Sa problemima, u vidu suvišnih kilograma, se borim gotovo čitavog svog života, ipak, ta borba ne predstavlja sav moj život. Udata sam, imam zdravu i normalnu porodicu, onu, na koju mogu da budem ponosna. Naši međusobni odnosi su bazirani na poštovanju, uz povremene sitne i uobičajene nesuglasice. Zaposlena sam u jednoj firmi u Kragujevcu, u kome i živim, na mestu tekstilnog tehničara. Po prirodi sam komunikativna i vedrog duha, uvek spremna da pomognem drugima, ako je to u mojoj moći. Otuda i otkrivam priču o sebi, o svom uspehu, u nadi da bi neko, uvidom u ono što sam ja postigla, dobio motivaciju da krene nekim sličnim putem.

BILO MI JE MUKA OD SEBE SAME
Moj problem sa suvišnim kilogramima potiče još od detinjstva, najviše zbog velike ljubavi prema slatkišima. Smetali su mi ti kilogrami, još više to što sam uviđala da sam drugačija, da se razlikujem od drugih. U tom dobu sam i doživela uvrede i dobacivanja od druge dece, koja su mi davala svakakve ružne nadimke. S obzirom na to da sam prilično emotivna, bolele su me te uvrede. Ništa se nije promenilo ni kada sam odrasla. Da se ne lažemo, na gojazne osobe se gleda drugačije, nego na one koje su vitke. Mentalitet ljudi na ovim našim prostorima je, nažalost, takav da se na osnovu fizičkog izgleda odlučuje kakav je ko čovek, i ko koliko vredi. Moram da priznam da sam se bezbroj puta osetila loše kada bih, u nekoj prodavnici, doživela da me zgodne i nakinđurene prodavačice odmere kao da sam „smrdljiv sir“, a ne neko ko nosi veći konfekcijski broj, uz obavezan komentar da nemaju ništa za mene. Tada bi mi bilo muka od sebe same! Verujem da mnogi doživljavaju iste, ili slične probleme, ali se plaše da otvoreno pričaju o tome. To je zato što nam je nametnut osećaj nepotrebnog stida i nepostojeće krivice. Ima, naravno, mentalno jakih osoba, koje umeju i mogu da se nose sa osudom okoline, međutim, ja nisam bila jedna od tih.

SVE SE „LEPILO“ NA MENE
Takođe, nisam bila ni od onih koji su jeli zbog emocionalne gladi. Nisam lečila tugu hranom, ili bilo šta slično tome. Jednostavno sam uživala u hrani. Sve što bih pojela mi je bilo slatko, i navodilo me je da jedem više, kako bih produžila tu slast. Ljubav prema hrani je uticala na to da budem prosečno punija osoba. Težinu sam držala pod kakvom-takvom kontrolom, sve dok nisam rodila svog sina. Tada je došlo do nekog poremećaja hormona, počela sam da imam problema sa usporenim metabolizmom, kao i sa probavom. Mislim da se, narodski rečeno, posle porođaja sve lepilo za mene, pa i voda. Znala sam da je trebalo nešto da promenim, ali nisam uspevala da steknem dovoljno odlučnosti, da okrenem novi list, da prosto počnem da se drugačije hranim, kao i da razmišljam drugačije. Pravila sam šale na svoj račun, dok sam, u stvari, priželjkivala da prosto i jednostavno kažem sebi – sada je dosta!

IMALA SAM 105 KILOGRAMA
To otrežnjenje se dogodilo kada su leđa i noge počele da me bole, kada sam postala svesna toga da više ne mogu ni da se sagnem kako treba, da mi je stomak došao gotovo do brade, da se užasno brzo umaram, da sam zapala u stanje opšte inertnosti i obamrlosti. Neprestano sam bila svesna opasnosti da bih, bez promene načina ishrane, mogla ozbiljno da ugrozim svoje zdravlje. Imala sam, u tom trenutku, 105 kilograma. Najviše u svom životu. I plašila sam se da bih mogla da postanem još teža, jer sam na internetu nailazila na fotografije ekstremno gojaznih ljudi. Sa druge strane, oko mene je bilo mnogo mojih vitkih koleginica, koje su me navodile da se pitam zašto i ja ne bih mogla da budem jedna od njih. Nije mi bilo potrebno previše razmišljanja da bih znala odgovor. On se krio u nedostatku hrabrosti da se okrenem sebi, da uradim nešto korisno za svoje zdravlje, da akumuliram volju, disciplinu i hrabrost, i da učinim ono što mi se nametalo kao prioritetno važno.

STRAH OD GLADI

Bližilo se leto, i moje koleginice su počele da pričaju o tome kako bi volele da smršaju do odlaska na letovanje. Slušala sam te njihove priče, od kojih se najviše isticala ona o hrono ishrani, u početku sa velikom sumnjom u sebe, a kasnije sa velikom radoznalošću. Umesto gledanju fotografija ekstremno gojaznih ljudi i „hranjenju“ straha od gojenja, krenula sam da istražujem sve raspoložive informacije o hrano ishrani. U početku mi je dosta toga bilo nejasno, vezano za kombinovanje hrane i satnicu uzimanja obroka. Potom, odbijalo me to što se od mene očekivalo da stalno budem za šporetom, jer sam verovala da to hrono ishrana zahteva. S obzirom na to da sam počela da kuvam kao veoma mlada, pomalo mi je i dosadilo da dugo boravim u kuhinji. Vremeno sam postala vešta u spremanju praktičnih obroka, koji ne zahtevaju da se dugo kuvaju. Upalio mi se crveni alarm kada sam shvatila da bi, ako se posvetim hrono ishrani, svakoga dana morala da spremam dve vrste obroka, jednu za sebe, a drugu za ostatak porodice. Priznajem da mi to nije zvučalo nimalo prihvatljivo. U glavi mi je odzvanjalo i to da 5 sati predstavlja nužan razmak između obroka. Učinilo mi se da je to mnogo! Da ću da gladujem, jer se na toj osnovi baziraju sve dijete. Ja, koja sam oduvek uživala u hrani, nisam mogla da prihvatim da trpim glad. I upravo je to bio razlog zbog koga, nikada do tada, nisam ni pokušala da držim neku dijetu.

ČARI HRONO ISHRANE
Ono što me je navelo da se, po prvi put, posvetim nekom restriktivnom režimu ishrane, je to što sam od mnogih čula da sa hronom ishranom nema gladovanja, uprkos tim razmacima između obroka. Ništa, dakle, nisam imala da izgubim, već samo da dobijem. Baš kao što sam, po prestanku korišćenja cigareta, izgubila tu nikotinsku zavisnost, a dobila zdravija pluća i lakše disanje. Prvi put u životu sam osetila rešenost da uspem, uprkos svemu onome što me je bunilo, i što me je navodilo da ništa ni ne započinjem. Plašeći se nekog brzog odustajanja, nikome nisam pričala šta planiram, a time sam, takođe, želela i da se zaštitim od radoznalog ispitivanja. Počela sam da primenjujem pravila hrono ishrane, uviđajući da su svi moji početni strahovi bili nepotrebni. Od nekoga ko je živeo u uverenju da crni hleb „smrdi“, došla sam do toga da taj isti hleb rado kupujem, i da mi se on najviše i dopada! Počela sam da „osluškujem“ svoj organizam, da tražim ono što mu najviše odgovara, da koristim maštu za osmišljavanje raznih kombinacija. Mislim da je u tome, između ostalog, čar hrono ishrane, jer u njoj može da se daje „mašti na volju“. Poštovala sam preporučenu satnicu za uzimanje obroka, vremenom sam pronašla kombinacije hrane koje su bile zgodne za to da ih nosim na posao. Bila sam dosta dugo na restrikciji, jer je bilo nužno da izgubim veliki broj suvišnih kilograma. Uprkos svim mojim sumnjama, posle prvog meseca sam bila lakša 4 kilograma, što me je oduševilo i navelo da zaključim da mogu da smršam, i to bez gladovanja!

DOBRI EFEKTI NA ZDRAVLJE
Istina, mnogo toga sam prestala da konzumiram: slatkiše, sokove, voće, industrijske suhomesnate namirnice, pune aditiva, nitrata, kao i skrivenih šećera. Umesto toga sam jela slaninu, čvarke, domaće kobasice, mnogo povrća i salata, semenke. Vremenom sam potpuno izbacila hleb iz upotrebe, a počela da pijem velike količine vode. Držala sam se principa hrono ishrane, ali na neki svoj način! Večerala sam, na primer, dve voćke (jabuke ili pomorandže), što je svakako protiv principa hrono ishrane. Ali, to je tražio moj organizam! I pokazalo se da sam mu, tim voćem, davala upravo ono što mu je bilo potrebno, jer se dogodilo da se, prvi put u životu, nisam razbolela tokom sezone gripa. To znači da mi je imunitet bio odličan, baš kao i nalazi šećera u krvi i vrednosti krvnog pritiska. Moram da priznam da je bilo dana kada sam kršila pravila, u vreme praznika i tokom letovanja, ali ni tada nisam preterivala. Dozvoljavala sam sebi te kratkotrajne „izlete“ jer smo živi ljudi, jer nismo u zatvoru, niti u realnosti lišenoj iskušenja.

DANAS JE NAJBOLJI DAN ZA POČETAK
Moj put je bio dug, i nimalo lak, ali sam uspela da ostvarim veliki uspeh, i to
upornošću, disciplinom, i onim što je najbitnije – voljom. Za godinu dana sam smršala 30 kilograma! Možda je neko uspeo da izgubi i više suvišnih kilograma za isti vremenski period, ali je meni važnije to što sam smršala bez opretećenja, što sam promenila loše navike, kao i način razmišljanja. Sva moja odricanja su se isplatila, kao i sva moja upornost i strpljenje. Nikada nisam bolje izgledala, niti bila zadovoljnija svojim izgledom! Nikada nisam bila ponosnija na sebe, niti sam se ikada pre ovako dobro osećala! Srećna sam jer sam uspela! Pronašla sam neki svoj način, baziran na hrono ishrani, koji je bio najbolji za mene, koji je najviše odgovarao mom organizmu. Mislim da opšta načela i ne mogu na svakog da deluju isto. Najbitnije od svega je pokrenuti se! Već danas, ne sutra ili prekosutra, nego danas! Jer danas je taj dan! Budite uporni, ne gubite veru u uspeh, čak i kada se dogodi da, tokom procesa mršavljenja, primetite da stojite na istoj težini, uprkos tome što se pridržavate režima. Nakon toga će doći period kada ćete brže i lakše mršaviti. Organizmu je potrebno vreme da se prilagodi na promene. Vašoj psihi je potrebno vreme da shvati da ste krenuli u susret životu, da ste prestali da mu okrećete leđa. Život je blagoslov i mi imamo dužnost da ga proživimo što kvalitetnije, da bi duže trajao. Svima pored kojih prolazi život, zato što imaju suvišne kilograme, poručujem da izađu iz „zone komfora“, da prestanu da ugađaju svojoj zavisnosti od hrane i okrenu se najboljim delovima sebe. Ja sam prošla tim putem, i ne nameravam da se na njega vraćam. Sada, vitka i zdrava, uživam u životu, i rado sa svima delim svoje iskustvo, kako bi ono nekome pomoglo i razbilo mu strahove od nepoznatog!

MRŠAVLJENJEM SAM POSTALA NEKA NOVA JA – Priča Biljane Spasojević
Tagged on:         

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: