MRŠAVILA SAM LAGANO, ALI SIGURNO – Priča Ines Šafar ex Poljak

Zovem se Ines i imam 42 godine. Majka sam dvojice predivnih sinova, Borne (14) i Filipa (9). Po struci sam diplomirani pravnik, ali sam ipak izabrala da se posvetim ulogama majke i domaćice zbog suprugovog posla i čestih preseljenja, sa jednog kontinenta na drugi. Moja je odluka bila da, umesto u karijeru, vreme, znanje i energiju ulažem u obitelj, kako mi decu ne bi podizale dadilje. Moja priča o dobijanju suvišnih kilogramima se ne razlikuje od priča ljudi koji su se, zbog nemogućnosti zdravog suočavanja sa problemima, okrenuli alkoholu, drogama ili antidepresivima. Ma kakav oblik zavisnosti neko imao, taj smatra da je njegov problem najveći, i ponaša se u skladu sa tim uvjerenjem. Ja sam se, sa 13 godina, suočila sa ozbiljnim zdravstvenim problemom. Dijagnosticiran mi je Diabetes tip 1, i kao terapija prepisano da četri puta dnevno uzimam insulin. Imala sam utisak da mi se život okrenuo naglavačke, ali su mi roditelji pomagali da se nosim sa bolešću.

SREĆA I TUGA

U prvoj trudnoći sam se ugojila 35 kilograma, jer sam bila prinuđena da šest meseci mirujem. Sve se to isplatilo, nakon što sam rodila svog sina Bornu, najposebnije biće na ovom svijetu. Moja sreća nije dugo potrajala. Ocu su mi, zbog dijabetesa, počeli amputirati prst po prst na nozi, a suprugu je dijagnosticiran karcinom sinusa. Nažalost, obojicu sam izgubila. Život mi je pokazao svoju lijepšu stranu kada sam upoznala svog sadašnjeg supruga, koji je posvojio mog sina Bornu i sa kojim sam dobila Filipa. Porodično smo se odselili u Švicarsku, gde su i nastali veći problemi sa kilogramima.

TJEŠILA SAM SE HRANOM

Bilo je to prvi puta da se odvajam od roditelja, s obzirom na to da sam im, kao njihovo jedino dijete, bila veoma privržena. Otac je u to vreme još bio živ, ali se nalazio u veoma lošem zdravstvenom stanju. Toliko lošem, da mu je moja majka donirala bubreg. Utehu, zbog njihovih problema i nostalgije, sam pronalazila u hrani. Ali to prejedenje mi je donosilo samo dijelomično zadovoljstvo. Odbijala sam da vidim kako sam zaista izgledala. U prodavnicama odeće sam kupovala sve veće konfekcijske brojeve. Umesto da me to otrezni i navede na mršavljenje, u meni je izazivalo potrebu da još više jedem.

IMALA SAM TRI SLOJA SALA NA STOMAKU

Toliko sam se ugojila da je majka doživjela šok kada me je, po našem dolasku u Hrvatsku, vidjela. Dva dana je šutala i zabrinuto me promatrala, da bi konačno izustila: dijete drago, ti si sebe unakazila. Premlada si i prelijepa da bi imala toliko kila. Pogodile su me majčine reči, ali sam znala da je u pravu. Kada bih sjedela, iskakala su mi tri sloja sala na stomaku, dok mi se vrat, od podbratka, nije ni video. Suprug mi nikada nije zamerio to što sam se ugojila. Voleo me je, i još uvek me voli, ovakvu kakva jesam. Ipak, kada sam smršavila, rekao mi je da sam bila kao tuljan. Sada je ponosan na mene i na moj uspeh, jer sam smršala pedeset kilograma!

PRAVA DIJAGNOZA

Prilikom jednog od kontrolnih pregleda, na koje sam kao dijabetičar često odlazila, saznala sam da uopće nemam dijabetes tipa 1, već dijabetes tipa 2. Endokrinologu je bilo čudno to što, nakon toliko dijabetičkog staža i davanih doza insulina i dalje padam u hipoglikemiju, pa me je poslala na pretrage. Pošto je utvrdila da mi deo gušterače ipak radi, rekla je da će mi prepisati tablete, ali i dijetu od 1200 kcal, jer je potrebno da pod hitno smršam. Dobila sam šansu da se lišim insulina, da skinem taj teret sa sebe. Tada mi je došao onaj čarobni „klik” u glavi. Tu je krenula moja borba sa viškom kilograma.

JA TO MOGU, JA TO HOĆU

Započela sam je sa telesnom težinom koja je iznosila 120 kilograma. Mnogo puta sam se zapitala kako sam ih natuknula. Zašto sam si to dopustila? Naravno da sam proučavala mnoge dijete, ali kao dijebetičar se nisam usudila držati ih na svoju ruku. Zato sam poslušala endokrinologa koji mi je rekao da u organizam treba unositi sve vrste namirnica, samo u umjerenim količinama, kao i to da je preporučljivo uzimati više manjih obroka. Neću da lažem… Nijedan početak nije lagan, pa tako nije ni onaj kada treba skinuti kile. Prve dvije nedjelje sam imala krize, bila sam više gladna nego sita. Glad sam rješavala vodom, pa sam govorila da se nalijevam kao deva. Sve se to isplatilo, jer su prvi kilogrami krenuli da padaju, što mi je davalo volju, snagu i poticaj. Zainatila sam se i ponavljala sebi da ja to mogu, da ja to hoću.

MERITE CENTIMETRE, A NE KILOGRAME

U početku sam vagala svaki obrok, brojala svaku kaloriju. Kasnije sam naučila šta mogu jesti i u kojim količinama. Proces skidanja kilograma je trajao gotovo dvije godine. Išla sam lagano, ali sigurno. Tokom te dvije godine je bilo stagniranja u kilaži, naglih gubitaka kilograma, pa čak i dobijanja (npr. u PMS- u). Vaga nije najpreciznije merilo mršavljenja, ali merenje u centimetrima jeste. Nijednom nisam odustala. Danas, sa 42 godine se osjećam bolje nego ikada!

SADA MI PAŠE LAGANA PREHRANA

Od prije 9 mjeseci smo se preselili u Ameriku, gde sam se našla pred novim izazovom, kada je spremanje obroka u pitanju. Amerikanci stavljaju šećer u sve namirnice, čak i u mlijeko. Brza hrana je jeftina, a kvalitetna je skupa, tako da zdrav način prehrane nije svima dostupan. Amerika je zemlja izrazito pretilnih ljudi, čijim potrebama je sve prilagođeno. Za razliku od ljudi sa Balkana, koji se još uvek nisu naučili tome da poštuju međusobne različitosti, u Americi nitko ne dobacuje pretilnim ljudima, niti im se bilo ko ruga. Brza hrana se nalazi na svakom koraku, tako da oni nemaju običaj da kuhaju. Ja sam dobra i vešta kuharica, i nije mi problem da spremam zdrava, kvalitetna jela. Za sebe kuham posebno, u odnosu na ono što spremam svojim ukućanima, jer mi sada paše isključivo zdrava i lagana prehrana. Jedem apsolutno sve, s tim da u istom obroku ne mješam ugljohidrate i bjelančevine. Ono što ručam, to i večeram. Ne jedem slatkiše, niti pijem sokove. Pijem ili običnu vodu, ili si napravim limunadu.

POČELA SAM DA REDOVNO TRENIRAM

Proces skidanja kila zaista nije lagan, niti jednostavan. Potrebno je imati podršku, a ja sam je imala od supruga, majke i pokojnog oca. Za mene je to bila neprocijenjiva pomoć. Što se tiče fizičkih aktivnosti, tokom mršavljenja, mogu reći da sam puno hodala, jer nikada nisam bila sportski tip. Po preseljenju u Ameriku sam upisala boxing i naprosto sam se zaljubila u te treninge, na koje sam, u početku, odlazila dva puta tjedno, i sav bjes ispucavala na bokserskoj vreći. S protekom vremena sam poželela da idem češće, pa tako sada ja, antisportski tip, odlazim da boksam četri ili pet puta tjedno. Dok ovo pišem moram da se štipam, da vidim da li sanjam, ili sam zaista postala ozbiljan sportaš. Čak i obiteljski idemo na treninge, klinci idu dva put tjedno, a suprug tri puta. Ja, dakle, treniram više od njih.

VOLIM SEBE OVAKVU, KAKVA JESAM

Nakon skinutog tereta, u vidu pedeset suvišnih kilograma, se osjećam neopisivo dobro! Sa ponosom nosim uske traperice, na plaži se više ne zamotavam u ručnik, umesto konfekcijskog broja 48 sada nosim 38-40. Sada lako pronalazim odeću za sebe, što mi veoma prija. Kroz proces mršavljenja sam ojačala samopouzdanje, koje sa 120 kilograma nisam imala. Dovela sam nivo šećera u krvi u normalu, kolesterol mi je idealan. Ima li veće sreće od toga? Ostvarila sam veliku pobedu na kojoj čestitam sebi. I dalje sam ustrajna u zdravoj prehrani i održavanju stečene kilaže. Moja telesna težina sada varira između 68 – 70 kg, što nije loše na mojih 171 cm visine. Ne težim tome da budem Merlin Monro. To je ona, a ja sam Ines! Volim sebe ovakvu, kakva jesam!

FACEBOOK GRUPA
Sa prijateljicama Sanjom, Ninom, Eminom i Vesnom sam oformila grupu na Facebooku „Danas iz moje kuhinje”. Ta grupa je nastala kako bi članice uvek imale nove ideje o tome šta da kuhaju. U grupi imamo članove iz svih dijelova Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, pa čak i iz Kanade i Australije. Naši članovi objavljuju recepte za slana i slatka jela, šalju fotografije svojih specijaliteta, uče jedni od drugih. Jako volim tu našu grupicu u uživam u njihovim delicijama.

U SVIMA POSTOJI SKRIVENA SNAGA

Svima, koji se spremaju upustiti u borbu sa suvišnim kilogramima, bih rekla da ne postoje čarobni napici, niti tablete. Ni ne trebaju nam! Svako od nas posjeduje u sebi dovoljno snage za promjenu, za pobjedu. Ne postoji univerzalni recept, jer je svačiji organizam drugačiji, pa tako svatko mora pronaći prehranu koja mu odgovara. Želim da podstaknem ljude, a ne da im pametujem, jer ja nisam volela kada su to drugi meni činili. Želim da svi pronađu svoj čarobni „klik”, dobru volju i motivaciju. Za kraj im poručujem: Ja sam svoj cilj postigla! Kada vi krećete?

Ines Šafar ex Poljak

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: