HRANA MI JE BILA I POTREBA I UTEHA – Priča Ivane Kovačević

Ja sam Ivana. Imam 33 godine i živim u Rakovici u Hrvatskoj. U braku sam 7 i pol godina i majka sam dvije djevojčice. Po zanimanju sam magistar teologije te radim u osnovnoj školi kao profesor vjeronauka. U slobodno vrijeme sviram orgulje te sam voditelj crkvenog zbora. Glazba je moja velika ljubav koja me prati i ispunja cijeli život.

KAKO JE SVE POČELO

Moja borba sa suvišnim kilogramima počinje u srednjoj školi. Nikada nisam bila mršavica, ali me kilogrami nisu toliko smetali kao što je to bilo u srednjoj školi. Prvi put sam krenula mršaviti pred kraj srednje škole. Nije bila nikakva dijeta nego izgladnjivanje (mladost-ludost). Počela sam sa 85 kg i dosegla sam svoju idealnu težinu od 70-75 kilograma te sam je održavala negdje do kraja fakulteta. S obzirom na to da sam visoka 175 cm ta kilaža mi je bila zaista odlična. Dobro sam si izgledala a još bolje osjećala. Pri povratku kući s fakulteta polako sam se opustila sa hranom. Valjda sam napokon bila opuštena i slobodna i od briga oko učenja, ispita i sl. Naravno, ne opravdavam se niti to smatram razlogom za prejedanje.

U TRUDNOĆI SAM SE UGOJILA 37 KILOGRAMA

Pravi šok je uslijedio u prvoj trudnoći.  Tada sam si  u glavi stvorila potpuno iskrivljenu sliku. Naime, uvjeravala sam se i držala slijepo onih seoskih priča da žena u trudnoći jede za dvoje. To mi je opet bilo opravdanje da MNOGO JEDEM. Na svakom mjesečnom pregledu kod ginekologa vaga je pokazivala PLUS 5 KG. Zatrudnila sam sa 83 kg a rodila sa 120 kg. Udebljala sam se ravnih 37 kg. Bilo je to 2013.godine.

ŽIVELA SAM U EMOCIONALNOM KAVEZU

Prvih nekoliko mjeseci nakon poroda nisam toliko marila za kilograme jer sam bila zaokupljena bebom ali užasno sam se loše fizički osjećala. Stalno sam bila umorna, troma, kućne aktivnosti sam odrađivala u pola snage, uvijek zadihana, srce bi mi lupalo brzinom munje nakon penjanja na 10 stepenica. Emotivno sam postajala sve osjetljivija, razdražljiva, nesigurna u sebe. Izbjegavala sam izlazak među ljude koliko sam mogla samo radi izgleda. Sva moja garderoba je bila spremljena na tavanu jer doslovno ni gaće koje sam prije nosila nisam više mogla obući. Došla sam do konfekcijskog broja hlača 52. Jednom riječju užas. Tada sam se počela mnogo zabrinjavati za sebe i shvatila da ovakav život nikud dalje više ne vodi. Ali tek onda sam shvatila da sam postala pravi OVISNIK o hrani. Hrana mi je bila i potreba i utjeha. Kada bih bila rastresena posegnula bih za hranom. Kada bih bila žalosna pretrpavala bih se sokovima, slatkišima. Kada bi mi bilo dosadno hrana je bila razonoda. Sad kad se sjetim tog perioda osjećam kao da sam živjela u nekakvom emocionalnom kavezu koji me je gušio a  iz kojeg sam se uporno borila iščupati  ali mi nije nikako uspijevalo.

UPOZNAVANJE SA HRONO ISHRANOM

Nakon godinu dana roditeljskog dopusta morala sam se vratiti na posao. Vidjela sam da ovako više ne mogu. Vaga je uporno pokazivala 120 kg i ta me brojka počela izluđivati kao i svi navedeni problemi vezani za debljinu. Jedne večeri sam slučajno prebacila na jedan TV kanal i taman su počele vijesti na kojima je jedan pjevač pričao kako mu se žena borila sa suvišnim kilogramima ali je uz pomoć hrono prehrane dosta smršavila. Veoma me to zainteresiralo. Odmah sam „zaguglala“ hrono prehrana i počela vjerno iščitavati članke. Sjećam se da sam je odmah u startu jako dobro upoznala a ono što mi se svidjelo na prvi mah bio je obilan doručak, meso i red u razmaku između obroka. Moj doručak prije je bio kad stignem, pun bijelog kruha, salame, majoneze, kukuruznih pahuljica sa šećerom i sl. Ali jako volim meso i povrće i to me dodatno privuklo.

ZA ŠEST MESECI SAM SMRŠALA 20 KILOGRAMA

Odluka za mršavljenjem je bio proces koji je trajao mjesec, dva. Prvo sam čitala, pa razmišljala, promišljala i samo jednog dana se dogodio onaj tzv. klik u glavi. Rekla sam si sama idem sada, pokušat ću. Bojala sam se riječi MORAM ali me naprijed gurala volja i želja da opet budem slobodna od tog groznog osjećaja srama i nesigurnosti. Moja prva avantura s mršavljenjem dobro je krenula. U 6 mjeseci smršavila sam 20 kg i stala na 100 kg. Bilo je to 2014.godine. Nekako sam održavala tu težinu i onda su došla promišljanja i planovi oko preseljenja u drugu kuću. Moram
priznati da je sve to utjecalo na mene a posebno samo preseljenje. Opet sam sve poteškoće, brige i promjene u životu  „rješavala“ jedenjem. Tako sam, nažalost, kroz godinu i pol do dvije vratila sve te kilograme, svih 20 kg.

DONELA SAM ČVRSTU ODLUKU

I onda sam  2017.godine opet zatrudnila sa težinom od 121 kg. Na porod sam otišla sa 135 kg. I opet identična priča. Nakon duge borbe sa samom sobom odlučila sam, ali ovaj put mnogo zrelije i odgovornije, stati tim silnim kilama na kraj. Ovaj put mi je motivacija bila upravo moja obitelj, djeca. Došla sam u tu fazu da, kad bi se htjela igrati sa djecom na podu, prvo mi je trebalo ogromno puno mjesta da bih uopće sjela a kad bi se dizala, toliko bi me bolile noge i leđa a proces dizanja bio je malo duži. Sve me je to jako žalostilo. Opet sam svoje tijelo počela pokrivati dugim i širokim tunikama, konf.broj hlača porastao je na 54 a majica na 50/52, nisam htjela da se krećem među ljudima ako baš nisam morala. Čvrsto sam odlučila promijeniti prvo svoj stav prema sebi, prema hrani i okrenuti se zdravijem i razmišljanju i odnosu prema sebi. Tek kad to učinim bit ću zadovoljnija a sa mnom naravno i moja obitelj. Nisam htjela da moja djeca imaju nesretnu majku a sve to radi kilograma. E pa nisu one vrjednije i moćnije od moje obitelji i moje sreće i zadovoljstva. Isto tako, nisam htjela da moja obitelj ima bolesnu majku i suprugu koja bi u skoro vrijeme mogla dobiti dijabetes ili probleme sa srcem radi hrane. Na kraju, željela sam opet lijepo se oblačiti kao i prije, uživati u svakojakoj svojoj staroj robi, suknjama, haljinama, košuljicama, bez srama otići u wellnes i skinuti se u badić, bez onih pogleda ljudi u mene samo radi kilograma. Nisu one toga vrijedne!!!! Ovaj put sam se konzultirala sa liječnikom koji je prihvatio da počnem s krono prehranom te mi sugerirao da 6 dana u tjednu budem na restrikciji a sedmi da malo brljam tj.uzmem svega pomalo. Moram priznati da sam ja većinom nakon 15 dana uzela jedan kad sam brljala.

NAKON OSAM MESECI DRŽANJA DIJETE LAKŠA SAM 32 KILOGRAMA

27.6.2018. godine bio je moj prvi krono dan sa 132 kg i ogromno puno centimetara. Dan po dan, mjesec po mjesec i evo danas, nakon 8 mjeseci krono avanture ja težim 100 kg. Kao i u svemu, početak je bio težak ali se nisam dala. Malo po malo se i tijelo navikavalo na red, disciplinu i manje obroke. Uvečer se najviše radujem doručku jer znam da ću se fino najesti onog čega najviše volim a to su jaja, čvarci i prefini kruh s heljdinim i speltinim brašnom punim sjemenki suncokreta. Cilj mi je skinuti još 20 do 25 kilograma. Iskreno, i sada se osjećam zaista fantastično, lako, poletno, zadovoljno i sigurno. Sada se lako valjam sa svojom djecom po podu, trčim  po dvorištu s njima, vozim bicikl, brzo hodam, uz stepenice uziđem bez brzog disanja i umora… Ovaj je put sve drugačije nego kad sam prvi put mršavila. Osjećam se mnogo zrelije i imam jasan cilj ka kojemu smjelo idem.

POMOGLA MI JE VERA U BOGA

Sada na svoje loše prehrambene navike gledam sa gadošću. Ne osuđujem se jer to nije dobro za nikoga. Jednostavno sam prihvatila da je valjda, nažalost, tako trebalo biti jer sam tada, u toj dobi i tom vremenu bila zaista nezrela, nepromišljena i neodgovorna prema sebi i svojoj obitelji. Moram priznati da mi je ovaj put mnogo pomogla moja vjera u dragog Boga. Jednom sam pročitala knjigu jednog katoličkog sveca i velikog teologa koji je upravo pisao o tome koliko je mnogo važno za svakoga vjernika da bude umjeren i u jelu  jer će tako i njegov duhovni život biti zdrav i istinski dobar. Naravno, nije to jedini uvjet za duhovno zdravlje ali je jedan od mnogih. Isto tako, i dragi Bog želi da budemo zdravi, ispunjeni i radosni a to uključuje, naravno i brigu o svom tijelu. Kao što bi stara poslovica rekla „U zdravom  tijelu, zdrav duh“. Pratim i uspjehe drugih ljudi koji su mnogo smršavili i oni me zaista potaknu još i više. Shvatiš da se sve može kad čovjek istinski želi. Čitam mnogo lijepih, pozitivnih i korisnih štiva od knjiga preko članaka i sl. jer i to utječe na stanje čovjekovog duha. Čovjek mora paziti i što čita.

VI TO MOŽETE, MI TO MOŽEMO

Na kraju, poručila bih svima koji se bore s pretilošću da ona poznata rečenica „Sve se može kad se hoće“ nije isfurana nego je to zaista tako. Prvi je korak prihvatiti i priznati da imate problem. Priznati sebi da ste ovisni o hrani ne gledajući što, kad ni koliko jedete. Veoma je bitno priznati da, ako ne možete sami, nije sramota pitati i tražiti pomoć stručne osobe. To ne mora odmah biti psiholog nego liječnik opće prakse. Moj liječnik je jedan veoma drag i jednostavan čovjek koji mi je na početku mnogo pomogao, savjetovao što i kako, bodrio me i još uvijek vjerno prati moj napredak. Ali naravno, nije sramota niti ići psihologu otvoriti se i zamoliti pomoć. Sramota je i velika žalost ubijati sebe a onda sve oko sebe radi HRANE. Nije ona toga vrijedna, to sam si masu puta ponavljala. Mi smo svi prevrijedni u Božjim očima da bi se tako lako uništavali hranom! Svi imamo toliko mnogo talenata koji, na veliku žalost, ne dolaze do izražaja jer se skrivamo pod tonama sala misleći kako mi to ne možemo, padamo u očaj, a sve to radi hrane i gojaznosti koja nas uvlači u nesigurnost. Svaki dan si trebamo ponavljat te stvari i dogodit će se odluka. Jednom je netko rekao da ako nešto toliko silno želimo da će se i svemir preokrenuti i potruditi se da nam se to i ostvari. I zbilja je tako! Drugi je korak reći: idem sada, ne mora biti prvi u mjesecu niti ponedjeljak. Teško će biti ali nakon svake prevaziđene krize,svaka sljedeća će biti lakša i lakše ćete je prebroditi. Samo hrabro dragi moji ljudi. Vjerujte da na svijetu uvijek ima netko kome je teže nego vama, koji se mnogo više bori ali uspijeva itekako. Nikad niste sami, još uvijek ima ljudi koji će vas potaknuti, dodatno motivirat i biti uz vas kad je teško! I na kraju obavezno moram napomenuti: JEDAN GREJP I DVA LIMUNA ISCIJEDITE I PRELIJTE SA 2 LITRE VODE I PIJTE KROZ DAN (može i više) I TO SAVRŠENO POSPJEŠUJE TOPLJENJE SALA A K TOME JAČA IMUNITET! Puno šetajte, na početku sporije a onda ubrzavajte postepeno. Sretno dobri ljudi, nema predaje, vi to možete tj.mi to možemo!

Ivana Kovačević
Tagged on:

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

%d bloggers like this: