ŽIVOT IZMEĐU GOJENJA I MRŠAVLJENJA – Intervju sa Svetlanom Đerić

Gojaznost je za mnoge tema o kojoj izbegavaju da govore, najviše zbog stida, nespremnosti da se ogole pred sobom i pred drugima, ili zbog straha od neprijatnih komentara. U priči koja sledi, Svetlana (1967.) iz Višegrada, otvoreno, iskreno i hrabro govori o problemima koje ima zbog suvišnih kilograma. Na taj način otvara mogućnost drugima da uvide kako nisu usamljeni sa svojim problemima, ali i pokazuje na koje načine ih ona prevazilazi. Svetlana jeste gojazna, ali je osmeh njen zaštitni znak. Širok, iskren, srdačan, neposustajući. To je ono, što se prvo primeti na njoj. Neposredna je, otvorena, duhovita. Uredna je, lepo se oblači, lepo miriše. Uprkos gojaznosti, svuda stiže, često putuje, aktivna je i veoma druželjubiva. Voli prirodu, čije lepote ovekovečuje fotografskim aparatom od koga se ne odvaja. Pleše kad god joj se ukaže prilika, i tada postaje kraljica podijuma. Kao odbojkaški trener je postizala značajne rezultate. Nekoliko puta je, u pionirskoj selekciji, osvajala republička prvenstva. I srećna je! Po sopstvenom priznanju, kao i po opštem utisku. Uverena je da će se izboriti sa gojaznošću, svojim najvećim problemom, a ja sam svedok toga koliko je teška njena borba. Podržavam je i solidarišem se sa njom. I, naravno, upućujem joj ogromnu zahvalnost za to što je prihvatila da svoju priču podeli sa čitaocima mog sajta.

Da li pamtite kada ste počeli da se gojite? Šta je predstavljalo okidač?

– Od rođenja imam problema sa suvišnim kilogramima. Pamtim periode u svom životu, kao i situacije, koje su me dovodile do gojenja. Kao mala sam, uprkos srećnom detinjstvu, rasla sa uverenjem da nisam dovoljno dobra, da su druga deca bolja od mene, da ne dobijam dovoljno podrške. Jednostavno se nisam osećala voljenom u meri, koja mi je bila potrebna. Moja majka se ponašala najbolje što je umela, obzirom na to da je rano ostala bez svojih roditelja i ostala uskraćena za emotivnu nadgradnju, ipak, meni su nedostajali njeni zagrljaji i izrazi ljubavi. Stres, vezan za školovanje, kao i prestanak bavljenja sportom su takođe bili odgovorni za značajno uvećanje broja mojih kilograma. Tugu, zbog gubitka oca, kao i pogibiju bliskog rođaka tokom ratnih godina, sam lečila hranom, što me je, ponovo, dovelo do gojenja. Kao i većina ljudi, i ja sam se, zbog prestanka konzumiranja cigareta, ugojila. Razočarenje u ljubavne partnere, prijatelje ili kolege, su za mene uvek predstavljali okidače za prejedanje i dodavanje suvišnih kilograma. Ponekad mnogo jedem zbog nemilih misli, kao i zbog unutrašnje praznine. Nakon svega, mogu da pretpostavim i da jedem iz navike, ili dosade. Ili neke gladi, koja nije isključivo fiziološka.

Koliko ste najviše imali kilograma? Kako ste se tada osećali? Šta ste sebi govorili? Šta su vam drugi govorili?

– Najviše sam imala 126kg (trenutno imam desetak manje), što izgleda dramatičnije kada se uzme u obzir da sam visoka 160 cm. U tom periodu sam se ozbiljno uplašila da ću umreti. Neprekidno sam se pitala zašto se uništavam? Zašto ne mogu da kontrolišem svoju ishranu? Šta nije u redu sa mnom? Sve mi je, u to vreme,predstavljalo problem, od ustajanja iz kreveta, obavljanja toalete, odevanja i ostalih, svakodnevnih radnji, koje drugi ljudi vrše rutinski. Nazivala sam sebe veoma pogrdnim imenima. Ljudi oko mene me takođe nisu štedeli. Neprekidno su me kritikovali i vređali, svesno ili nesvesno. Šalili su se na moj račun, ni ne sluteći koliko me je to povređivalo. Govorili su mi da ne mogu da me voze svojim automobilima, jer žele da sačuvaju amortizere. Nudili su mi da me upoznaju sa neprikladnim muškarcima, šaljući mi time poruku da ne mogu da očekujem bolje prilike. Dobacivali su mi na ulici da izgledam kao sumo rvačica. Pravili su sarkastične komentare za pojedine delove mog tela. Retki su bili oni, koji su želeli da mi pomognu, koji su verovali u mene.

Koje ste dijete držali i koja vam je, najviše od svih, pomogla da smršate?

– Držala sam brojne dijete, sa veoma promenljivim efektima i rezultatima. Najviše mi je pomogla medicinska dijeta, sa kojom sam, uz svakodnevne duge šetnje, smršala dvadeset kilograma. Držala sam i brojne kratkotrajne i veoma rigorozne dijete, od kojih sam brzo gubila kilograme, a potom ih još većom brzinom vraćala i uvećavala. Pila sam i razne preparate, dešavalo se i da nedeljama gladujem, ali sam se, u ukupnom zbiru, od svega toga samo gojila. Vraćanje izgubljenih kilograma je posebno stresno. Iskustvo mi govori da je lakše smršati, nego održati težinu. Nakon svega zaključujem da ne postoji čarobno rešenje. Potrebno je hraniti se ispravno, hodati, vežbati, ali i igrati i pevati. Za mene je najbolji i najefikasniji program za mršavljenje onaj, koji se sprovodi Institutu Čigota, na Zlatiboru. Zahvaljujući tom programu sam uspevala da izgubim na desetine kilograma. Rado odlazim u Čigotu, jer mi prija propisana dijeta, način na koji su osmišljene fizičke aktivnosti, kolektivna atmosfera, kao i blagodeti same planine. A kada ću sve to početi da primenjujem kod svoje kuće? Nadam se da ću uskoro doći do tog odgovora.

Kako se osećate, nakon prejedanja?

– Moj najveći porok je sladoled. U stanju sam da pojedem veliko, porodično pakovanje, odjednom! Dok se sladim, ti predivni ukusi me leče, i privremeno, bar, me udaljavaju od neprijatnih misli, od onoga što me čini nezadovoljnom. Međutim, kada ispraznim kutiju, nastupa patnja. Prava patnja! Tada sebe neumorno pitam zašto sam to uradila. Šta mi je to trebalo? Zašto to radim sebi? Koliko sam novca upravo potrošila na nešto, što će da mi napravi problem? Ta pitanja, na koja ne uspevam da pronađem odgovor, obavezeno prate i stomačne teškoće, kao i problemi sa spavanjem. Naravno da, usled tih muka, govorim sebi kako ću, od ponedeljka, prestati da jedem slatko i odlaziti u krevet bez večere. Znam da se time zavaravam, ipak, ne prestajem da pravim planove, vezano za mršavljenje.

Šta govorite sebi kada oslabite, a šta kada se ugojite?

– Imam lepo lice, i često sebi govorim da sam lepotica. Struk mi je naglašen, grudi lepo oblikovane, a oči izražajne, upadljivo plave boje. Kada oslabim, postajem ponosna na sebe i tada obavezno kupujem novu odeću, i dobijam elan za neke nove aktivnosti. Međutim, kada se ugojim, ne želim da se ogledam u ogledalu, jer tada vidim samo ono što mi se ne dopada. U pojedinim danima govorim sebi i da sam kao mečka. Moj odnos, prema sebi, u najvećoj meri zavisi od toga da li sam u fazi gojenja ili mršavljenja. To, kako izgledam, uspeva da dominira mojim postojanjem, i da određuje kako ću da se osećam i šta ću da mislim o sebi. A dobro znam da posedujem vrednosti koje se ne menjaju, koje su uvek iste, nezavisno od toga koliko imam kilograma.

Da li, u procesu mršavljenja, imate nečiju pomoć i podršku?

– Imam je, ali ne onoliko, koliko mi je potrebno. Većina ljudi ne razume to što ne uspevam da rešim svoj problem. Savetuju me da manje jedem, kao da je taj savet lako sprovesti. Ima i onih koji me prihvataju onakvom, kakva jesam, koji su se navikli na to kako izgledam. Pomoć i podršku uvek pronalazim u Institutu Čigota, čije zaposlene smatram svojom drugom porodicom. Mogu da im se obratim kad god sam u krizi, vezano za prejedanje, a takođe i mnogobrojnim korisnicima programa, sa kojima sam neprekidno u kontaktu.

Da li ste, sem držanja dijeta, pokušavali da oslabite na neke druge načine?

– Pomoć sam tražila na sve strane. I od svega sam imala trenutnu korist, a dugotrajnu štetu. Nakon svega sam shvatila da neverujem u „čarobne napitke”, već u rad i disciplinu. Kao neko ko je uspeo da smrša, ukupno, tokom života, oko 300 kg, znam da je rešenje u restriktivnoj i zdravoj ishrani, hodanju, umerenom vežbanju, plivanju, jogi, psihoterapiji, koliko i u molitvama. Često se molim Bogu i anđelima čuvarima da mi pomognu, da me okrenu na pravi, razumni put, da mi daju snagu i volju. Slušam motivacione govornike, čitam literaturu u kojoj se nude saveti za mršavljenje, razgovaram sa drugim ljudima o njihovim iskustvima. Sve to može da pomogne, ako je čovek uporan. Nažalost, ja brzo od svega odustanem. Ne umem da objasnim zbog čega to radim.

Telesna težina vam se često menja. Šta je ono što je postojano u vašem životu? U čemu ste istrajni?

–  Moja telesna težina se veoma često menja, što mi izaziva veliki stres. Ne volim da stajem na vagu, jer se uglavnom razočaram. Otkriće da sam se ugojila ume da mi pokvari čitav dan. Ako se pokaže da sam smršala, postajem veoma srećna. Odem na posao i radosno ljubim kolege koji me, potom, zadirkuju da sam sigurno provela lepu i burnu noć. Samo oni, koji i sami imaju problema sa suvišnim kilogramima, znaju koliku sreću može da izazove broj na vagi za merenje telesne težine. U svim drugim životnim sferama sam istrajna, odgovorna, precizna. Imam svoje svakodnevne rituale, kojih se redovno pridržavam. Efikasna sam na radnom mestu, pouzdana sam i odgovorna, poznata sam po urednosti i pedantnosti, imam mnogo cveća koje zahteva posvećenost, brinem o majci, negujem prijateljstva i redovno se odazivam na sve pozive za druženje.

Da li postoji nešto što uskraćujete sebi, zato što imate višak kilograma?

– Da, postoji! Mnogo toga mi je uskraćeno zbog suvišnih kilograma. Oni diktiraju ritam mog života. Telo mi ne dozvoljava da budem pokretna koliko želim, ne mogu da pravilno plivam, da skijam, da brzo hodam. Uvek moram da vodim računa o tome gde i na šta sedam, kako nešto ne bih polomila. Dešavalo se da se, u kafani, zaglavim u stolici, zbog čega bi me bilo sramota. Verovatno sam se tada više stidela od onih koji su te iste stolice lomili, u nastupu pijanstva. U avionu ne mogu da vežem sigurnosni pojas i moram da tražim dodatni. Tu je i problem sa odabirom odeće i obuće. Obzirom na to da sam niska, volela bih da nosim elegantne cipele sa visokim potpeticama, ali o tome nema ni govora. Bolan problem mi predstavlja i pronalazak adekvatnog partnera. Mnogi su mi otvoreno govorili da sam veoma lepa i simpatična, ali predebela. Njima to ne predstavlja problem, kada je seksualna veza u pitanju, međutim, ne dobijam često ponude za ozbiljno ljubavno partnerstvo, ili za brak. Veoma bih volela da pronađem muškarca sa sličnim interesovanjima, sa kojim bih šetala, plesala, obilazila svet i, po mogućnosti, živela na moru.

Da li čekate da oslabite, da biste postali najbolja verzija sebe, ili ste to već sada, nezavisno od suvišnih kilograma?

– Ne, ne čekam da oslabim da bih počela da živim, ili da bih postala srećna. Već to jesam. Svakoga dana se trudim da nešto radim, kako bih sebi ulepšala dan. Zahvalna sam za sva dobra u svom životu. Volim svoje postojanje, volim druge ljude, umem da se radujem njihovoj sreći, njihovim uspesima. Zbog toga što sam primila mnogo uvreda, i što znam koliko bole, trudim se da nikome ne naudim. Često putujem, na kraće i duže destinacije. Volim da plešem, odlično masiram, drago mi je kada nekome uspem da pomognem. Ne čekam da smršam ni da bih pronašla adekvatnog partnera. Znam da on postoji, i da će se naći na mom putu kada za to dođe pravo vreme. Kao što znam i da ću uspeti da rešim svoj problem sa suvišnim kilogramima, jer se već dugo borim, a svaka borba, na kraju, uvek donese rezultat.

Svetlana Đerić
Tagged on:

Leave a Reply

Your email address will not be published.

%d bloggers like this: