RAZUMEVANJEM EMOCIJA DO MRŠAVLJENJA – Intervju sa Sanjom Stanković, sociologom

„Stoga, kad sledeći put osetimo da nas preplavljuje tuga, anksioznost, stres, umesto da „sručimo“ u sebe deset krofni sa čokoladnim prelivom ili nesvesno pojedemo kutiju sladoleda, možemo pokušati da upitamo sebe ili naše unutrašnje dete: „Šta ti zaista trenutno treba?“ Ovo, i još pregršt korisnih saveta i sugestija, nudi u tekstu koji sledi Sanja Stanković, sociolog, trener emocionalne pismenosti i ličnog razvoja. Ona vodi Školu emocionalne inteligencije, namenjene osobama koje žele da postignu izvanredne rezultate u privatnim i poslovnim odnosima, razvijajući svoju emocionalnu pismenost i socijalne veštine. Sa koleginicom Adrianom Jovović je osnovala Centar za razvoj veština „Od ljubavi se raste“, u kome zajedno vode treninge i radionice iz oblasti mentalnog zdravlja. Sanja živi aktivnim, ispunjenim životom koji je, u velikoj meri, posvećen pomaganju drugima. Volonterka je dobrotvorne ACT Fondacije, u okviru koje pomaže ljudima u našoj, i drugim zemljama. Usmerava svoje vreme na pomoć i osnaživanje onih, kojima je to potrebno. Otkrila je razloge svog dobrog raspoloženja i spremna je da stečena znanja deli sa drugima.

Šta je sreća? Od čega ona zavisi?

– Za samu reč „sreća“ znaju svi, bez obzira na uzrast, pol ili socijalni sloj. Opet, ne definišemo svi ovaj pojam isto. Neretko se dešava da ljudi pod srećom podrazumevaju da gotovo stalno osećaju intenzivne prijatne emocije, pa tako ljude oko njih koje često vide nasmejane smatraju veoma srećnim osobama. Naučnici koji se bave naukom o sreći smatraju da srećni ljudi češće osećaju prijatne (radost, nada, zadovoljstvo, ljubav…) a ređe neprijatne (strah, zavist, tuga, mržnja…) emocije. Veoma je važno naglasiti da i srećni ljudi osećaju čitav dijapazon i prijatnih i neprijatnih emocija, ali brže prepoznaju neprijatne emocije,  lakše ih prihvataju i samim tim se u njima kraće zadržavaju. Osećanje sreće doživljavamo u trenucima kada ispunimo neku svoju najvišu vrednost. Samim tim je razumljivo da ovakvo osećanje ne možemo osećati stalno. Drugi veoma važan aspekt sreće, kao načina života, jeste naša konstantna težnja da živimo u skladu sa svojom svrhom i da koristimo svoje snage i potencijale kako bismo je ispunili.

Kako se praktikovanjem pozitivnosti dolazi do lične transformacije?

– Istraživanja iz domena pozitivne psihologije pokazuju da je za našu sreću odgovorna genetika 50%, životne okolnosti u kojima se nalazimo utiču na našu sreću svega 10%, dok čak 40% na našu sreću utiču svesne aktivnosti koje preduzimamo svakodnevno i disciplinovano. Ovo je vrlo utešna činjenica jer govori o tome da je čak 40% sreće u našim rukama. Dokazano je da aktivnosti poput svakodnevnog vođenja dnevnika zahvalnosti, fizičke vežbe i aktivnosti, meditacije ili vežbe svesnog usmeravanja pažnje, kao i dobra dela usmerena ka drugima, mogu da povećaju naš koeficijent sreće koju osećamo svakodnevno. Naučnici su dokazali da čak i veoma neprijatne životne okolnosti, kao što su HIV pozitivan status osobe ili saobraćajna nesreća nakon koje je neko ostao u kolicima, dugoročno ne mogu značajno da promene nečiji kapacitet sreće negativno koliko svakodnevna praksa svesnih i konstruktivnih aktivnosti može da poveća nečiju sreću.

Lep fizički izgled se postavlja kao imperativ sreće, otuda toliko estetskih intervencija, kao i težnja ka vitkosti. Da li je nivo sreće zaista uslovljen time kako izgledamo?

– Da vitak struk donosi sreću, sudbina Merilin Monro kao i mnogih privlačnih žena u istoriji ne bi bila toliko tragična! Pop kultura koja ne poznaje socijalnu odgovornost i konzumerizam doveli su do toga da „Budi fit“ postane duboko ukorenjen kolektivni drajver savremenog društva. Kapitalizam ne može da preživi kao sistem među zdravim, zadovoljnim pojedincima. Ukoliko se ljudi uvere da moraju biti mršavi, bez celulita i sa obaveznim pločicama na stomaku, kako bi bili prihvaćeni i voljeni, mnogo je lakše prodati sve moguće proizvode, preparate i kampanje koji obećavaju da će njihovim korisnicima promeniti život. To je glavni princip marketinga – kreirati bol a onda ponudili lek za isti. Naš cilj ne bi trebalo da bude mršavljenje. Naš cilj trebalo bi biti život u skladu sa sobom, sopstvenom životnom svrhom i potencijalima. Prema jednom istraživanju, ljudi koji su učestvovali u programu „gubljenja kilograma“ nisu bili srećniji nakon postignutog rezultata ( Sarah Jackson of University College London), šta više kod nekih su simptomi bili gori. Ovo ukazuje na važnost razumevanja kompleksnosti problema gojaznosti. Mršavljenje, iako može biti dobro za fizičko zdravlje, ne mora nužno voditi ka boljem mentalnom zdravlju ili sreći. Osobi je možda potrebna stručna podrška i ustanovljavanje kakav stil života i koji faktori su bili okidač za dobijanje kilograma. Ukoliko se ne bavimo uzrokom već gađamo samo simptom (u ovom slučaju višak kilograma) ne možemo sebi suštinski pomoći. Veoma slična situacija je i sa pribegavanjem estetskoj hirurgiji. Ljudi, koji su pribegli estetskoj hirurgiji ili nekoj radikalnijoj promeni fizičkog izgleda, ne samo da nisu postali srećniji nego su im se vremenom još više pogoršali simptomi koje su imali pre intervencije (Von Soest and colleagues).

Statistički gledano, veći broj ljudi drži dijetu, od onih koji istražuju i nadograđuju svoju autentičnost. Kakvo je Vaše mišljenje o ovom fenomenu?

– Kada nismo zadovoljni sobom najlakše nam je da se bavimo spoljnim stvarima ili onim što je očigledno. Lepo je biti zadovoljan svojim fizičkim izgledom i imati samopouzdanje zbog istog. Međutim, za naše mentalno zdravlje, mnogo je važnije biti samosvestan, a to znači znati ko smo i šta mislimo o sebi takvom kakvi jesmo. Takođe, važno je da izgradimo samosaosećanje odnosno, vrstu empatije sa samima sobom. Upravo zbog toga što smo veoma kritikujući prema sebi, u trenucima povećanog stresa i teškog perioda u životu mi se negujemo tako što posežemo za hranom. Ovo dolazi otud što smo kao deca dobijali lepu i ukusnu hranu kao nagradu, izraz roditeljske naklonosti, kada bi postigli neki uspeh, udovoljili roditeljskom zahtevu i slično. Naš podsvesni um je čin dobijanja ovakve hrane povezao sa činom ljubavi i naklonosti. Stoga, kad sledeći put osetimo da nas preplavljuje tuga, anksioznost, stres, umesto da „sručimo“ u sebe deset krofni sa čokoladnim prelivom ili nesvesno pojedemo kutiju sladoleda, možemo pokušati da upitamo sebe ili naše unutrašnje dete: „Šta ti zaista trenutno treba?“ Shvatićemo da je to u najvećem broju slučajeva nega, pažnja, zagrljaj, priznanje, da nas neko pažljivo i bez osuđivanja sasluša, da nam neko kaže zašto nas ceni i šta mu se kod nas dopada. Ako već imamo poriv za nekom „hranom za utehu“ bolje je da pozovemo prijatelja da nam se pridruži u ovome. Tako ćemo imati podršku, umanjićemo potrebu za preteranom količinom hrane i najverovatnije dobiti ono što nam autentično treba, a to je pažnja i ljubav.

Gojazne osobe se, zbog stida i nesigurnosti, zatvaraju se u sebe. Šta bi se dogodilo ako bi se usudili da budu otvoreni, ako bi prestali da se plaše tuđeg mišljenja?

– Povlačenje ovde proizilazi otud što ne želimo da dovedemo sebe u situaciju da nas neko etiketira kao „debelu“ osobu i dodatno potkrepi naše uverenje da nismo OK. Ljudi koji se nose sa gojaznošću dodatno pate zbog nerazumevanja i osude često i najbližih ljudi oko sebe. Poseban problem se javlja kada zbog viška kilograma osoba počne sebi da uskraćuje zadovoljstvo u doterivanju i izlascima/zabavljanju (jer bilo kakvo skretanje pažnje na svoju spoljašnjost je rizik da će neko zameriti na fizičkom izgledu, izbegava bliskost i seksualnost ili udovoljava drugim ljudima (jer veruje da će samo onda biti prihvaćena). Dobar početak je da prihvatimo svoju gojaznost kao naše trenutno stanje s kojim ne treba da se identifikujemo, kako bismo mogli dalje da radimo na sebi i posledično  izgubimo višak kilograma. Ovo može biti vraćanje dozvole na vrednost: „Iako sam nezadovoljna svojim izgledom, ja sam vredno biće“. Dokle god ostajemo zarobljeni u stidu i strahu šta će drugi misliti o nama ili našem fizičkom izgledu nećemo biti spremni da potražimo pomoć i uz podršku dođemo do uvida koja nas uverenja o nama zaista drže u ovakvom telu. Važno je da napravimo uvid da mi nismo naš višak kilograma, mi nismo samo naše telo. Naša vrednost kao ljudskog bića ne sme da se svede na naš fizički identitet, niti kad je zadovoljavajuć niti kada nas čini nezadovoljnim. U psihoterapiji je od velike koristi ustanoviti koje roditeljske „zabrane“ su dovele do gojaznosti i kako osoba može da povrati dozvolu na važnost, uspeh, seksualnost, ili bilo šta drugo. Svaki drugi tretman je samo površno šminkanje simptoma.

Svima je poznata važnost fizičke aktivnosti, ali mnogi je izjednačavaju sa spartanskim vežbanjem. Ipak, postoje i aktivnosti koje donose uživanje.

– Mislim da nema žene kojoj nije poznata scena iz filma „Dnevnik Bridžit Džons“ u kojoj Bridžit bespomoćno pokušava da uđe u svoje farmerice i lepi svoje lice preko tela manekenke na frižideru, ne bi li joj to pomoglo da smrša. A potom se teši sama i ispija niz koktela. Ovakvi ciljevi su osuđeni na propast ukoliko ih definišemo kao gubljenje kilograma. Naravno da je moguće da, uz pridržavanje dijete i fizičke vežbe, izgubimo brzo nekoliko kilograma. Međutim, ukoliko naš stil života, koji nas je odveo do tog cilja, nije za nas zadovoljavajući, još brže ćemo vratiti te kilograme nazad. Zato je najbolje da izaberemo fizičku aktivnost koja nam prija. Društveni plesovi poput salse mogu biti odlična kardio aktivnost, a pokrenuće hormone koji su zaduženi za osećanje sreće.

Sanja Stanković, sociolog
Tagged on:     

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: