pokretač. I definitivno treba doći iz naše unutrašnjosti, a ne zbog pritiska okoline. Mislim da bi najveći pokretač i motivator trebalo biti zdravlje, jer s nešto manje kilograma bolje se osjećamo, lakše i poletnije obavljamo svakodnevne zadaće, a psihološki motivator za nastavak dijete je taj što smo sami sebi dokazali da mi to možemo. Mislim da je početak najteži, pogotovo mijenjanje ustaljenih prehrambenih navika i prelazak na zdraviju i zeleniju prehranu. Ne vjerujem da je gladovanje dobar način, više mogućnost da si narušite zdravlje. Prehranu bi trebalo prilagoditi novim navikama uz unos svih kvalitetnih i potrebnih sastojaka. Kretanje i vježba su isto jako važni. Možda jedna zgodna preporuka – maknuti se od svega što dolazi u vrećicama: čipsići, flipsići, štapići, a nose puno praznih kalorija, s tim da sol veže vodu u organizmu i kazaljka na vagi pokazuje još veći broj. Isto tako, previše šećera u prehrani znači više kalorija, tako da bi se gazirana pića trebala maknuti iz prehrane, a zamijeniti čajevima bez šećera. Ne trebate biti gladni, ali radije pojedite komad mesa i prilog jer je to količinski (bez kruha) jednako jednoj tabli čokolade. Ne mislim da se trebate odricati svega, život je prekratak da bi stalno bili jadni, no s količinama kruha, slatkiša, sokova, slanih sireva itd. treba biti oprezan.

Kakav odnos Vi imate prema svom telu?

Tijelo i ja smo jedno, kao što je i duša te mentalni sklop dio mog bića. Obično se kaže da je tijelo hram duše, a ja ga volim nazvati „vozilom“ pa se trudim jesti kvalitetnu, domaću uzgojenu hranu, imati „najbolje moguće gorivo“ za svoje tijelo. Važna mi je ravnoteža, duševni mir, redovan san, jer sve to moje tijelo treba. Što se kilaže tiče, prešla sam 50 godina, nisam glumica ili model da moram održavati određenu kilažu i biti na dijeti, a volim hranu, tako da sam lagano zaobljena! Najvažnije mi je da se osjećam dobro u svom tijelu i da me ono „dobro služi“. Zapravo je tijelo, kao i lice, odraz našeg unutarnjeg bića i osjećaja, ako smo zadovoljni i sretni, to će zračiti iz nas i okolina će to prepoznati. A kuhati jako volim, tako da mršavost nije opcija za mene!

Kao pandan sugestijama o tome kako da najbrže smršamo, recite nam kako možemo da živimo radosniji, zdraviji, pozitivniji i ispunjeniji život?

Živimo onako kako se osjećamo, kako želimo, družimo se s ljudima koje volimo, koji nas ispunjavaju, izbjegavajući situacije gdje nešto „moramo“ i „trebamo“, a želudac nam se grči od pomisli na druženje s određenim ljudima. Nismo svi isti, ne moramo svi svima odgovarati, uvijek možemo naći bliske i slične sebi – tu mi kao ljudi rastemo. Mene čini sretnom moja mala obitelj: Dan i mačak, sretnom me čine dragi ljudi oko mene koje sam izabrala po srcu, a ne po tome jesu li na nekom položaju ili mogu li u budućnosti imati neke koristi od njih. Sretnom me čini moj posao, pomaganje ljudima je nešto što volim, pisanje me jednako tako veseli, a svaka nova knjiga ili motivacijske kartice je posebna radost jer su to naša dječica, kako znam reći. Jako volim kazalište i film, salvetnu tehniku i kuhanje. Svi hobiji koje imam su dodatni dio životnog zadovoljstva. Ovo pričam jer želim istaknuti da svatko od vas mora izabrati ono što njega veseli: nekome će to biti pjevanje, plesanje, slikanje, joga, putovanja, uzgoj cvijeća, rad u vrtu itd. Svakako je dobro da se bavite nekom duhovnom tehnikom opuštanja, meditacije i umirenja uma, jer tu ćete naći snagu za sve ostale životne izazove. Stvorite život po svojoj mjeri, živite ga onako kako želite i uživajte u njemu. I na kraju, za sve nas bucke: kad vas pitaju koja je najljepša žena svih vremena, sigurno će 80% odgovoriti: Marylin Monroe. A po mjerilima svih današnjih modnih i drugih časopisa bila bi proglašena debelom! Ljepota je u oku promatrača, ali ljepota je i u vašim očima kad gledate same sebe, a ja vam kažem: bez obzira na težinu, visinu i izgled – posebne ste!

Željka Tokić
Tagged on:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: